PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
3. 11. 2006

Hrvatski oltar mučeništva - VELIKI SAN BIJELKE KUDRIĆA

(Prema sjećanju gospodina Marka Gadžića, prilog za knjigu o Bijelki) Bilo je popodne jednog jesenjeg dana. Gora se upravo prošarala žutim lišćem, što će u nas potrajati sve do blizu Božića. List kao vaga bi li ili ne bi otišao s grane. Sve do jednog dana kada naglo nestane, a na granu se popenje graktava vrana, zaplače gusta jesenja kiša ili zariče bura. To je naša zima. Ali dana o kome pričamo trajala je još zlatna jesen ili sami kraj Miholjeg ljeta. Sve je tada kod nas pozlaćeno; od lista na drvetu do ljudske duše koja se raduje a da pravo i ne zna čemu. Zapravo je svjesna da se i nema čemu posebno radovati. Ali se raduje, to je važno. Možda ipak kojoj prezreloj smokvi, koju su ptice jednostavno previdjele a opali listovi ostavili samu na smokvinoj pozornici, ili nekom ispucalom šipku. Možda šačici kostjela? Bilo kako bilo, ljudi se raduju a listovi polako žute i odlaze. Baš u takvo popodne banu Bijelko pred kuću svoga prijatelja. Upravo čudan i neobičan čas u koji je dolazio kazivao je čeljadi da je razlog poseban, možda i tajnovit, pa se brzo okupiše oko njega. On pozdravi, raspita se o zdravlju i zašuti. – Deder Bijelko bolan, oćeš rakiju? Nuđaše ga domaćica. – A jok vala, ne mogu. Čudan sam san usnuo, evo ko da i sada sanjam. Sav se nekako tresem. Nije to ni bio san, zapravo… Svi zašutješe. Nije mala stvar to čuti od Bijelke. Svi su slutili onu silinu koja iznutra gura te riječi. Bili su malo i znatiželjni, ali više pobožni stojeći pred dušom čovjeka koji silno pati. Znali su: riječi su samo zapele pred izlazom Bijelkina grla, i ne treba ništa pitati,
15. 10. 2006

Hrvatski oltar mučeništva: ŽIVOT I SMRT MATE PERIĆA SINA LUKE PERIĆA ZVANOG BIJELKO KUDRIĆ

Ubojstvo Mate Perića, sina poznatog borca duhom Bijelke Kudrića s Donjeg Brštanika, zabilježeno je u dva povijesna izvora: u popisu hrvatskih žrtava rata i poraća te u životopisu don Lovre Konjevoda u knjizi "Svjedoci vjere i rodoljublja (Zbornik radova o stradalim biskupijskim svećenicima u Hercegovini") u izdanju Crkve na kamenu. Ovdje se, po prvi put, iznosi kazivanje svjedokinje koja se u času ubojstva nalazila s njim i sve promatrala svojim očima. Danas, poslije toliko vremena plodonosnog i zrelog života, ona se sjeća svakog detalja i želi da to ostane zabilježeno. Ovo je i prvo kazivanje izravnog svjedoka o smrti toga mladog i naprednoga čovjeka. Njegova smrt se dogodila 15. 8. 1944. godine i bila je posljedica one puste ali skrivene želje da se iskoristi svako povijesno vrijeme i svaka prigoda očistiti Hrvate s prilaza toplom moru i tako svoja nacionalna carstva proširiti do njegova plavetnila. Ali se obitelj Bijelke Kudrića tome nikako nije željela pokoriti. Dapače, još 1943., nekako o Božiću, obitelj se vratila iz Trijebnja u svoj spaljeni dom na Donjem Brštaniku. Dičili su se svojim poštenjem i nisu se imali koga bojati. Bili su rijetka hrvatska obitelj koja nije otišla u progonstvo. Pokriše kuću travom stoklasa (divlja zob) koja je te godine sama od sebe rodila. Latiše se posla otac Luka i sin Mate, dok su druga tri sina, Pero, Jozo i Vinko, bili mobilizirani kao i mnogi drugi. S ocem i bratom živjela je i ćerka Anica. Bijelko se bio oženio od Vukića, također s Donjeg Brštanika. Ženu su mu zvali Grana i ona mu izrodi djecu koja izrastoše u visoke, snažne i plave mladiće, rado viđene u tom kraju. Ali, onima koji su u to vrijeme i dugo iza toga sve do dana današnjeg, čistili ovaj kraj od Hrvata, bili su prava noćna mora. Zbog toga su boli oči neprijateljima koji skovaše plan o umorstvu Mate. Utoliko prije što je ova cijela obitelj bila napredna i radina, primjerice u proljeće 1944. godine imali su preko 100 ovaca i dosta drugog blaga. Naručiše i platiše ubojice. Znalo se samo to da su ubojice naručene u Trijebnju. Malo prije Velike Gospe 1944. godine, te ubojice banuše na prag Matine kuće u nakani ubiti ga. Mato je s puškom u ruci pobjegao kroz prozor i sakrio se podno Ćurila, gdje je znao svaki kamičak i gdje su ga teško mogli naći. Bio je izrazito hrabar i malo
3. 10. 2006

