PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
15. 12. 2005

Duhom protiv tiranije - "Nikad im uroditi neće to što oni sade" Tomo Raič

Današnji prilog rubrici "Duhom protiv tiranije" je u stihu, a iz pera Tome Raiča. Čini se kako su ovi stihovi prodrli duboko u tradicijske tokove prkosa i otpora našega čovjeka. Bolne su njegove žrtve i zbog toga što je demokratski svijet na njih neosjetljiv. Ali, na kraju uvijek rode bogatim plodom! Pokrenite opciju više i pročitajte pjesmicu duboke i trajne poruke.
14. 12. 2005

Duhom protiv tiranije - Bijelko Kudrić i slama

Pronicljiv i snalažljiv duh i te kako je trebao Bijelki Kudriću, kako za "vanjske" tako i za "unutrašnje" neprijatelje. Puno je ljudi koje je Bijelko na ovaj ili onaj način pecnuo pa su se željeli revanširati. A ta poratna godina kao da je bila stvorena za to. Žito je u Dubravama rodilo samo tako a u Bijelke, ko za inat, nikako. Prometnulo se, što no ima besjeda, u vrat. Pa umjesto da raste ječam raste sama vrat. Ako je jedeš, ili dadeš blagu da jede, zavrataš! A nešto se jesti ipak mora. Isprva Bijelko o tome šuti ali glas ipak puče. Govori se posvuda: Eno u Bijelke sama vrat na njivi. Oni što su mu bili dužni vratiti šalu strpljivo čekaju priliku. A ona dođe sa žetvom. Ljudi dobro poželi pa ovrhli, kako Bog zapovijeda, zatim provijali pa dobili punu pojatu slame, koševe napunili žitom a pljevu, opet, spremili u pojate. E sada neka zima dođe. A što radi Bijelko? Požeo samu vrat pa je vrše na guvnu nekako stidljivo. Sve mu krenulo naopako. Vrše vrat i sve pogleduje na jug. Otuda će ko slučajno doći Dubravci, zna on to dobro. Oko podne eto ti ih. Jašu na konju, ko nekuda idu. Zna Bijelko dobro kuda će. On drži grablje pa grabi ono malo slame sa žita, bolje reći s vrata. - Hvaljen Isus, Bijelko. - Vazda budi hvaljeno Ime njegovo. Reče Bijelko ne dižući pogleda s guvna. - Što ti je to Bijelko? Osta li ti išta od žita, bolan? - A osta, osta crkve mi. Osta mi slama. Evo vidite ljudi. Bijelko uze šaku slame pa im je s ponosom pokaza. Ko gazda koji ima što pokazati dobrim ljudima. Dubravci shvatiše da od njihove prigode za osvetu ne ostade ništa pa se zaputiše kuda su pošli.
16. 11. 2005

Duhom protiv tiranije - Bijelko Kudrić na vojnoj vježbi

Bilo je to vrijeme kada se nepoželjnim građanima, drugovima, činila svakakva pakost, samo da se kazne za protunarodnu djelatnost. Na meti zlobnika bio je Bijelko Kudrić. Zovu ga na vojnu vježbu. Vode ih u neku ogradu na Brštaniku i tu vježbaju. Dvanaest dana ne izlaze iz ograde; tu marljivo vježbaju. Bila je to zapravo šprdačina s jadnim ljudima. Posao čeka, sve treba uraditi a oni u jednoj ogradi čame slušajući beskrajne govore i pranje mozga. S Bijelkom je i neki Marko, mlađi muškarac, koga su odnekud doveli da mu "operu mozak". Marko je svega svjestan pa nastoji dobrim ponašanjem skratiti čamotinju u šumi i vratiti se kući na seljački posao. Njihovi "zapovjednici" su ljudi prljave prošlosti i nastoje se što više iživjeti na jadnim ljudima. Primjenjuju staru metodu. Čas hvale Marka a kude Bijelku nastojeći ih posvađati. Kažu: -Ti se Bijelko ne trudiš. Vidiš li Marka koliko je napredovo? Bijelko šuti i misli pa će: - E svaka čast Marko, crkve mi. Dvanes dana nisi izišo iz ove ograde a opet si vele napredovo! Na kraju i toj muci dođe kraj. Bijelko dođe kući pa navali raditi. Prođe neki dan, poslovi navalili, kada eto ti besposlenih "zapovjednika" da obiđu drugove. -Došli smo Bijelko da te obiđemo. Mi smo drugovi, znaš, pa se moramo družiti. Ima li što zameziti? Vadi Bijelko malo mrsa što ga je ljubomorno čuvao pa veli: - Zamezite drugovi. On je sjeo i prati zalogaje. Ode Bijelkina muka i jedina nada. Drugovi "zapovjednici" navalili a komad mrsa se topi ko gruda snijega na ljetnoj žegi. Svaki čas potežu bocu lozovače i tuže se što nema vina. -Dobar komad mesa, hvale se. -Ali bi bolje išlo uz vino. E, druže, druže, kakva šteta. Jedan "zapovjednik" veli drugom: -Polako druže, što si navalio. Zaboliće te stomak. Bijelko gleda, sve ga neka čudna bol podilazi iz želuca. Ispod srca ga nešto žica a on se sav trese. Polako će: - Ne bojte se drugovi, molitve mi. Neće vas ništa zaboljeti, ja sam to sušio na smreci. Ali mene, drugovi, hoće. Crkve mi, evo sve mi želudac u grlo dolazi! A ispod srca me nešto štreca i ko neke srsi mi u glavu udaraju. Polako izgovori Bijelko, te gotovo sjede na zemlju, uvlačeći duboko glavu kao da se od nekoga ili nečega brani. Drugovi mirno nastaviše svoj posao. Uostalom i došli su obići druga Bijelku.
7. 11. 2005

DEKLARACIJA O USTAVNO-PRAVNOM POLOŽAJU HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI (Neum, 27. - 28. listopad 2005.)

