PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
12. 2. 2005

DUHOM PROTIV TIRANIJE - VELIKE MISLI VELIKOG BIJELKE KUDRIĆA

Povijesni događaj, koji ću sada ispričati, dogodio se ispred Bijelkine kuće, podno Ćurila. Bivši udbaši, te ubojice i lopovi svake vrste, zatekli su ga, toga kasnog proljetnog dana, kako sjedi u prančioku svoje kuće i mirno puši lulu. Razmišljali su kako da ga izazovu i optuže. Ili bar da se naslade njegovih patnji. Oni su sada drugovi, vlast, i mora ih poštovati a svi znaju, zapravo, što su i tko su. Bijelko je to najbolje znao, ali je znao također da mora preživjeti a to je mogao samo šuteći i trpeći. " Je li stari, kako ti se ova nova vlast čini?" zapita jedan drug. Bijelko nastavi mirno pušiti lulu. Preživljavajući svaku ljutu nevolju još od kada se rodio, naučio je Bijelko zadržati mir i ne odgovoriti odmah. Mora razmisliti i mora drugovima pokazati da ih se ne boji. Teško mogu načiniti više zla od onoga što su već učinili. Svi čekaju. "Vako drugovi" otpoče mirnim glasom Bijelko. "Ova nova vlast ti je, crkve mi, ko kada čobani nađu pajinu kuću doli na našim njivama (pajo = pauk koji izvrti vertikalni tunel u polju promjera 1 do 2 cm i tu se pritaji čekajući plijen, opaska autora) pa ga počnu mamiti. Učupaju slamku, ture je u pajinu kuću pa viču: - Luli, luli pajo, samo ti izađi mi ti nećemo ništa, luli, luli pajo, samo ti izađi .... A kada jadni pajo proviri, izbace ga vani pa satru nogama. Eto ti pajo, luli, luli pajo". Reče Bijelko, duboko srknu dim iz lule i pogledom odluta nekuda daleko. Tamo gdje je luka Ploče, ili još dalje u bijeli svijet. Tamo gdje su nestala njegova djeca. Ili gdje kćer Anica robija a da ne zna ni zašto. Neki duboki, mukli hropac čuo se iz njegovih prsiju. Kako da se nešto slama, krči. To se skrčila Bijelkina volja pod prevelikim teretom. "Ustaj, ustašo i s nama u zatvor" narediše. Bijelko pođe. Susjedi će zaključati kuću i prigledati kravu. Ta nije prvi puta da vode Bijelku. Postupak se u selu zna. Odležao je dva mjeseca u zatvoru. Jedan mu bi oprošten.
4. 2. 2005

FENOMEN DUHA ZVANI BIJELKO KUDRIĆ (3)

1962. godine Bijelko se, iz svog prančioka, preselio nekoliko desetaka metara dalje, u groblje. Ali, i tu mu ne daju mira. Rodio se na svom, progonili su ga. Počiva na svom, sa svojom suprugom i precima svojim, ali mu ne daju mira. Teškim maljom su mu prebili grob. Nisu shvatili da je Bijelko Kudrić jednostavno nepobjediv a njegov duh, koji je toliko prepatio, praštao i pobjeđivao, vječan.
4. 2. 2005

FENOMEN DUHA ZVANI BIJELKO KUDRIĆ (2)

Na njegovoj kući, umjesto dimnjaka, stoje lonci. Neka se zna da je u toj kući živio velikan ljudske duše: Bijelko Kudrić. On se duhom borio protiv svih nepravdi i ljudskih slabosti. I pobijedio. Pobijedio je one koji su mu toliko zla učinili. Pobijedio ih i ponizio. Satro ih, ali duhom. Kuća je spaljena i porušena. Samo su lonci ostali. Oni su vječni spomenik velikom Bijelkinom duhu.
4. 2. 2005

FENOMEN DUHA ZVANI BIJELKO KUDRIĆ (1)

Rodna kuća Bijelke Kudrića u Donjem Brštaniku, ispod Ćurila. Tu se je rodio 1874. godine. Tu je izrodio svoje 5 djece; četiri sina i kćer Anicu. Tu je saznao da su mu sinovi ubijeni u ratu, bez krivnje, bez suda. Iz ove kuće su mu odveli kćer Anicu na robiju u Zenicu. Nikada nije saznao zašto. Samo je slutio. U ovu kuću su, poslije rata, dolazili drugovi, da ga muče pričama i zagonetkama. A sve su slutile smrt njegove djece od istih tih ljudi. Iz ove kuće su ga vodili zatvoriti "za vratima". Tu se uvijek vraćao. Volio je svoju zemlju. Volio je pogled na humninu, i daleke otoke. Tamo je luka Ploče. Tamo navraćaju mnogi iz svijeta. Pomorci. Možda su i njegovi sinovi dolazili? Samo se kriju, ne smiju kazati tko su. Pred ovom kućom je dočekao smrt sjedeći u prančioku. Umro je 1962. godine. U ovoj kući su mu zapalili kćer Anicu, sada već staricu, u proteklom Domovinskom ratu. Polili su i nju i kuću gazom pa zapalili. Borci za otadžbinu. I sada tu stoji njegova kuća, porušena, spaljena.
28. 1. 2005