Hrvatski oltar mučeništva: Bože moj, ima li ovo tko zaustaviti ili Kako su rušili Vranjevo selo

Niti jedan zločin ne ostaje skriven, kaže se u našim starim izrekama. Zaklela se zemlja da će sve tajne odati. Da je to točno uvjerili smo se i u ovo predizborno vrijeme, kada nas je nazvala jedna gospođa iz Neuma. Poslom je putovala u Mostar pa je zakazala kavu s nama. „Znam da ste o svemu pisali, a ja sam opet sve svojim očima vidjela, pa želim to ispričati. Neka se zna. Moj pokojni otac mi je pričao kako je i njemu njegov otac pričao da tu leži veliko blago koje o nama mnogo kazuje. Ljudi su poštovali to mjesto. Ni Austrija nije dala po njemu rovariti. Vikali su: to se mora dobro istražiti. Došle i dvije
29. 6. 2006

Da se ne zaboravi, piše Luka Goluza Vancouver Canada

Kao i svi drugi Hrvati Hercegovine u drugom svjetsko ratu pa tako i Goluze su bili u hrvatskoj vojsci, branili su svoj narod i svoje domove. Prema pricanju svjedoka, sedamnest osoba iz samo naseg zaseoka je nestalo. Sto bi ono potiho kod nas rekli “nezna se za njih”. Neki su moze biti poginuli ratujuci protiv neprijatelja, a neki su zarobljeni i poubijani, neki su ipak kroz to sve slucajno prezivljeli i vratili se u svoje selo Pjesivac. Dva brata Ivan zvani (Karlo) i njegov mladji brat Ilija prezivljeli su mnoge nezgode kao i mnogi drugi hrvati nase napacene Hercegovine. Davno nekada Karlo je pricao kako je on i njegov brat (sada pokojni)Ilija prezivljeli poslijednje dane drugog svjetskog rata. Karlo kaze: ”Zarobise nas negdje tamo blizu Slovenije, te odma s nami u logor. Nako izmoreni,gladni jedva cekamo kad ce s nami otalen dalje. Logor je bio pun Hrvata sa svih strana. Govore nam kako je “Drzava slobodna” da svi oni koji se nisu ogrijesili u ratu moci ce slobodno ici svojim kucama, vec su nas naucili kako treba upotrijebiti uzrecicu “druze”, drugom rijeci nije se smjelo nkoga osloviti. Logor je bio pregradjen nakvm dascurinama. Mi smo bili odgradjeni od onih glavesina koji su nam davali naredjenja. Jedno jutro ja vidje jenoga od tih glavesina, pridjo mu i kazem. "Druze generale”,nisam ja znao sto je on, ”mi nismo nikome nikakva zla ucinili, nikome nismo nista krivi. On mi odvrati
26. 6. 2006

Tragovi naše povijesti, javlja prof. dr. Mladen Glibić

Tragovi kuda je koračala naša povijest. Posvuda su oko nas. Zna li netko nešto o ovim ljudima? Ili o načinu kako su se javljali doma svojima?
26. 6. 2006