Na znanstvenom skupu pod nazivom Ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u BiH - jezik, obrazovanje, kultura i mediji, održanom u Neumu 27. i 28. listopada 2005. u organizaciji i uz sudjelovanje i vođenje Hrvatskog društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine i Sveučilišta u Mostaru, te uz djelatnu podršku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ogranaka Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruge hrvatskih novinara u Bosni i Hercegovini, mnoštva mjerodavnih znanstvenika iz Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske, Europe i svijeta svojim su motrištima, prosudbama i izjavama pridonijeli boljem i cjelovitijem shvaćanju, proučavanju, čuvanju i razvitku hrvatskog jezika, obrazovanja, kulture i medija u Bosni i Hercegovini. Potaknuti sadašnjim neravnopravnim ustavno-pravnim i stvarnim položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji se ogleda u raseljenosti i nemogućnosti povratka u sva područja Bosne i Hercegovine, a poglavito na prostore Republike Srpske, a u povodu 10. godišnjice Daytonskog sporazuma, pozivamo sve relevantne međunarodne i domaće čimbenike na brzu i djelotvornu izgradnju novoga, pravednog i održivog ustavno-pravnog i državnog uređenja Bosne i Hercegovine koji će jamčiti mir, suživot, politički, gospodarski i kulturni prosperitet svih naroda i građana Bosne i Hercegovine. U tu svrhu usvajamo i donosimo sljedeću
12. 10. 2005

ŽIVOT I SMRT BAKE ANE

Tragajući za korijenima Zla došli smo do mnogih priča malih, nepoznatih ljudi. Ali, kada čovjek makar i na trenutak progleda u njima vidi velike, najveće ljude. Njihove priče priče su vizionara, sama mudrost i istina života. Baka Ana je bila oličenje mudrosti, one rijetke, najrjeđe mudrosti, koja niče i raste u nepismenim dušama s očuvanim prirodnim duhovnim okolišem. Ta je mudrost nepoznata suvremenom svijetu koji, poput automata, trči za komadićkom kapitala i u tom srljanju staje i gazi te velike, male ljude. A baka Ana bila je najveća među najvećim velikim, malim ljudima... (pokrenite opciju više i čujte njenu priču)
6. 10. 2005

Protiv tiranije - NARODNA LEGENDA NIKOLICA S GORANACA

Tekst koji donosimo može biti vrlo dobra građa za analizu korijena stradalačkog mentaliteta i povijesnog usuda Hrvata u BiH. Ne zato da bi toga bili samo jednostavno svjesni, već zbog traženja puta izlaska i ulaska u duhovnu sferu Humskog kneštva. Čini se realnim pomišljati da smo kao narod, upravo gubitkom te duhovnosti i narodne samosvijesti, ušli u začarani krug stradanja i sjećanja. Duboki porivi sjećanja na naše Kneštvo sili nas kititi naše Humove križevima, poput čovjeka koji se našao sam na otoku poslije brodoloma, i koji pali vatru da bi ga netko vidio. Velikim križevima na našim Humovima dozivamo Boga i molimo ga za spas iz začaranog kruga u kome smo se našli. Dajemo mu znak da smo još tu i da nam je vrlo, vrlo teško. I nadamo se! I vjerujemo! A narodna sreća je, poput nesreće, zarazna i prelazi s jednog na druge. Zato je, za istinsku sreću svih, potrebna sreća svakog. Jer nema toga koji je vlastitu sreću temeljio na nesreći drugih! Tekst koji slijedi, i koji tako zorno govori o korjenima zla, poslao nam je dr. Mladen Glibić s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. "U STARI vakat biti Turčin, upamćena je i ova kazanija, značilo je imati potpunu vlast nad narodom, sve do oduzimanje života, što je činio prznit mostarski beg Babanović. Golem zulum je Babanović činio nezaštićenoj raji, i ona bi mu mnogo toga oprostila, ali silovanje mu je pamtila i nastojala da vrati. Kad je Babanović dolazio na Gorance odsjedao je kod seoskog glavara, Pere Marića u Potkosi. Tu je i pripremao svoja zlodjela. Nikola, Perin rođak, koji je povremeno i živio u Potkosi ispod Vrana, (i danas tamo živi njegov unuk Anđelko) bio je viđen momčina, zvali su ga Nikolica. Nakon jednog Babanivićevog silovanja, Nikolica odluči da ubije bega. Prethodno se obratio župniku, a ovaj mu je obećao oprostiti grijehe.
5. 9. 2005

Duhom protiv tiranije: A što ne ponese kosor bolan kad ćeš na poso?