NASMIJMO SE UZ BIJELKU KUDRIĆA - UVIJEK ŠALA S RAZLOGOM

Bio je vedar i ugodan proljetni dan. Lijepo je za sjediti a i poslovi nisu još, što no ima besjeda, navalili. Koji dušak neka još čeljad posjede prije one proljetne vreve kad ne znaš gdje ti je noga a gdje glava. Treba na sto strana stići. Elem, baš tog dana malo ljudi posjelo pred birtijom. Ne unutra već ispred. Ima ih sa svih strana, iz svih sela. Razvila se besjeda ali ima i malo prepucavanja. Svatko bi htio biti prvi, i on i njegovo selo. Ima ih tu iz sva tri naroda što no se veli: muslimana, rišćana i kršćana. Ali više se sela prepucavaju nego vjere. Veli jedan: - Ja ljudi moji kakva je u mene bila raž na Morinama (on je bio planištar i tamo je imao pašnjak i zemlju). Ma to je čudo. Ne da se to opisati, eto ti. Sve je nosiš, a ona se po zemlji vuče iza tebe, da je naoposle što bi se reklo, pet metara. Znam, puno je to reći ali eto ti Ante nek mi ne da lagati. Usput rečeno, svjedok Ante nije tu uopće, ali na tu sitnicu se nitko ne obazire. Svi zašute i gledaju u zemlju. Bi ovo previše. Moraju ljudi kriti pogled, drugačije bi se nasmijali. -A krtola, nastavlja onaj, što ću reći! Dvije u vreću staju. Svi šute a tako bi i ostalo da tu nije Bijelke. Zapravo njega svi i čekaju. Važno je što će on reći pa da se po selu priča. Bijelko malo šuti i tako priprema slušateljstvo. Što bi stari ljudi rekli - psikički priprema. Ko kada sijevne pa se čeka da zagrmi. Onda povuče dim iz lule pa ga rasu u širokom krugu. Svi nestrpljivo čekaju: samo što nije. Ali Bijelko još čeka. Atmosfera se još može malo nabiti. I baš kada svi misle da će početi Bijelko pljune u zemlju. E sada je gotovo, nema više šale. On će: - Ja moj brate, ja. Jes vala tako je. Meni pričo Ante, eto kolika je bila raž, crkve mi previjali je preko Veleži pa je vamo tukli. Nisu je trebali prenositi u humninu. Što ćeš, jadan, toliku raž prenositi? Samo je previj preko Veleži pa tuci. Reče Bijelko i utonu u svoje misli. Slučaj s raži je riješio. (Na slici: Morine)
21. 1. 2005

DRUGI O BIJEKLI KUDRIĆA - UVIJEK ŠALA S RAZLOGOM

Nešto se učitelj Barišić zamjerio Bijelki Kudriću (pravo mu je ime Luka Perić) s Brštanika, pa je Bijelko smišljao kako da mu uzvrati. Ubrzo poslije toga u Zadruzi bijaše velika vreva, hladno vrijeme pa se sve nabilo u kavanu. I netko nekontrolirano ili namjerno "pokvari zrak". Ljudi se uskomešali, neugodno im, a Bijelko se javi: "Slave mi, ovdje se ne dijeli varićakom, ovdje je svakom jednako", misleći time i na Barišića koji je bio prisutan. (Izvor: "OD HRGUDA DO HUMA", strana 385-386)
12. 1. 2005

DUHOM KROZ ŽIVOT - BIJELKO KUDRIĆ I MEHIN MLIN U ROTIMLJI

Meho je imao mlin u rotimskom potoku. Kada je potok veliki Meho melje i uzima ujam. Kada potok presuši ili oslabi, Meho čeka vodu. I Bijelko je njegov mliničar. U Mehe su tri mlina. Da bi prije samlio mlivo dok ima vode, Meho često potkreše mlinski kamen i nazubi ga. Ali, oni se tada brže troše pa se i mlinskog kamena nađe u mlivu. Toga dana bilo je dosta vode u potoku. Mlini su radili "punom parom". Valjalo se žuriti dok ima vode. Eto ti Bijelke. Srdačno pozdravi Mehu, pa će: -Borati Meho koliko ti sada imaš mlina? - Ajede bolan Bijelko prođi me se. Vala, ko da ne znaš, ta vazda si kod mene. Tri brte, i prije sam imo i sada. Bijelko će ko u čudu: - Aaaa, a ja crkve mi mislio dva, jednog smo već pojeli.
2. 1. 2005