Hrvatski oltar mučeništva, Vječite hrvatske Kosare (varijacije na tu temu), javlja Tomo Raič

Na ovoj fotografiji je Stipo Bradarić iz Doljana koji je nestao na putu za Blajburg. Zadnji put je viđen u Mariboru odakle je i poslao po poznaniku ovu fotografiju svojoj supruzi Ruži.
13. 3. 2006

Hrvatski oltar mucenistva - potresna sjecanja Luke Goluza, Canada

Pismo gospodina Luke Goluže iz Vancouvera, Canada, objavljujemo u cijelosti, onako kako ga je autor napisao. Scene su potresne, ali je i naša povijest takva. Tekst koji objavljujemo, izvanredan je prinos činjeničnoj povijesnoj građi toga vremena. Međutim, očito je da bez znanja ovih događaja uopće ne možemo razumjeti ono sto se danas događa na istim prostorima. "Dobro se sjecam moga djeda Djure ,neki su zvali “Djurko”,to je bio dobar covjek mirne naravi ,jako je volio djecu.Kad sam ja imao 10 godina ,djed je imao problem sa stomakom i nakon tjedan dana bolovanja umro je to jest 1950god.Baba Stana je bila isto dobra majka svijoj djeci i nama unucadima. Baba je zivila nesto duze ,ona je umrla 9 ili 10 god. poslije djeda. Oni su imali 4 (cetiri) sina.Matan ,Nikola ,Ivan i Ilija.Prvi sin t.j.moj otac Matan rodio se 1901 god.poslije njega Nikola pa Ivan, Ilija je bio naj mladji.Zivili su u slu Pjesivac-Dubrave opcina Stolac Hercegovina.Bavili su se zemljoradnjom i nesto stocarstvom te time odrzavali svoju obitelj .Vrijeme je nosilo svoje. Djed i baba ,sinove su pozenili i jasno planirali bolju buducnost za cijelu obitelj.Moj otac Matan i Mama Janja (Salmanic iz Hodova) imali su vec 7 sinova,dok se osma kcer rodila 1944.nedaleko od Vukovara,gdje smo bili izbjegli kroz drugi svjetski rat. ,Nikola i njegova zena Janja (Raguz s Bacnika) imali su 2 sina i dvije kceri,Ivan i njegova zena Stoja (Saracevic iz Bitunje) imali su isto 2 sina i dvije kceri, Ilijina zena Mara(Coko s Borevica) tek bila u drugom stanju."
8. 3. 2006

Hrvatski oltar mučeništva - vodimo vas spomeniku žrtvama Goranci (općina Mostar)

Čim su to političke prilike dopustile, mnogi su požurili, onima čiju žrtvu nose u srcu, podići spomenik. Mučenička krv mnogih simbolizirana rozom bojom granita. Poput žrtava koje simbolizira, i on je "rođen" u geološkoj Kalvariji, baš kao da se pripremao za ovu ulogu. Pokrenite opciju više, i virtualno, s dubokim pijetetom, posjetite ovo sveto mjesto. Tu je narod polagao ispit čovječnosti, tu su mu zakopani korjeni, tu je polagao vječni zavjet svojoj Hercegovini, tu se rađala ljubav i praštanje. Tu niče vječni život. Hvala na posjeti. (snimio: Prof. dr. Mladen Glibić, Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru)
9. 2. 2006

Hrvatski oltar mučeništva - mučenička smrt don Vide Putice

Izvor tekstu: Ratko Perić: "Da im spomen očuvamo", Izdavač: Biskupski ordinarijat Mostar, 2000. godine, strana 200 – 203. Pokrenite opciju više. Pročitati ćete opis života domaćeg čovjeka, koji se školovao u inozemstvu, postao svećenikom i posvetio običnom puku, te podnio muku u ponoru pakla jedne ideologije i jednog zločinačkog pokreta.
30. 1. 2006

SMRT FRA VALE ZOVKE I FRA ANDRIJE TOPIĆA - Hrvatski oltar mučeništva.