Roditi se na početku 20 stoljeća a umrijeti pri njegovu kraju, dvije su različite stvari, jerbo je to bilo stoljeće velikih i naglih promjena da ih je živi stvor vrlo teško pratio i razumio. Poput istinskog susreta s vragom moga dragoga djeda. A baš te trenutke "pretvorbe" našega tradicijskog sela u novi svijet želimo zabilježiti, istinitim događajima, da se ne zaboravi. Baka o kojoj pišemo rodila se na kraju 19. stoljeća i njen svijet se formirao do 20. godina dvadesetog stoljeća. Od tada ga je trebala samo čuvati i prenijeti svojoj djeci i unucima. To je njenoj majci bilo lako ali njoj vrlo teško. Svaki dan dešavala su se neka nova čuda, teško razumljiva i shvatljiva, te k tome tri rata, sve gori od goreg, a u svakom kuća i imanje je izgorjelo "do daske". Glava se teško spašavala, i to samo ako je odnesete u Slavoniju, gdje su vas revnosne slavonke
14. 7. 2005

Umrla je "najljepša mala mama na svijetu" Cvija Gadžić

Na svijet je došla tiho u brojnoj, siromašnoj obitelji. Tek uz jedan sretni plač. Otišla je s ovog svijeta još tiše u 95-toj godini života. A bila je "najljepša mala mama na svijetu", "najdraža, hrabra, neustrašiva, mama borac" kako su je zvali njeni škripari kad im je donosila osobne karte... Na grobu joj je pročitan slijedeći tekst: "Majka, baka, prabaka Cvijeta udova pok. Ivana Gadžića rođena je daleke 1910. godine. Rođena je tu dvjestotinjak metara od svog počivališta u obitelji oca pok. Vice Vukanović i majke Lucije rod. Raguž kao srednje dijete od sedam
27. 6. 2005

Naša ljetna skica za kompletnu priču temeljena na istinitom događaju - JESTE LI VIDILI DANAS ANTU GOTOVINU?

Kada se neki događaj temelji samo na nadi, tada se stvari odvijaju na poseban način, neovisno na kojoj se točci zemaljske kugle nalazite. Tako je i u slučaju onih koji traže svoje pobijene u Dabrici i njenoj okolini za vrijeme zadnjeg, nesretnog rata. Nada dolazi noću, negdje poslije tri sata. Poput crva uvlači se i rovari po čovjeku. On se znoji, prevrće u krevetu i sanja onog koga traži. Ujutro, put pod noge pa u Dabricu. Kada tamo, došlo gotovo čitavo selo. Preberi ovdje, ondje, po sto puta. – Jeda što? Pitaju. –Ništa, koda su u zemlju propali! –Eno ona kuća pometena, nestalo i ono malo kostiju! – Babo moj, jeca jedna mlada Muslimanka. Govore da se udaje i pošla s majkom da po zadnji put traži babu. Udaja kod mladih pojačava potrebu za roditeljima. Po jecaju se da zaključiti kako mlada i neiskusna osoba trpi veliku i iskrenu bol. To je onaj jecaj koji nastaje kada se tijelo čovjeka zasiti boli do u najsitnije dijelove, a onda sve prevrši i izbije vani poput vulkana. To se, po naški, zove jecaj. Jedna postarija Hrvatica, s krunicom u ruci, uzmotala se gore i dolje. Moli se. Jašmak je, poput one Muslimanke, svezala preko usana. To u ovom kraju znači da žena želi biti sama sa sobom. Ona je to posebno danas željela. Još 1941, kada je bila dijete, ubili su joj oca, 1991 muža negdje ovdje, a 1992 odveli joj sina i nikada ga više nije vidjela niti čula za njega. Krunica joj je postala alatkom, oruđem svagdašnjim. Bez nje ne ide nikuda, ne odvaja se od svoje krunice. Jutros je s nekim susjedima došla više se moliti negoli tražiti. Hoda brzo da što više prostora blagoslovi molitvom i krunicom. Jedan biser kanuti će i tamo gdje su kosti muža i sina. Uvijek joj je bilo teško od kada zna za sebe ali danas je posebno teško. Nekako oko 10 sati nada počinje nestajati. Isprva polako a zatim sve brže. Čovjeku se čini da se to samo njemu događa ali kada sjede u auto vidi da to čine i drugi. Kao da su povezani nekim nevidljivim
8. 6. 2005

DUHOM PROTIV TIRANIJE – ŽIVOT I SMRT KUMA LOLE

Ovu zgodu mi je sam Lola ispričao nekoliko puta do u detalje, kao da je želio da je točno zapamtim i zabilježim, budući ju je uvijek smatrao svojom životnom oporukom onima koji ostaju na ovom svijetu i kao da je predosjećao kako će on sa njega otići. Zvao se Ivan Pažin iz Dabrice, nadimkom Lola. Bio je legenda i savjest svoga kraja. Bio je kum mnogima Hrvatima, Srbima i Muslimanima. Kada je u nekoj kući radost, nije važno čija je bila kuća, idi po Lolu da se radost podijeli. Kada je u nekoj kući tuga, nije važno čija je kuća, idi po Lolu da se tuga podjeli. Nebrojene su suze koje je
5. 5. 2005

Spasimo sjećanje na naše staro selo – Gdje su korijeni suvremene ekološke znanosti?