VELIKE MISLI VELIKIH LJUDI - BIJELKO KUDRIĆ I KUKAVICA

Potrefi se tako da Bijelko nosi potešku balu sijena o Ilindanu uz Gradinu, povrh Crnugovca. Ispred i iza njega ima još nosača ali jedva da se vide, bale sijena su ih potpuno pokrile. Kolona se drži puta više po iskustvu već što zaista nešto vide ispred sebe. Upeko zvjezdan kako to samo o Ilindanu zna biti. To je vrijeme kada selo grozničavo radi i kada svaka minuta zna biti važna. Vegetacijski period se bliži kraju, bar na donjim krajevima; uskoro će se i bilje i životinje pritajiti ne bi li preživjeli žegu i sušu. Valja prije toga sve s njive pokupiti što se dade pa okrepu potražiti u kakvu hladu. Samo dočekaj to vrijeme. Ni jedan put na selu u to vrijeme nije kratak, pogotovo kada te pokrije bala, ideš uzbrdo, dižeš nogu u zrak ko da ćeš dragom Bogu na sud a ne na Brštanik, znoj te zaljeva, svrab goni a muha zujara progurala se do mokra vrata pa gnjavi. Zna napast da joj ne možeš ništa. I sve tako do počivala kada onaj prvi vikne: - Spusti malo. Treba se tada na brzinu i otrijeti i očešati i sve što živu čeljadetu priliči i potrebuje. Pa na put. Elem, nosi Bijelko tešku balu uz brdo. Put krivuda ne bi li malo ublažio strminu i čini se da mu nema kraja. Nosač ispred Bijelke stao na ploku pa se poklizno. -Čuvaj doli; netko viče. Netko je nepažnjom oborio kamen i on se kotrlja niza strminu. -Pazi što radiš; viče isti glas. Nosači okreću znojne glave ne bi li prepoznali, u uskom vidokrugu, do kuda su stigli i koliko još ima do počivala. Baš u tom trenutku zakuka kukavica. Kao da je beštija znala i samo to čekala. Svi šute samo to Bijelko ne može. Sačeka da kukavica malo predahne pa će: -Kukaj, kukaj kukavico. Slave mi, evo ti brata! (Na slici: stogovi sijena u noći. Autor slike Tomo Raič. Slika pod nazivom "Noć u Doljanima s Davidom i Golijatom")
30. 12. 2004

NEKA SE NE ZABORAVI - ŽIVOT NAŠEG SELA

Dogodilo se to sada već davnih 60-tih godina proteklog stoljeća kada sam bio mali. Ali događaja koga opisujem sjećam se vrlo dobro. Branko Šotra, Srbin iz sela Kozice (općina Stolac) bio je šumar (lugar) u mom kraju. Bio je to naočit čovjek, dobre, tople ljudske duše. Glumio je strogoću i nepopustljivost ali se s mnogo razumijevanja odnosio prema sirotinji. A tko tada na selu nije bio sirotinja. Često se pravio da nešto ne vidi a ako je morao vidjeti sudio je blago. Sjećam se kada je u moje susjede dolazio popisati blago za porez, ja sam za njim trčao i slušao razgovor: - Koliko imaš ovaca? - Četrnjestores. Ja zavičem: - Nije, šesnaest. Mislim ja Janja ne zna koliko ima ovaca. Branko se samo smješka. Dolazio je na razgovor kod moga oca. Događale su se i smiješne stvari. Primjerice, koze su se morale smaknuti a u našoj štali Bjelka ko za inat veči. Branko će: - Čuda ovog, Nikola posmico koze a one veče. Tata šuti. Mi smo imali dva fildžana (šoljice za kavu). Jedan je bio raspukao i to je za tatu. Drugi je bio relativno zdrav i bio je za gosta. Pila se kava i ja sam slušao i upijao svaku riječ. Razgovor je tekao ovako: - Nikola, ti nešto obeća pa ništa, gotovo uvrijeđenim glasom će Branko. - Što sam obećo? - Da će me Lovruša (to je moja mama) tužiti. I Banićuša (to je moja strina). To si obećo još jesenas pa ništa. Pito sam u šumariji ima li kakvih pritužbi. Kažu ništa. Znaš Nikola ljudi se za riječ drže. Iako sam bio mali znao sam što znači tužiti. To rade oni koji se mrze. Zinuh od čuda. - Pa znaš Branko nije se imalo kada. Vazda nešto. - Sve ja znam Nikola ali ako se obeća... -Vala sutra ću te tužiti, svečano obeća moj otac. - Reko si i Banićuša. - Dobro i Banićuša. Te večeri moj je otac mastiljavom olovkom piso po dva komada papira. Bio je dobro pismen i znao je lijepo pisati. Presavi papire i dade mami. A ujutro rano njih dvije odoše u Stolac. Prošlo nekoliko tjedana eto ti opet šumara Branka. Bio je dobro raspoložen. - E vala Nikola svaka ti čast. Jesi ga sastavio! Zvali me u šumariju. Vele narod se buni. Prestrog si Branko. Popusti malo bolan. I dali su mi tužbu. E svaka čast, nako napisati... Hajde da se kafa popije. Nedugo iza toga Branko je umro od teške bolesti.(Neka ovo spominjanje imena tih dobrih ljudi bude barem malo hvala za sve što su učinili u tim teškim vremenima.) Na slici: grm smreke i drače snimljen na Baranima.
23. 12. 2004