Smrt u Herecegovini, ona nasilna, uvijek ima duboki cilj. Pogotovo kada je riječ o svećenicima i sve malobrojnijim Hrvatima. Nasilna smrt je u svojstvu malja kojim se udara po kompaktnijem nacionalnom prostoru da se ono razbije, usitni i, na koncu, potpuno počisti. Čim nasilna smrt u Europi postane rizična, prelazi se na druge metode. Poput onih koje ovih dana provodi F BiH prisiljavajući Hrvate, različitim načinima, da plate tuđu televiziju koja emitira program na njima stranom jeziku. Uz zabranu da imaju kanal na svom jeziku prisiljavaju se, metodom organiziranog državnog nasilja, da financiraju tuđu. Uskoro će slijediti prisila da je i gledaju. A rezultat su odlasci mladih u tuđi svijet i prepuštanje svoje zemlje drugima. To je konačni cilj. Ovim današnjim metodama odgovarale su metode još u Tursko doba prisilnog plaćanja crkvenog poreza Pravoslavnoj crkvi. Kako to danas nije moguće, projektirani su postupci s tuđom televizijom. Svako doba ima svoje specifičnosti samo je žrtva uvijek ista. Donosimo tekst o mučeništvu svećenika franjevaca koga preuzimamo iz «Kršnog Zavičaja» broj 38, stranica 93 i 94. "Želim oteti zaboravu predsmrtno vrijeme uzornih fratara fra Vale Zovke (Oklaji, 14. 6. 1889.) i fra Andrije Topića (Oklaji, 1919.), s kojima sam živio posljednje godine njihova života. Zato smatram da sam dužan iznijeti na vidjelo što se dogodilo na Kočerinu u poponoćnim satima 21. svibnja 1945. Ja sam u to vrijeme bio daleko na Križnom putu.
10. 1. 2006

Hrvatski oltar mučeništva - Sudbina sela i župne crkve na Stjepan Križu

Prilog nam je, na hrvatskom i engleskom jeziku, poslao Marko Puljić - Vidić iz SAD-a. Tekst je napisao profesor don Ilija Drmić. Tekst govori o mučeništvu jedne župne crkve, jednog sela i njenih stanovnika. Čitajući taj tekst čovjek se neizbježno pita: je li to moguće? Je li riječ o Europi na kraju dvadesetog stoljeća? Da, istina je! I ne samo to. Mučenička sela su očišćena od Hrvata, do danas se tamo nitko nije vratio. Za mrtve se ne zna. Sela su pripojena agresoru na dar! A prije agresije, u njima je živjelo 99% Hrvata. Marku Puljiću - Vidiću hvala. Na slici: minirana župna crkva na Stjepan Križu. Pokrenite opciju više i budite pripravni za teške opise za koje smo vjerovali da su zauvijek nestali s europskog kontinenta. I cijelog svijeta.
26. 12. 2005

Božić 2005. godina. Evo plodova žrtve Naroda. SRETAN VAM BOŽIĆ!

Evo plodova žrtve Naroda. Ovo je sama zora naše budućnosti. SRETAN VAM BOŽIĆ! (Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Prema zamisli i realizaciji gospodina Stanislava Vukorepa)
26. 12. 2005

Božić 2005. godina. Evo plodova žrtve Naroda.

Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Evo plodova žrtve Naroda! Tiće se njihove mučeničke i svete kosti i rađa se neuništivi Narod. Niču njegova sela i plode se njihova krška polja. Rađa se narod s porođenjem malog Velikog Boga i uskrsava s njegovim Uskrsnućem. I zaista, moj se Narod rađa s malim djetetom u štalici i uskrsava s njim. Zovemo vas, ma gdje bili, da pred ovim stratištem mučenika ostanemo za trenutak u svetoj tišini. I da probudimo ponos na mali narod s hercegovačkog kamenjara koji je, kao i njegov kamen, samo čudo izniklo iz tvrde vjere i Božanske čovječnosti. SRETAN VAM BOŽIĆ!
26. 12. 2005