Događaj koji želim prepričati po sjećanju ispričao mi je jedan tada još postariji gospodin, Srbin iz sela Poplat, općina Stolac, kome sam ime zaboravio. Pričao je to u velikom društvu pa vjerojatno ime ni tada nisam znao, ali sam priču zabilježio. Po zanimanju je bio inženjer a rodio se oko 1925. godine. Pred Drugi svjetski rat bio je dječarac, ni dijete ni mladić. Početkom sedmog mjeseca godine oko 1939., tako mi je ostalo u pameti, igrao se sa skupinom djece. To je ono vrijeme kada čovjek, zbog ljetne jare, instinktivno traži vodu, a ako je nema udara kuda bilo, kao zamjensko zanimanje. Njima, živahnim dječacima dobro je došla luda baba Joka, također starija Srpkinja iz istog sela. Bila je potpuno drugačija od drugih i nekako svoja, a to znači luda. Nitko nije dvojio, baba Joka je luda, pa je služila za zabavu djeci. Gađali su je kamenjčićima (kućni odgoj je branio koristiti veće kamenje) a baba Joka je vriskala i bježala. Zabava kao stvorena za djecu. U to vrijeme, nedjeljom, seljani obilaze njive, posebno bašče, i provjeravaju nije li čiji usjev, ne daj Bože, bolji od njegovog. A djeca trče za ludom babom Jokom. Kada iznenada, od pravca Mostara, zametno se aeroplan. Isprva samo se čuje, pa je sve veći i veći i tako nestane. Ne kaže se džabe u narodu: on je ko vijatika. Znači: čas ga ima čas nema. Vijon leti prema Popovu Polju a narod gleda čudo u zraku. U to vrijeme i auto je bilo rijetko vidjeti a kamoli vion. Samo se baba Joka uznemirila. Kupi kamen i baca ga na aeroplan i viče iz svega glasa: -Majku vam vašu gospodsku. Kud si pošo? Malo ti što si doli sve zaprljo onim tomobilima, već i u zraku prdiš, da prostiš, i dimiš ko vrag vražiji. To će kiša sprati na moje kavade pa ti Joko jedi. Vrati se đavle kud si pošo. Svi se smiju, djeca od smijeha gotovo plaču. Svima je sada jasno da je baba Joka luda da luđa ne može biti. Uskoro dolazi nesretni rat, nosi broj 2, mete sve što je barem i ličilo na dobro. Poslije rata naš je pripovjedač u Beogradu. Studira. To su vremena koja mladu dušu čas uzdižu u visinu čas bacaju u najcrnju u dubinu. Na fakultetu oglas: čuveni profesor će držati predavanje: «Začeci ekološke misli u nas». Profesor govori vatreno o novoj grani znanosti, ekologiji. Naročito naglašava da čovjek nepažnjom ugrožava okoliš. Broj automobila stalno raste ali značajno opterećenje okoliš trpi i iz zraka gdje promet također raste a ispušne plinove kiša splače na usjeve i šume. Sve je veća misija tvorničkih plinova i sumpora. Javlja se fenomen kiselih kiša te efekt staklenika itd. itd. Ovdje je priči kraj a ja bi samo dodao onaj poznati vic: - Doktore znate li zašto smo mi u ovoj ludnici ludi? Zato što smo u manjini!
27. 4. 2005

Nije Bijelkina uvijek bila zadnja

Postojali su i oni drugi slučajevi. Istina rijetki, ali su postojali, pa je red da se i o njima nešto kaže. Što se duha tiče, ali i zdravog smijeha za zaboraviti brige, ove priče su jednake onim drugim, kada je Bijelkina bila zadnja. Zar je najvažnije čija je bila zadnja? Bijelkin duh se jednako upirao dotaći onu nevidljivu, ali važnu točku koja je ispred i iznad običnih ljudi i kada je gubio i kada je dobivao. Zapravo, na svoj način kreirao je oba slučaja, što se tiče ishoda po njega. Ovaj se dogodio u proljeće kada se sve pokreće iz mrtve točke i ubrzava do krajnjih granica ljudske izdržljivosti. Osim što događaji ubrzavaju oni, promatrani s razine sela, postaju i neočekivani a često i teško shvatljivi. U tu kategoriju, međutim, ne spadaju dolasci nepoznatih ljudi u selo. Selo je uvijek znalo kada netko dolazi i zašto dolazi, a ako se i dogodi da ga netko iznenadi, vijest o dolasku se pronese na kraj sela prije već neznanac uspije preći taj put. Tog nedjeljnog jutra se znalo da u selo dolaze žene iz Dalmacije koje traže i otkupljuju svinjsku dlaku za proizvodnju četki. Za to je i Bijelko na vrijeme počeo s pripremama svoje točke. Samo je, kao i svaki drugi čoek od krvi i mesa, zaboravio da i trgovkinje znaju sve o selu, a posebno o njemu, čuvenom Bijelki Kudrića. Kao prave profesionalke, i one su pripremale svoju točku. Što no veli besjeda, svatko ima svoga konja za trku. Eto, to je Bijelko zaboravio. Rano ujutro je obrijao, bolje reći posjekao svoju oštru bradu koju je, kao i mnogi drugi u selu, zapustio zbog prečih poslova. Kada je to dovršio, dlaku je uredno složio i čekao kupce. Evo ih idu. Valjen Isus. Uvijek valjeno Ime njegovo. - Imaš li, domaćine, dlake od krmeta za prodati? - Imam, bona, kako nemam! -Ajde da trgujemo! -Ajde. Nek, vala, sve bude po Božjem pa kud puklo da puklo. - Neka je slavno Ime njegovo, odgovoriše žene. Bijelko pokazuje robu. I čeka. Kada ljudski duh vodi akciju, svaki je posao odgovoran i naporan. Bijelko čeka. Žene proučavaju robu, pa jedna gotovo vikne: - Lipi moj, nije ovo dlaka od krmeta već od ćuke! (ćuko = pas). Ništa se posebnog dalje nije dogodilo, osim što je glas o ovom nekoliko puta, brzinom malo većom od zvuka, prešao s kraja na kraj sela, odbio se o Ćurilo i rasprostro po svim selima stolačke općine. I dalje.
22. 4. 2005