NAŠA BOŽIĆNA ŠALA IZ DAVNINA - BIJELKO KUDRIĆ ČITA NOVINE

Kao ni većina naših ljudi toga vremena, Bijelko nije baš bio vičan čitanju i pisanju. To mu, pak, nije smetalo da nadmudri učitelja kad god je do spora došlo. Dogodi se da se Bijelko našao u jednom gradu gdje su ga ljudi manje znali. Gleda, svi čitaju novine. Što no ima besjeda, i on kupi jedne nek se nađu. I ranije ih je držao u ruci. Nisu mu pravile neki poseban problem, dao dragi Bog vazda neku sliku na prvoj strani pa čovjek zna kako ih treba okrenuti. Ta neće valjda, na priliku, čovjekovu glavu okrenuti doli. Ali, ko za inat, na ovim novinama nema slike. De se sada snađi. A i kakve su to novine bez slike? Vidi Bijelko kupio je neku lošu robu. Pogleda oko sebe nitko ne čita takve novine da bi se i on mogao, što se veli, orijentirati. Međutim, kako god novine okreneš velika je šansa da pogodiš pravu stranu, jer ima samo dvije mogućnosti: naoposle ili naopako. Pa u ime Božje. I Bijelko ih okrene na jednu stranu pa stane čitati. Zapravo, ispod oka gleda što drugi rade. Vazda valja biti s ljudima pa i kada se novine čitaju. Naiđe neka žena pa u čudu gleda Bijelku kako čita. - Ovaj naopako čita novine! Gotovo zaviče zlobnica. Bijelko ne trene. Koliko puta ga je život donio u ovakve i puno teže situacije. I sve ih je lako riješio uz pomoć Božju. Ali, mora se priznati, pogodio je na krivu stranu novina. Takva je ljudska sreća. Ponekad, u puno gorim situacijama, pogodi pravu stvar a sada promaši. Ovako će Bijelko gospođi koja je imala primjedbu na njegove novine: - Lako ti je, bona, naoposle čitati novine, ali de ti naopako. Slave mi meni je svejedno! Reče mirno i nastavi čitati, zapravo ispod oka motriti što drugi rade. Valja vazda biti s narodom. Naposljetku, novine su samo komad papira, pa bile okrenute ovako ili onako. I jesu svi problemi nastali kada su novine postale važnije od ljudi i razgovora s njima!
16. 12. 2004

NASMIJMO SE UZ ŠALU IZ POSUŠJA (PREUZETO SA FORUMA)

U Posušju su Vam poznate još i Malotine priče. To je jedan sad pokojnik koji je kući za vrijeme rata, čini mi se došao pješke možda iz Rusije. Jedna njegova priča o Rusiji glasi ovako: "Vi nemate pojma koliki snig more biti u Rusiji, a i kakve vrimenske promine mogu bit. Ladno je bilo do zla boga, a snig izvrcava ko pozivnice. Vodim ja konja, noć je, dodijalo mi prtit, a vidim dodijalo je i konju.Zaustavio sam se na jednom mistu i srićom imado ga svezat za neko železo, taman ko da ga je neko tu ostavio za konje". A sad dolazi jutro: "Budim se vas u goloj vodi. Vruće je, a oko mene je sve mokro. Vidim snig se otopio, a samo nema mi konja nigdi. Kad imaš šta vidit, visi konj o križu na crkvi". (Dakle, snijeg je bio preko crkve, a mjesto na kojem je svezao konja, bio je sami vrh križa). Tomo Raič
13. 12. 2004