Božić 2005. godina

Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Čuva uspomenu na minulo vrijeme i sjećanje na sve koji umriješe da ne osnuju obitelj i ne rode djecu. Da moj kamenjar, čudo prirode i ponos Božjeg projekta stvaranja, ostane pust i padne u tuđe ruke. Ali, zavičajna kuća je i tihi Dom molitve za mir i da nikada više ne bude tako. Molitve za sreću moga naroda uz toplo more i blagoslovljen suživot sa svima. I molitve za sve nas na ovom planetu i sve njegove suzne doline. SRETAN VAM BOŽIĆ U NADI! Budimo bar na trenutak u virtualnom zajedništvu Naroda, ma gdje zaista bili!
11. 12. 2005

Hrvatski oltar mučeništva - "Možete ubiti naše tijelo ali dušu nikada»

U vrijeme kada Gospodari svijeta, oni od Urala do europskih kišnih otoka, uzimaju pravo malim narodima na ponos i čast, osnivajući sudišta od kojih su samo oni imuni, Nebeski zbor naših svetica mučenica kao da pokazuje prstom na nebrojeno zaboravljenih grobova u kojima počivaju njihova izmučena tijela. Tu je nada malih naroda. Tu je njihov najsvetiji kapital. S njima mali narodi postaju neuništivi i s korijenom duboko položenim u prahu djedova iz kojih niče samo novi život. Od nekud se, u ovozemnom životu, pojavljuju "stručnjaci" koji različitim "znanstveno utemeljenim" anketama, koristeći frustriranost naroda kojega se pljačka i ponižava, dokazuju da je sam Narod uvijek kriv za sve, a drugi su uvijek u pravu, pogotovo ako su Gospodari svijeta. Prvo Gospodari izazovu krizu, potom interveniraju, preuzmu vlast, opljačkaju i uspostave protektorat. Zatim uzimaju dušu malih naroda, njihovo pravo na ponos, čast i samopoštovanje. Samo narod bez ponosa i samopoštovanja može biti njihov dobar rob. Iskaljani narod je najbolji narod svome neprijatelju. Medijski prostor dodjeljuju onima koji pljunu najdalje, ali po sebi. Drugi toga prostora ne vidješe. Tako nastaju ankete o vječitoj krivnji naroda i različite Latinice. Narod treba dobro platiti to pljuvanje po sebi. Da, mali Hrvatski narod u BiH ima vlastitih problema, ali samo toliko koliko Gospodarima treba. Riječ je o Projektu smaknuća jednoga naroda na obali toplog mora, a toga kao da režimski "znanstvenici" ne vide. Je li moguće da netko sječe duboke i sočne korijene hercegovačkom ceru a da to neki ne vide? Ili vide nešto sasvim drugo! "Možete ubiti naše tijelo ali dušu nikada" viknule su devetnaestogodišnje djevojke prije strijeljanja, vezane za očevu murvu i pred svojim majkama. Kao da su i tada odgovarale današnjim mučiteljima. Nebeski zbor Diva, Jelena, Zora, Janja, Stana, Šima i Iva, i stotina drugih naših svetih mučenica, zalog su moga naroda za njegovu blagoslovljenu dugovječnost uz toplo more. Pokrenite opciju više i pročitajte potresni tekst o mučeničkoj smrti dvije devetnaestogodišnje djevojke. Izvor tekstu je list "Narod". Tekst priredio Ivan Dugandžić. Upozoravamo da je tekst napisan prema kazivanju svjedoka te da obiluje potresnim scenama mučenja i strijeljanja.
2. 11. 2005

Hrvatski oltar mučeništva za Dan Mrtvih 2005. - Marko Puljić - Vidić iz SAD-a : Parish of Victims

Engleska verzija teksta "Župa Stradalica" ("Parish of Victims") autora Marka Puljića - Vidića iz SAD-a. Marku iskreno hvala. (Marku Puljiću - Vidiću se ispričavamo zbog pogrešno napisanog imena u prvoj verziji ovoga teksta. Grešku smo sada ispravili)
2. 11. 2005

Hrvatski oltar mučeništva za Dan Mrtvih 2005. - Marko Puljić - Vidić iz SAD-a :Župa Stradalica