Uvijek šala s razlogom - Bijelko Kudrić i bošča

Bilo je to u vrijeme kada se i naše selo počelo brzo mijenjati. Ne samo da su prošli prvi automobili, propjevale kutije iliti radijoni, već je sve više zavladala i moda, i što je bilo još najgore, ubrzavala je sve brže i brže. Danas je u modi ovo, sutra već ono. To je naročito uznemiravalo starije. Činilo se kako im uzde polako ispadaju iz ruke. Gube komandu. Lijepe, živahne mladice, odjevene u posljednju modu, doživljavane su prije kao očit dokaz nepoštovanja njih starijih, koji su se od pamtivjeka poštovali u selu. Primjerice, ranije kada prolazi odrasli muškarac, žene se dižu iz poštovanja, pa makar imale i devedeset godina, a on muškarac samo dvadeset. Red je red. O djevojkama da se i ne govori. A sada kao da se zauvijek taj svijet ruši. U tom kovitlacu starog i novog 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, našao se i Bijelko Kudrić. Samo, on je sve doživljavao na svoj, poseban način. Da bi taj svoj način i javno pokazao požurio je toga dana u Stolac. Svi ga pozdravljaju a on ko bajagi žuri pa nema kada ni ozdraviti. To pobuđuje opću znatiželju a zapravo Bijelko samo psikički priprema svoju scenu. Kupuje bošču ćerki Anici, pa žuri nazad. Gotovo trči. -Stani bolan Bjelko, vjere ti, da se popije jedna. - E, crkve mi neću. Neću vala. Moram žuriti. Kupio sam bošču ćeri. Moram je donijeti doma dok moda ne prođe!
11. 4. 2005