DRUGI O BIJELKI KUDRIĆA

Donosimo činjenični materijal o Bijlki Kudrića (Luka Perić) kao građu za cjelovit prikaz njegova zanimljivog kazivanja o jednom specifičnom vremenu i prostoru. "Zapravo bilo bi teško izreći nešto što bi bilo u etnološkom smislu tipično samo za taj kraj. Dakako, da individualne sudbine i pojedinačna iskustva mogu biti izvori sasvim zanimljivih pripovijedanja. Neiscrpive anegdote o Bijelki Kudriću (inače Luki Periću), tipične baš za ova sela, govore o duhovitosti i lucidnosti ovih ljudi, o njihovoj sklonosti druženju i veselju, kao što pojedini osobni primjeri pokazuju visoki moralni i vjerski osjećaj kod prosječnog čovjeka. Vrijedno je spomenuti priču koju sam čuo od Ahmeta Medara o događaju koji je on sam vidio. Naime, u godinama početka komunističke vlasti poslije 2. svjetskog rata, kad se odvraćalo i branilo da svijet ne ide k misi, naume jednom mjesni političari ograditi crkvu u Rotimlji dračom živicom. I taman oni to napravili prije početka mise, da ne može nitko ući, a dođe jedna žena s dvije kćeri, moj im kazivač ne znade imena, osim da su s Brštanika, pa izuše opanke, prvo majka, a kćeri za njom, i bose preko naviljaka drače u crkvu. Tako pokazaše bez riječi tko su i što su, a komunarima obatališe posao. Ne samo po tome, već prema svim značajnijim zapažanjima. Svaki bi tradicionalni prikazivač ljudi ovoga kraja istaknuo čestitost i hrabrost, duhovitost i marljivost, osobni ponos kao njihove vrline. A ako bi o lošim stranama pričao, onda bi tvrdoglavost pravdao izdržljivošću i strpljivošću, a neopraštanje mučnom borbom u ustrajavanju na tom prostoru. A priča da bi se tkogod sakrio u gustu smrijeku kad bi prolazile iz Hrasna i Bjelojevića ovce u planinu pa privukao sebi debela ovna ili kakvu jalovicu, samo su pojedinačne avanture koje bi završavale momačkim sijelima negdje u ogradi, ako su uopće istinite." Izvor: knjiga "Od Hrguda do Huma", Prof. dr. sc. Miroslav Palameta u članku "Etnološka skica sela u rotimskoj župi", str. 40.
10. 12. 2004

DUHOM PROTIV TIRANIJE - VISJELA TIKVA O DUBU

Duboka je misao u naroda a u Bijelke još dublja. Često tako duboka da je oni koji je slušaju i na koje se odnosi, uopće ne razumiju. Ili, treba proći vremena pa da shvate poruku. A u tome je Bijelko velemajstor. Večeras je opet na sastanku. Demokracija je zakucala i na vrata sela pa se ko nešto bira. Bijelko pak sve razumije. Nitko ne pita za njegovu djecu, a preko grobova nevinih demokracija ne dolazi. Predlažu drugovi da se glasuje za jednog druga a Bijelko neće pa neće. Međutim, baš njegov glas nedostaje. Život piše romane. Pitaju Bijelku: - Zašto bolan Bijelko ne glasuješ za čovjeka i druga? Zna Bijelko da ne smije reći što misli; skupo, preskupo bi to koštalo njegova i onako onemoćala pleća. A mora se kazati. I to na Bijelkin način. Reče ovako: - Visjela tikva o dubu. Stala ciganka ispod tikve pa u nju puše. Zašto bona ciganka pušeš u tikvu, ta nije vruća. Lani me opržila pa joj ove godine ne vjerujem! Reče Bijelko naizust pa zašuti, odnosno utonu u dubinu duše, samo njemu znanu.
6. 12. 2004

DUHOM PROTIV TIRANIJE - BIJELKO KUDRIĆ I ŠKRIPARI

Navraćali lovci u Bijelke da se mlaćanice napiju i malo prozbore. Bili to drugovi, te se, naročito jedan od njih, dobro odnosili prema Bijelki. Ko, drugovi navratili u bazu da vide kako je. Samo, Bijelko je osjeć'o miris bivših zlikovaca i ubojica. Sada se uljudili i valja ih poštivati. Ne tako davno, umjesto na zečeve, hajkali su na jadne ljude, izgubljene u vihoru rata koga su i mnogi mnogo obavješteniji teško razumijevali, te ih bez milosti i suda bili i mučili po škripovima. I Bijelkina djeca su nestala u u tom vihoru. Zna on to i šuti. Bijelko, također, dobro zna da su njega odabrali da se još malo naslade njegovom patnjom. A k tomu i poštovanje im mora iskazati. - Jeste li što ubili drugovi? - Jok vala, nema zeca pa nema; učeno odgovori jedan drug. - E, crkve mi, da su zečevi škripari, sve bi ih vi pobili! Ovo je jedan tipičan primjer pronicljiva i snalažljiva Bijelkina karaktera. On je, u stvari, pohvalio drugove i zato mu ne mogu ništa. A zapravo, poručio im je da zna tko su i što su činili, da su obični zlikovci pretvoreni u drugove. Više nisu dolazili piti mlaćanice.
29. 11. 2004

