PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
24. 4. 2006

Bolonjska demagogija širi se svijetom

Bolonjska demagogija u Visokom školstvu, tako rado prihvaćena od bjelosvjetskih avanturista, znanstvenih demagoga, vječitih prihvatača i studenata koji bi to bili bez učenja, širi se svijetom poput teške zaraze. Ali, samo među male, frustrirane narode. Veliki se, kako se to i očekivalo, spašavaju na različite načine. Poput hrvatskog Sabora, kome prvo narede da prodaju otoke Gospodarima svijeta (otoci kao nisu hrvatska zemlja ako im je površina manja od...pa se mogu prodavati?), a Sabor poslije donosi Zakone kako to ne učiniti. Teže je malim narodima danas nego ikada. Cinizam velikih je dosegao neslućene razmjere. Uskoro će diktirati i kao treba bojati fasade fakulteta i tko to treba učiniti (inače neće dobiti certifikat). Smjet će se učiti samo iz knjiga koje imaju njihov biljeg. To je taj certifikat. Zaludu ako znaš računati ako to iz Njihovih knjiga nisi učio. Ljudske slobode svedene su na običan diktat i poslušnost. Ali, nema tu istinske diktature. Otrov se rado prihvaća jer je uvijek poslan na pravu adresu. Radničko samoupravljanje, Tito demagog i poslušnik istih svjetskih moćnika, onih s Istoka i Zapada, poslao je na adresu radnika neradnika, frustriranih vlastitim životnim neuspjehom temeljenim na neradu, i koji su naglo ugledali svjetlo svoje zore baš u tom radničkom samoupravljanju. Odmah su pisano obavijestili vodećeg demagoga u Beogradu kako su povećali produktivnost za 40 %. Malo iza toga pretovarena državna kola su propala, na sreću mnogih. Čita se iz novina kako su neka sveučilišta malih naroda preko noći "povećala" prolaznost za čak 60%, pošto su, prije toga, priljubila Bolonjsku demagogiju. Kakova demagogija, kakva podvala mladim naraštajima, koji se sustavno lišavaju istinskog znanja i svih vrijednosti koje iz toga proističu! Čudno je i to što su najveći ljubitelji te demagogije upravo profesori pred mirovinu, koji su cijeli život drugu priču pričali, te bi sada, novom revnosnom ljubavi prema znanstvenoj anarhiji, prevarili biologiju. Mali narodi, poput proljetnog pljuska mlake kiše, otvaraju doktorske studije. Ako jutros susretnete mladog čovjeka, pokušajte ga upitati kuda ide? Upisuje doktorski studij! Svi upisuju, svi osnivaju samo nitko zapravo ne zna što to znači. Programi koji se nude su sakati, prazni, uostalom kao i većina predavača. Cilj je jasan. Pritjerati male narode na osakaćeno školstvo te proizvesti kadar čija će pamet biti isključivo u licenciranom računalnom programu, proizvedenom u jednom centru. Svi ćemo misliti kao naše novo računalo, ono će nas voditi i nama upravljati. S vremena na vrijeme odlaziti ćemo u bajne Centre na "trajno učenje" da nam pamet provjere i, po potrebi, malko isperu. Da je vajni beogradski demagog znao tako duboko razmišljati, i danas bi bio na tronu. On ili njegovi. Pospi pustu praznu pamet po svijetu pa joj napiši certificirani program kako će razmišljati! A to treba dobro platiti! Problem im prave moćne zemlje s dalekog Istoka, koje zacrtavaju sasvim druge školske programe. Njihovi kadrovi su danas najplaćeniji i najtraženiji znanstvenici baš u zemljama razvijene Bolonjske demagogije. O ljudi, o vremena! (Pero Marijanović)
18. 4. 2006

Naš komentar - Čiji je, zapravo, "Aluminij" u Mostaru?