Za našu rubriku "Hrvatski oltar mučeništva" Marko Puljić - Vidić iz SAD-a pripravio je tekst "Župa Stradalica" na hrvatskom i engleskom jeziku. Tekst donosimo na oba jezika za Dan Mrtvih 2005. duboko vjerujući u Uskrsnuće ove župe i početak novog života njenih vrijednih župljana. Ali za njeno Uskrsnuće potrebna je naša duboka vjera i žarko sjećanje. Izostanak mržnje i pomisli na svaku osvetu. "Bože oprosti im jer ne znaju što čine" vikao je naš Gospodin s običnog drvenog križa namjenjenog lopovima i zlikovcima. Tome trebaju poslužiti ovi tekstovi. Budimo iskreni: one koji su zločin počinili, mržnja i osveta uopće i ne zanima. Oni se plaše povratka! Pokrenite opciju više i pročitajte tekst "Župa Stradalica"
19. 10. 2005

Hrvatski oltar mučeništva - mučeništvo Đure Obradovića (D. Brštanik, općina Stolac)

Đure Obradović ubijen dok je molio "Oče naš..." Nakon prvog razaranja Dabrice na red je došao Donji Brštanik. Od početka operacije Čagalj preko Brštanika je teklo povlačenje okupacijske VRS-a, vojnika, kamiona, artiljerijskog oruđa i tenkova u smjeru Nevesinja. Dana 12. lipnja u samo selo je upalo više skupina vojnika koji su počele paliti kuće te gospodarske zgrade. Pritom su se iživljavali na životinjama, pucali po ovcama i žive spaljivali krave. Među njima su bili i već ranije po zlu poznati Srbi Rupari s Hodbine. Nakon što su popalili obližnje kuće, jedna od tih skupina upala je u kuću Đure Obradovića, u kojoj je zatekla njega te njegovu suprugu Dragu i kćer Draženku. U skupini su bili Dimitrije (Miroslavov) Šakota Dinja, rod. 17. kolovoza 1959. u Trijebnju, općina Stolac, zatim Milenko (Dragutinov) Ivković Cigo, rod. 23. siječnja 1942. u Dabrici, a stanovao je u Stocu. Tu su bili i Ljubo i Drago Stepanović iz nevesinjskog sela Lukavac, te Mitar Miličević iz sela Slatina kod Nevesinja, koji se inače Hrvatima predstavljao prezimenom Marković. On je predvodio vojnike prilikom pretresa kuća i odvoza imovine, a kasnije i paljevine. Bio je prisutan i muškarac kojeg su zvali Dragec, te konačno osoba koja se predstavljala kao Drago, sin Ljube Eleka ili Heleka, koji je tvrdio da je rodom iz Mostara, te da ima kuću u Sarajevu. Svjedokinje ga opisuju kao osobu manjeg rasta, tamnoputog, zdepastog, starog oko 30 godina.
13. 10. 2005

Stipića Livada - U ZNAK NEZABORAVA I SPOMENA

DANA 28. SRPNJA 1993. GODINE NA OVOME MJESTU MUČKI SU POUBIJANI MNOGI HRVATI OD STRANE MUSLIMANSKE VOJSKE. U ZNAK NEZABORAVA I SPOMENA NA NAŠE HRABRE SINOVE I KĆERI, KOJI SU NA OVOME MJESTU POLOŽILI SVOJE ŽIVOTE, KAO I ZA SVE ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA, OPĆINSKO VIJEĆE DOLJANI – JABLANICA PODIŽE OVAJ SPOMENIK. STIPIĆA LIVADA, 28. SRPNJA 1999. (Tekst sa spomenika) Na godišnjicu smrti 28. srpnja 2005. godine sv. misu predvodio je biskup dr. Pero Sudar uz koncelebraciju više svećenika.
13. 10. 2005

Stipića Livada - U ZNAK NEZABORAVA I SPOMENA

TU SAM U KLANCU ŽALOSNOG OTAJSTVA. NA OBALI BEZ SVANUĆA. U ČEKANJU USKRSNUĆA. IVAN TOLJ, ANIMA CROATORUM (Tekst sa spomenika)
PrvaPrethodna 1  2  3 


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)