NASMIJMO SE UZ BIJELKU KUDRIĆA - JA DJECO NE UDARAM OŠPICE!

Bilo je to u proljeće poslije rata. Vrijeme je pomalo činilo svoje, računi su se svodili a život sve dublje ulazio u kolotečinu svakodnevnice. Taj život na selu uvijek teče po nekim nepisanim zakonima i, usprkos kršćanskom nauku, vrlo često ne zna za milost. Bijelko je ostao bez djece, bez nade, bez budućnosti i s velikim imanjem koga je trebalo ipak obraditi. Njegova nadaleko poznata narav nije znala i nije htjela znati za poraz. Išao je po selu i skupljao mobinu, kako se to veli, da uradi teže poslove, koje jedan čovjek ne može uraditi sam. Onda vraća najam radeći kod onih kod kojih se zadužio. Samo, selo ima drugu računicu, drugu procjenu. Bijelko nema djece, kršnih muškaraca, da najam vrate, a Bijelko je već pomalo onemoćo. Ubila ga tuga i težak život. Svi cijene Bijelku i uspomenu na njegove sinove pa ga nitko neće javno odbiti. To je nekako i vrijeme vakcinacije djece, "udaranja ošpica" kako se to kaže. Djeca se okupe Podcrnugovcom i dođe doktor, griju se igle na plinu i djeca vrište. Baš u jedan takav dan čeka Bijelko težake koji su mu obećani da okopa poveliki vinograd. U jedno doba dana eto ti težaka. Sve sama djeca. Spremili ih od kuće da tamo ne smetaju. Vidi Bijelko koliko je sati. Okupi ih na bunaru pa im veli: -Fala vam djeco što ste došli. Samo, crkve mi, ja danas ne udaram ošpice. Moro bi kopati vinograd pa se vi vratite doma...
28. 11. 2004

DUHOM PROTIV NEPRAVDE - BIJELKO KUDRIĆ I PAVIĆUŠA

Ovu, gotovo zaboravljenu zgodu iz života Bijelke Kudrića, ispričao mi je gospodin Marko Gadžić iz Mostara. Kako je već javljeno, osobno je poznavao Bijelku a bio je i predsjednikom općine u Hodovu, sa sjedištem u Podcrnugovcu. Bilo je to u vrijeme Kraljevine. Bijelko je bio mlad, pun života što no se kaže. Nejačad posula (imao je petoro djece), valja s ljudima živjeti i preživjeti a on pun duha i smisla za šalu. Ali i smisla za realnost i miran život s ljudima. Samo, nepravda ga je boljela i morao je na nju odgovoriti. A život kao da se je trudio da donese što više nevolja... Na putu prema Stocu, kuda je Bijelko često prolazio, neka Pavićuša otvorila malu trgovinu i kavanu. Tu se svraćali putnici pa pili kavu i štogoć kupovali. I školska djeca su tu svraćala poglavito da kupe lapise za table koje su u školu nosili umjesto teka. Navraćo tu i Bijelko, da se prozbori koja i s ljudima popije kava. Samo Pavićuša ga je gledala drugačije od drugih. Budući je "šljego" (kako se to s ironijom govorilo) s viših kota ali i bio svjesni Hrvat, vrijedio je najmanje dvaput manje od drugih. To se očito vidjelo iz njenih riječi. Ljuto je to boljelo Bijelku pa odluči na akciju. Svrati Pavićuši u trgovinu pa zamoli 100 dinara da mu pozajmi, vratiti će on do tada i tada. Pavićuša računa da će ih tu i potrošiti pa rado Bijelki učini uslugu. Međutim, on previ novu novčanicu pa je stavi u unutarnji džep kaputa, reče hvala i ode. Čeka Pavićuša, čeka ali nema Bijelke. Čeka i dalje, džaba. Bijelko prolazi mimo trgovine ali ne svraća. Pavićuša bijesna, pokazati će ona golji tko je a i čija je to država. Ode na sud svom čovjeku te potuži Bijelku i navede svjedoke. Sudija odmah "šilje" poziv, da se Bijelko u ime zakona tada i tada javi slavnom sudu. Nema Bijelke. Šalje drugu poziv. Nema Bijelke. Šalje džandara. On jaše na konju, sve mu vatra ispod kopita vrca. Narod gleda u strahu, jadni Bijelko. Samo Pavićuša s ponosom prati konja i konjanika. On, u međuvremenu, dolazi pred Bijelkinu kuću, u ime zakona i kralja vodim te sudiji. Bijelko pokorno za konjem. Opet pored Pavićušine trgovine. Pavićuša u devetom nebu, što ti je sila. Dovode Bijelku pred slavni sud. Sjedi. Ustani! -Jesi li ti rečeni Bijelko Kudrić? - Nisam slavni sude. - Ko si ti bre onda? - Ja sam, slavni sude, Luka Perić. Imam, crkve mi, i papire u džepu. Slavni sud bijesan, sve drhti. Goni ovo iz suda, viče. Bijelko se zahvali pa kroz grad. Zna, mnogi ga u čudu promatraju. Popije kavu s ljudima pa na put. Prolazi pored Pavićušine trgovine. Pavićuša ga gleda ko vampira. Bijelko glumi nevinašca. - Pavićuša, evo da ti vratim onu stodinarku, i fala ti vala velika. Vadi istu novu novčanicu, previjenu po sredini, pa je daje Pavićuši. Mirno odlazi kući. Posao za danas je uspješno završio. Još vidi zaprepašten pogled Pavićuše na svojim leđima.
24. 11. 2004