Da budemo jasni, odmah na početku. Aluminij u Mostaru je samo svoj, svojih vlasnika, svoga poslovodstva i svojih radnika. Moramo to reći, svojih radnika, iako danas to nije poželjno. Ali, neka netko kaže koji je to privatnik mogao kupiti sve neprospavane noći svojih radnika, od kojih svako poduzeće na svijetu zavisi? Pa i Aluminij. Zato mislim kako je svaki model privatizacije u biti manje ili više nepošten. Ali, nije to tema ovoga komentara. U zadnje vrijeme trguje se "Aluminijem"; ovaj sindikat ima ova prava, ova Vlada ona... Zato opet pitamo: čiji je to Aluminij u Mostaru? Prije nego se odgovori, molim povećati našu sliku s naslova pa je pogledati. To što vidite je otvorena utroba Hercegovine te je iz nje pokupljeno crveno zlato, najkvalitetnija rudača na svijetu, boksit. Tu su korijeni Aluminija, tu je on nikao. Ali tadašnji rudnici nisu imali novca zatvoriti tu utrobu, jedva su životarili. Novca je bilo, riječ je o prebogatoj rudači, kakve svijet nema, i to u količinama od milijune tona, samo je, kao i danas, otišao na drugu stranu. Nešto izvan granica tadašnje Jugoslavije, a sve drugo u njene metropole: Beograd i Sarajevo. Tamo se gradilo i žarilo a ovamo rovalo i ostavljalo razrovano. Tamo se rađala najbrojnija, jalova administracija na svijetu, koja se i danas javlja da joj se daju prava na Aluminij, jer drugačije ne može preživjeti, ovamo i danas zjape prazne rupe. Pa, recite vi, čiji je Aluminij u Mostaru? Praktično od Bileće na istok, do Posušja i Tomislavgrada na zapad (budimo objektivni, i Crna Gora je slično prošla), ranjen je prostor jer je porodio Aluminij, ali o tome kao da nitko nema što reći. U epicentru su, ipak, općine Čitluk, Široki Brijeg te Posušje. Platile su najveću cijenu. A dobile...? I nije to sve. Podzemna eksploatacija boksita vršila se takozvanom podetažnom metodom sa zarušavanjem krovine. Krovina boksita je svojim pritiskom drobila rudaču i gurala je na otkop. U sebi ta metoda nije imala program zaštite terena, on se urušavao u stare radove, jer jednostavno nije bilo novca za to. Takav teren može biti opasan dugo godina. Eto tako se rađao Aluminij u Mostaru. Samo s dva lokaliteta u Hercegovini, onaj u Lokvicama, općina Čitluk i onaj u Crnim Lokvama, općina Široki Brijeg, eksploatirano je više od dva milijuna tona najbogatije rudače na svijetu. Bila je višestruko kvalitetnija od, u ostatku svijeta, prosječne (aluminija je imala u prosjeku oko 60%, a silicija u tragovima, ispod 1 %). Njena tržišna vrijednost je i tada bila basnoslovna. Iz utrobe zemlje izvučeni su desetci milijuna dolara. Ako se tome dodaju i drugi metali te rudače (primjerice, željeza preko 20% i slično), te rijetki metali, njena cijena još više, i to značajno, raste. Eto, tako je rođen Aluminij u Mostaru. Trebao je biti nagrada regiji za to blago. Rodio se na blagu hercegovačke utrobe, te pameti i radinosti njenih uposlenika. Komu onda nešto duguje? Ponovo kažemo, on je samo svoj, ali je bio i kompenzacija za izvučeno blago i devastirani prostor. To ga, neminovno, dovodi u poseban odnos prema regiji Hercegovine. Trebao je, i danas treba, Hercegovinu, iz crvene, boksitne regije, pretvoriti u bijelu, aluminijsku regiju. I tako, barem dijelom, vratiti dug regiji. Prisjetimo se, još oko 1932. ili 1933. godine, u potaji su pravljeni planovi s tom rudačom od strane sve zahuktalijeg njemačkog gospodarstva. Uzimani su kamionski uzorci i voženi na preradu. Hercegovački boksit je preokrenuo gospodarstvo tadašnje Europe, nikla je i razvila se moćna avionska industrija. Sve je to platila Hercegovina. Brojni su koji su ostavili život pod crvenom hercegovačkom zemljom, u njenim rudnicima. Invalide rada teško je i prebrojati. A najviše tadašnjih rudara danas nema niti mirovinu (mirovina im je, gotovo, manja od cijene mjesečnog lijeka za visoki tlak). Sada vas pitam čiji je onda Aluminij u Mostaru? I tko bi to trebao pitati za svoja prava: jalova i preglomazna državna administracija ili Hercegovina? (Pero Marijanović)
30. 3. 2006