Nostalgija

Poslije Prvog svjetskog rata naši ljudi odlaze na rad u Ameriku, ali masovnije to čine između 1920 i 1930 godine. Kada se taj proces danas promatra, gotovo je sigurno da je bio potican i organiziran izvana, zapravo iz same Amerike. Sigurno tržište radne snage u Americi tražilo je čovjeka kao robu koja se tom tržištu nudila. Ta se činjenica pretvarala u unosan biznis koji je, iz dana u dan, cvjetao. Trebalo je doći u Europu i nakupiti zdravih i mladih muškaraca pa ih odvesti u Ameriku i zaposliti. Mnogi od njih su cijeli radni vijek radili za takve a drugi su im otplaćivali dug. Što je značilo za našega mladića otići u Ameriku, danima ploviti oceanom te se zaposliti u rudnik, teško je danas razumjeti, pogotovo što je bio nepismen, za engleski jezik nikada nije čuo a nikada ili je vrlo malo odlazio od kuće. Sve je za njega bilo stresno, teško razumljivo a nostalgija ga je svakim danom sve nesnosnije mučila. Među njima se našao i Luka, mladić od oko 20 godina iz jednog našega sela. Sve do polaska na za njega neshvatljiv put u Ameriku, čuvao je ovce a samo nedjeljom odlazio u crkvu, od sela udaljenu oko četiri kilometra. Uveli su ga u parobrod, bolest ga mučila u njemu, iskrcali ga u Americi, čuvali u nekoj karanteni te, na koncu, zaposlili u rudnik s grupom domaćih mladića, koje ranije nije ni poznavao. Radilo se duboko pod zemljom u dvije smjene po 12 sati. Poslije posla živjeli su u nekoj baraci i jeli oskudnu hranu. Jedan obrok su dobivali u rudniku. Luku je mučila nostalgija i to svaki dan sve više. Odlazio je na posao prije drugih i tu je kupovao ljuto piće i malo popio. Prema njihovom pričanju, u krugu rudniku je bila ko neka kuća od cakla, vrlo mala ali ipak kuća. Unutra je radila neka žena, točila je piće i prala čaše. Vrlo je zanimljivo bilo svjetlo u toj kući. Zvalo se lektrika. Kada je bio mrak, žena bi zavrnula neku ko lampu, zove se žarulja, i cijela kućica bi se osvijetlila. Suprotno, kada svjetlo nije trebalo, žarulja se odvrne na suprotnu stranu i svjetla nestane. Ta novotarija bila je prva koja je oduševila naše mladiće. Biće to i prvo što će kupiti i ponijeti kući, kada se budu vraćali. Toga jutra Luka je došao vrlo rano, da trzne koju ljutu. Zapravo, noćas uopće nije spavao. Cijelu noć patio je od nostalgije pa je za to došao ranije, dok je prethodna smjena još radila. Toga jutra u svojim mislima tjerao je ovce i vabio ćuku. A stvarno je trzao ljutu u Americi i potom se malo zatresao te pružao praznu čašu šankerici. Ona je točila novu, čekala da plati, pa mu je vraćala. U tom nailazi Lukina smjena. S njima je i Ivan, mladić s naših krajeva. Zove Luku da krenu na prozivku. Luka se trznuo pa će gotovo ljutito: - Odma ću bolan, samo da popijem jednu ljutu. Prozivka je prošla, smjena ušla u čekaonicu, iz utrobe zemlje lupa lift, zatim staje, otvaraju se vrata i ulazi prva grupa. Zatim se spušta za jedan kat, da uđe druga grupa. Zatvaraju se vrata, lift se zaljulja i odlazi stotinama metara pod zemlju. Luka i dalje nepomičan, trza ljute. Opet se čuje lift. Vraća se s noćnom smjenom. Oni bučno odlaze. Luka ostaje. Dan sporo prolazi. Opet dolazi noć. Žena okreće žarulju i svjetlo plane. Luka i dalje nepomičan, trza ljute. On je samo tijelom u Americi, dušom vraća ovce kući. Miluje svoga psa. Toplo mu je pri duši. Dolazi noćna smjena i odlazi liftom u utrobu zemlje. Vraća se dnevna, Lukina smjena. Ivan prima plaću pa umoran ide u baraku. Pred kioskom zatiče gotovo ukočenog Luku, trza ljute. Veli mu: - Luka, hajdemo. Luka je sada definitivno ljut: - Što si navalio bolan, eto me, samo jednu ljutu da trznem! Tri mjeseca poslije, komorati su mu kupili kartu za parobrod i vratili ga kući.
5. 4. 2005

Duhom protiv tiranije - Bijelko Kudrić, Odbor i ker

Cijeli svoj život Bijelko Kudrić je vodio neki svoj nevidljivi rat. Taj rat, iako nevidljiv, bio je njegova realnost, koliko i svaki drugi, vidljivi rat. Nevolje su pristizale svaki dan i svaki dan Bijelko je morao planirati i izvoditi akcije. Dakako, akcije "duhom protiv tiranije" jer svako nasilje mu je bilo strano. Želio je ubiti zlo u ljudima i pustiti da po njegovoj zemlji ispod Ćurila raste i množi se samo dobro. Rekoh, nevolje su same pristizale svaki dan. Nekada po jedna a nekada u grozdu, da smlave jadnoga čovjeka. Davno bi i Bijelko bio pobijeđen da nije bilo jakog i prejakog duha koji se mogao i želio boriti. Tako i toga nedjeljnog, poratnog jutra Bijelko primi poziv da se javi na Odbor koji se trebao održati u zadružnom domu u Hodovu. Cijeli tjedan radi mučno a nedjeljom, da ne bi otišao na Svetu Misu, idi na Odbor. Tamo se sumnjivim elementima prao mozak. Ne otići značilo je dati šibu neprijatelju da te šiba. Otići, pak, znači biti duhovno mučen. Samo, Bijelko je znao i treći način. Zato pođe i povede kera. Svoga kera koji je usput trčkarao i zavlačio se Bijelki pod noge. Dođoše na Dom. Vrata otvorena i čuje se žamor. Jedan drug se nakašljava za stolom. Početi će s izvješćem koliko je protudržavnih elemenata likvidirano od posljednjeg sastanka. Takvi državni uspjesi trebali bi duboko boljeti one koji su imali likvidiranu djecu. Da, to je taj trenutak. Bijelko na vrata a pas kroz noge pa unutra. Naime, pas se plašio da mu Bijelko ne zatvori vrata pa se gotovo s njim utrkivao da uđe. A Bijelko je baš na to računao. Ko bajagi suprostavi se keru, gurajući ga vani, pa će: - Kud si navalio, crkve ti, ja sam dobio poziv, nisi ti. A lude životinje ljudi moji! Svi u smijeh. Misle, opet nespretni Bijelko. Drug šuti. On je razumio. Zapravo, Bijelko je to samo i želio.
17. 3. 2005

Duhom kroz život - Kako radi radio? (spasimo sjećanja na naše staro selo)