BIJELKO KUDRIĆ, KOZE, OPĆINA U HODOVU I NJEN PREDSJEDNIK

Ovu zgodu iz života Bijelke Kudrića ispričao mi je gospodin Marko Gadžić koji danas živi u Mostaru. On je osobno poznavao Bijelku i sjeća se i njegovih dolazaka k njegovom ocu, kada je znao teško i iskreno plakati za svojom nestalom djecom. Bio je to drugi Bijelko, Bijelko rastrgan boli za mučki ubijenom djecom. Ali je to činio rijetko, samo pred prijateljima koje je volio i cijenio. Pred onim drugima bio je ponosan i nepokoran. U to poratno vrijeme osnovana je općina Hodovo sa sjedištem u Podcrnugovcu. Podatak malo poznat. Predsjednici te općine su bili ovim redom: Arsen Šakota, Novica Šakota, Salka Mustapić, Muja Martinović i Marko Gadžić. Općina je ukinuta 1955. godine. Novica Šakota je bio pomalo čudan predsjednik. Često je pokazivao dušu i imao je razumijevanja za malog čovjeka, pa tako i za Bijelku. Uz to je bio okorjeli rusofil i poštovao je samo Staljina. U to vrijeme došla je i ona poznata naredba o smicanju koza. Predsjedniku dojavljuju da Bijelko ne sluša pa Bog. Neće da smiče koze. Zove ga na razgovor. Razgovor je bio povjerljiv. Prvi puta Bijelko sluša čovjeka koji nije samo političar. Spominje i njegovu djecu i svu nepravdu koja mu je učinjena. Gotovo ga moli da smakne koze. Bijelko sluša, priča ga je dirnula u srce, nema što. Njegov pogled kao da nekamo prolazi kroz predsjednika i odlazi daleko, daleko. Kao da uopće ne sluša što se govori. Najednom će: - Smaknuću svaku kozu vala predsjedniče. Samo, crkve mi, nećeš ti dugo...! I nastavi gledati kroz predsjednika. Sutra u jutro, dok je predsjednik bio na poslu, dolazi milicija, hapsi ga i odvodi u Mostar. Tu je na brzinu suđen na dvije godine zatvora na Golom otoku. Nakon odsluženja kazne odlazi u Sarajevo gdje radi u nekoj trgovini. Imao je vremena razmišljati o pronicljivom duhu malog, velikog Bijelke kome su učinjene tolike nepravde, i koji je zdravim seljačkim razumom mogao dokučiti mnoge stvari, skrite drugim, učenim ljudima. Bijelki je odmah bilo jasno da čovjeku sa srcem nije duga vijeka u tom surovom političkom sustavu. (Gospodinu Marku Gadžića hvala na priči).
15. 11. 2004