Kada se, zapravo, "dogodio Aluminij" u Hercegovini? - Naš komentar

Događanje "Aluminija" u Mostaru počelo je, zapravo, onoga časa kada se cinično odredila zaštitna zona od 2 km na Radimlji, a mi šutjeli! Bilo nam pravo. E, tada je počeo "Aluminij". Bila je to samo topnička priprema i ispitivanje snaga na terenu. I onda kada je zaštitna zona Vranjeva sela određena na 0 m, i tada je počeo "Aluminij", a mi opet šutjeli. I onda kada su počeli ulaziti u naše kuće, odnoseći sirotinjske predmete da se naplati televizija FBiH, a mi svi šutjeli, e tada je počeo "ALuminij" u Hercegovini. I kada nas nije bilo briga što novinar „Oslobođenja“ zove na oružanu pobunu jednih protiv drugih, i tada je počeo "Aluminij" u Mostaru. A mi šutjeli. Sjećate li se: pojeo vuk kenjca? I kada su počeli sudovi u Sarajevu suditi Samoupravu, dično i temeljno pitanje slobode svakoga naroda u svijetu, a mi mirno gledali televiziju, e to je početak "Aluminija" u Hercegovini. Baš me briga, ne vode mene. Govore krave pasući sočnu travu ispred klaonice. Odvedoše nju a ne mene. I sve tako dok svatko od nas ne dođe na red. Tada skiknemo, poput onog krmeta u jesen. A ono je šutjelo dok su mu susjeda, ili druga iz istoga tora, vodili da objese na mlatila! Možda se čak, negdje u dubini duše, i radovalo tome. Neka, neka, i trebalo mu je tako! Ostati će meni više! Prođe rana jesen a svi torovi prazni. Nitko ne ostade. Ako nam je bilo pravo kada neko Povjerenstvo mijenja našu dušu, odnosno toponime koje nam djedovi ostaviše, tada smo prihvatili i scenarij "Aluminij" u Mostaru. Zašto bi to bilo drugačije? Zar sve stvari nisu među sobom uzročno povezane? Ili smo narod koga zanimaju samo krupne stvari, neka nose one sitne? Ta je filozofija pogubna za svakoga tko ozbiljno misli udisati zrak na ovom planetu. Ako nam ne smeta prodavati svetu pradjedovsku zemlju, što bi nas bolio "Aluminij"? Ako šutimo kada tko god hoće i kako god hoće skreće podzemne vodotoke, zašto ne bi rušio "Aluminij"? Po čemu je on to drugačiji ili važniji? Ako nam je pravo što se samo grade prometnice iz jednonacionalnog Sarajeva na more, a svoje Hercegovačke niti ne spominjemo, one od Ivanice do Livna, zašto se bunimo za "Aluminij"? Zar je on važniji? Jer, odveli mene ili susjeda, svejedno je. U pitanju je samo vrijeme! I kada nas vrijeđaju grlenim glasom jedne čaršije na "našoj" televiziji, a mi samo mijenjamo kanale, i tada je počeo "Aluminij". Jer, narod kome treba samo "Aluminij", a nije ga briga za svaki sveti piljak što mu ga djedovi ostaviše, nema pravo ni na njega. Kad tad ostati će i bez njega. To je temeljno životno pravilo. Sve su stvari među sobom povezane, ali u svetom domu svakoga naroda, one su to milijun puta. I u tom domu nema malih i velikih stvari. Sve su najveće. Sve su "Aluminij". I nije jedini problem što se novac siše iz Hercegovine u preglomazni činovnički državni aparat. To je samo tek pola problema. Ona druga polovica je i veća i značajnija. A to je pohod na more preko meni svetih hrvatskih prostora, mičući taj narod s njegovih povijesnih, gospodarskih i duhovnih temelja. A mi šutimo, pravdajući se kako nestajemo jer smo preglasani u Parlamentu. A otkud Parlament u kome se jedan Narod može preglasati? Tko je njega stvorio? I što to ja radim u njemu ako me netko može jednostavno preglasati i oteti mi život? Onaj isti život koga su moji djedovi branili na milijune načina stotinama godina. Što njih nije netko preglasao? Eto, tada je stvarno počeo "Aluminij" u Hercegovini, a mi smo šutjeli! (P. M.)
20. 3. 2006