Jutros me je zapala teška i odgovorna dužnost, kako to političari vele, kazati nekoliko riječi o tome kako radi radijon, iako svatko razuman zna da među čitateljima ima onih koji to od mene stotinu puta više znaju. Ipak, tješi me nekoliko činjenica: prvo, uzdam se u Božju pomoć, drugo priča je apsolutno istinita i kazujem je po sjećanju i treće uzdam se i u pamet djeda Joze, seoskog genijalca i nepismenog sveznadara, koji je rođen u oko 1890. godine a zgoda se dogodila oko 1960. godine. Elem, ostaje nam priču zaboraviti ili prihvatiti rizik pa je ispričati. Bilo je to vrijeme kada su radijoni ili kutije, kako se to po naški veli, već zavladali selom. Neka sela u nas su imala i po dva takva radijona, pa si u večer mogao ići tamo ili tamo poslušati vijesti i posebno Grgu Zlatopera s Glasa Amerike. Naravno u potaji, jer je javno bilo zabranjeno. Međutim, pitanje „kako radi radijon“ sve češće je u našim glavama. Pogotovo i zato što se općeprihvaćena teze kako je to djelo Sotone, pomalo napuštalo. Za odgovor je trebalo pitati djeda Jozu ali i čekati jesen i dokolicu, jer se u proljeće i ljeto teško radilo, pa za gluposti nije bilo vremena. Došla je i jesen te godine. Nedjeljom u jutro djed Jozo se izmivao pred kućom, ma kakvo vrijeme bilo. Skine se do pasa, a ukućani mu donesu tri čaše s vodom, od koje je jedna s toplom. S jednom se umije po licu, s drugom okupa do pasa a s trećom, onom toplom, obrije. Zatim glasno zazove Ime Božije, zapali lulu, uzme štap pa u selo. Hoće li k nama? Hoće. E sada ćemo saznati kako radijon radi! Sjeda na sofu. Pred njegovim nogama nađu se dva oveća kamena koje smo mi djeca dogurala još jučer igrajući se. Kuca ih štapom, osluškuje, prevrće i studira. – Ovo je jazuk, bolan, govori domaćinu. – Vidiš, jedna strana gotova, samo drugu treba malo kucnuti. Svašta se daje djeci. Eno u dahirani neka se igraju, što no ima besjede. A ne jazuke. Djed je ljut ali prođe ga. Rasipništvo je pomalo ulazilo i u naša sela. - Djede, očiju ti, kako onaj radijon radi? Djed nasloni glavu na vrh štapa, pa se zamisli. Reče: - Vako ti je to moj brte. Tajac ko u grobu. – Što no se veli, u zraku ima posvuda riječi, one zujaju svukuda, ko na priliku one mušice tamo u roju. Tako je Bog stvorio i basta. A u kutiju su metnuli jedan oveći magnet, po naški čakmak, samo malo veći. Evo. Djed vadi duhankesu i iz nje čakmak s kojim je palio lulu. Pokaza ga. – E to ti je to moj brte. Čakmak privlači riječi a one udare o njega i zazvuče pa ti misliš on govori. Na priliku ako je riječ „kuća“ onda ona zazveči „kuća“ (djed otegnu ko glas na radiju). Mi se pretvorili u uho. Znači to je to. Svi šute duboko dirnuti. Toga jutra sam saznao najviše u životu! Hvala Bogu! – Ali djede, ja zavikah, ima unutra još neke žice i svašta… -Basta, povika djed i mahnu štapom. Nije red da djeca razgovaraju s odraslim. – Ima svašta u kutiji. Ti znaš. Basta. Djed je ljut. – Ima svašta. Ima. Guzonje nasukale unutra svašta da bolje prodaju. Samo je čakmak i basta. Reče i završi govor. Svi šutimo. Trebalo je proći dosta godina da shvatim: djed Jozo je zaista bio u pravu. Nije znao čitati niti pisati, ali radion za njega nije bio nikakav problem. Danas mu kažem: Hvala ti na svim znanjima koje si nam ostavio. I vječni ti pokoj duši.
7. 3. 2005

Duhom kroz život (spasimo sjećanja na naše staro selo) - istinski susret s vragom

Priredili smo tekst jednog istinitog događaja iz povijesti našega starog sela. Tekst je sjećanje i veliko hvala našim roditeljima, djedovima i bakama koji su nas, svojim nejakim i nepismenim ali uvijek uspravnim i čestitim plećima, donijeli do ovoga što smo danas. Rasuti po svijetu ali u virtualnom i duhovnom zajedništvu. Valjalo je zato podnijeti mnogo toga. Trebalo se susresti, u originalnoj jednostavnosti svoje duše, s novim tehnologijama i njihovim izazovima. Trebalo je dati svoje čedo turskim janičarima, poslije poslati ga u Đer u postolovne ratove a čekala ih je i kruna svih patnji: Blajburška kataklizma i četveroredi do nebrojenih stratišta. Mi ih se danas sjećamo s ljubavi i kažemo im veliko hvala. Pokrenite opciju više i pročitajte istinit događaj: susret djeda Ivana s crnim vragom. Na slici: bešika, naša kolijevka. Muzej u Hrasnu.
27. 2. 2005

Priredili smo tekst "MAGARAC I TOVAR DRVA"

U čast i sjećanje na generacuju Hercegovki i njihovih legendarnih magaraca koji su i po najljućoj zimi drvarili u gradove i tako prehranjivali i odgajali mnoge od nas, priredili smo tekst "Magarac i tovar drva". Tekst je na Forumu, Kulturna baština, Običaji. MAGARAC I TOVAR DRVA
25. 2. 2005