BIJELKO KUDRIĆ RJEŠAVA SVAKODNEVNE ŽIVOTNE PROBLEME

Nije Bijelko kenčijo samo s vlasti, duhom se služio u svakoj prilici, redovito da preživi ili da razveseli ljude oko sebe. Međutim, svaka njegova zgoda nosila je prikrivenu ili potpuno jasnu poruku koja nije vrijedila samo za tu priliku ili samo za to vrijeme. Život ga nije slomio, ostao je vedra duha s zamjetnim optimizmom. U to vrijeme, kao i danas, trebalo je uvijek negdje putovati, samo nije bilo ni prevoza ni novca da se plati. Mlađi su pješačili a Bijelku su već pritisle godine. Ipak, trebalo je ići. Katkada je breme života bilo toliko teško da je išao malo se rasteretiti. Govorilo se i to da je često išao kod lučkih radnika, raspitivati se da se nije otkud pojavio čovjek nalik na svoju izgubljenu djecu. Duboko u duši je znao da se neće pojaviti, oni što sada sjede na vlasti teško su ikom praštali i teško se od njih bježalo. Ako i jeste, još teže bi se netko odlučio vratiti se u njihove ruke. Bilo kako bilo, Bijelko je putovao. Svi su tada koristili kamione što su vozili boksit. Sjeli bi u kabinu do šofera, pomno motrili što taj čovjek unutra radi, divili mu se i na kraju platili, nekada u naturi nekada u novcu. Kako se imalo. Nekada bi šofer stao u Crnugovcu, kod Zejne, da se kava popije. Valjalo je čovjeku piće platiti. Samo Bijelko nije imao ništa. Izišao bi na Maslinama i reko "Fala, nek ti Bog plati" pa za svojim poslom. Nekako potrefilo da se uvijek s istim šoferom vozio pa to njemu dojadilo. Eto ti Bijelke opet. -Mogu li s tobom do na Masline? -Moreš, sjedaj. Bijelko sjeda i šuti. Platio bi on tom dobrom čoeku da more, ali se od mrtva čoeka korist ne vidi, što no se kaže. Došli na Masline, Bijelko se pripremio za izlazak ali, nuder đavla, šofer ne staje. Ne samo da ne staje, nego ćera jače mašinu prema Domanovićima i Mostaru. Vidi Bijelko koliko je sati pa šuti. Šuti on šuti šofer. Kada je došo na Bunu staje, hajde Bijelko izlazi. Bijelko izlazi pa će: -E vala ti čoek Božiji, imam ođe sestru nisam je pet godina vidio. Taman ću, crkve mi, sada. Ajde zbogom. Reče Bijelko ponosno, a zapravo već ga je led hvatao kako se vratiti doma.
12. 11. 2004

CRTICA IZ ŽIVOTA NAŠEG SELA - DUHOM KROZ ŽIVOT

Pokrenite opciju više i pročitajte priču iz života našeg sela. Priču je napisao Tomo Raič, inače tajnik Parka prirode Blidinje. Već danas se vrijeme ove priče čini dalekim i zaboravljenim. A to selo je živjelo mirnim životom s temeljnom filozofijom "požuri polako" ili "tko žurio glavu izgubio". Na sve vanjske izazove selo je odgovaralo duhom, drugih mogućnosti nije ni bilo. Kako je tom selu, kroz dugu povijest, političko okruženje uvijek bilo nesklono, narodna riznica duha se odavno napunila i prepunila. Mi vrlo rado zapisujemo sve takve "iskrice duha" smatrajući ih blagom neprocjenjive vrijednosti. Gospodinu Tomi Raiču se na prilogu od srca zahvaljujemo.
11. 11. 2004

NAŠE USMENO BLAGO - MOJ SUSRET S VILAMA

Ispričala mi je to moja svekrva prilično davno. Ja sam 20-to godište, imam oko 84 godina a po prilici taj događaj bi se mogao dogoditi ravno prije 100 godina. Moja svekrva, još poprilično mlada, se vraćala sa Zavelima u selo Vranjače, sve općina Tomislagrad. Bila je u žurbi, sunce je nakretalo zapadu, a u nas mrak rano dođe. Vidi, čudo jedno. Pored izvora sjedi mlada, prelijepa plavuša i češlja dugu kosu. Čudno, jer u to vrijeme nije bilo baš slobodno svuda hodati, pogotovo djevojkama. Uvijek ih je netko pratio. Bilo je još hajdučije i nasilnika. Pita moja svekrva djevojku: - Bona što se kući nisi češljala. Čija li si tako lijepa? Na čas djevojka prekine posao i pogleda moju svekrvu. Od pogleda ona protrne; oči su sjale poput krijesnice. I reče: - Prođi ženo, biće ti bolje! Tek tada shvati, to je vila. Nije raspoložena, ali je vila. Tko zna što se u svijetu vila dogodilo pa je tužna. Svekrva požuri, gotovo potrči kući. Ne daj Bože, da se jače rasrdila. Nije se s vilama šaliti. (Na slici : vrhovi Zavelima)
PrvaPrethodna 1  2  3  4  5 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)