Duhom protiv tiranije - Bijelko Kudrić i otkupnina

Poslije Drugoga svjetskog rata (1949.) nametnut je težak otkup od seljaka (svega i svačega). Zadužili su i Bijelku da preda 100 kg žita. Jadni Bijelko nema ni za sebe, ali je morao predati. Kako nije imao konja, ni magarca, morao je donijeti na vratu. Nosi Bijelko pun harar, na papricu zavezan. I to nije pšenica ni ječam, već krupnik - sklata. Nosi na vratu iz Luke kod Pašine vode i donosi u magazin u Zadružnom domu na Prisoju - Hodovu, baca harar te kaže: "Evo, bolje dat, nego se s govnima klat". Tu stajahu predstavnici vlasti iz Stoca: Mićo Šotra i Vasika Vukosav. Vasika ga poče nešto napadati, a on reče: "Koji je ovo, slaveti, probeharo, ko da je s kenjcem mekinje zobo!" (odbilo mu se na šalu, pa nije ništa poduzimano). (Izvor: Od Hrguda do Huma, stranica 386, autor Mirko Pažin Lovrić).
22. 2. 2005

Duhom kroz život - Spasimo sjećanja na naše staro selo (Postoji li doktur doktura?)

Bilo je to početkom prošlog stoljeća. Moja baka, inače u selu ugledna žena, bila je sve zabrinutija za djeda i njegovo zdravlje. On je inače bio karavandžija a kramar mu je bio iz susjednog sela. Kramar je znao čitati raboš koga je urezivao u drvenu mjeru za aršin, poput štapa. I do sto konja upisivao je u raboš kada je kretao za Dubrovnik ili Sarajevo! Samo, neka čudna bolest u stomaku moga djeda omela ga je da i dalje putuje s karavanima. Stalno se tužio i baka se odlučila na akciju. - Sutra ideš u Mostar s ljudima. Tamo će te pregledati neki doktur doktura, njemu se veli doktur specijale. Djeda ljuto zabole bakine riječi. - Ženo ti si luda. Oklen doktur doktura. Ja li možda nije doktur najpametniji na svijetu, aa? Sve je knjige izučio napamet. Oklen sada taj drugi? - Ne znam ja to, samo ima i ti idi. Baku je djed volio a često i poslušao. Odavno se uvjerio da je to dobro. Pješke u Mostar pa hećimu. Vadi rubac u čije je krajeve baka uvezala kovanice da se doktur plati. -Gospodine, veli djed, ja bi da me pregleda doktur specijale. Djed zapravo proba, postoji li taj čovjek uopće? - Dobro, reče doktor. Idi tamo i tamo i pokaži ovaj papir. Znači postoji. Baka je u pravu. E đavo jedan oklen to zna. Djed ode tamo gdje mu je rečeno. Neka baraka. Opet se sumnja uvuče u njega. Doktur dokturima bi trebao sjediti, po mišljenju moga djeda, u kući od mramora a ne u baraci. Uđe u dvorište. Puno svijeta čeka u redu. On se prijavi, izvadi rubac, odveza uzo i izvadi novčanicu. Dobro, stani u red. Čeka. Napokon ulazi. - Što je tebi, pita doktor specijale. Kako ga osloviti, on je viši od doktora? - Gospodine, boli me trbuh. - Dobro da vidim. Popipa djeda i nešto zapisa. Idi u apoteku. Djed pita na ulici gdje je apoteka. Eno je. To je otprilike koliko odavde do Bunarića. Ako, poštovani čitatelju, ne znaš gdje je naš Bunarić, mjera svih stvari u mom selu, onda ti je to, moj brte, otprilike polovica do trećina duhanske. Možda čak i četvrtina. Djed tamo, usuše mu nešto u bocu. On vadi rubac, odvezuje bakin uzo pa plati. U tom se pošlo kući. Ide se i zalogaji. Tko je što ponio. Malo sira i slanine. Neko kupio i malo štruce pa smoči. Elem, dolaze do skakala kod Bune. - Skoči, ne boj se. Muški sokole žene. Prime se Kvanja. Djedu slabo, posrće, kleta boca pada i razbije se. Djed kući pa priča baki. Baka sva u jadu. Da su mu dali kakve spirine i nebilo štete. Nekoliko je puta gutala spirine, ali ništa. Samo, boca je nešto drugo. - Sutra opet s ljudima u Mostar pa ponovi. - Neću vala. Eto ti. Ne mogu pa basta. Idi ti. - Ti si lud. Ta neću tvoj trbuh nositi. - Luda si ženo. Što će ti trbuh? To je, ženo, doktur dokturima. Sve zna. Ponesi samo ovu pucu s moje košulje. On dvaput upre u nju i propiše ti bocu lijeka. Baka ušuti. Zna ona sve. Moj je djed nepismen ali zna posta svom svecu. Uvijek zna koliko je sati. Pa i kada su dokturi dokturima u pitanju. Ili dokturi specijale, kako se to učevno veli.
PrvaPrethodna 1  2  3  4  5 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)