Ja ovako mislim - Jeli došla D E M O K R A C I J A ?

Jesmo li dosli u vrijeme demokracije gdje postoje “dobri” i losi ratni zlocinci? Jeli mogece u danasnje vrijeme gdje se sve moze vidjeti ,procitati ,napisati i cuti ,da se jednome ratnim zlocincu treba suditi 4 godine ili vise da mu se donese presuda.I na kraju kad je taj “dobri” zlocinac slucajno ili namjerno umro njegovo tjelo urucuje se njegovoj rodbini da ona odlucuje sto ce dalje uciniti.Istome predsjednik njegove drzave obecaje da ce ici na sprovod.Mozda ti “dobri”zlocinci mogli bi se pokopati i u groblje velikana,ali kad se posumnja da to nebi bas bilo najbolje za svjetsku javnost,onda se i od toga odustaje. Neka sve to bude,to mene ne smeta.Ali kada amerika srarog,bolesnog i polu slijepog Andriju Artukovica izruci u Zagreb,njega za kratko vrijeme ito bez nekakvih dokaza osudise na smrt.Prem da u ono vrjeme i da je htio djelovati kao zlocinac nije imao prilike kao danas.Jednom prilikom razgovarao sam s Andrijinim sinom,pitao sam ga za oca ,dok je jos bio ziv u Zagrebu.Rekao mi je da se stari jos dobro drzi,te mi napomenu za jedan savjet koji mu je otac uputio.Ovako je stari Andrija savjetovao svoga sina.”Sinene moj nemoj nikada biti previse protivan ni svome naj ljucem neprijatelju,jer neznas nikada u zivotu,mozda ce ti nekada valjti.Slusao sam magnetofonsku vrpcu, kad su ga upitali po zavsetku sudjenja sto ima reci, on je odgovoro “Hvala vam slavni sude da ste ma nasli nevinog.” I Andrija Artukovic je umro prije nego je izvrsena presuda.Za njegovo tjelo nije se smjelo znati,neznam dali se i danas znade.Na slican nacin danasnja Hrvatska osudi Dinka Sakica i njegovu zenu Nadu u vrlo kratkom vremenu,za njih isto nije trebalo puno dokaza.Vazno je da su u ono vrijeme pripadali hrvatskoj strain. Koliko se dokaza protiv doticne osobe ima to se vise ne pita nego se pita “kojoj strain pripada”.I jos sigurno zavisi koliko ima svjetshih prijatelja.Kad sam procitao u mislim “Vecernjem listu”kako sin ivice Racana prigovara da ne zeli uzeti pomoc za A.Gotovinu jer je dosla od sina Andrije Artukovica.Znaci da nije dosta sto su Hrvati optuzeni za zlocine nego treba optuziti i njihove potomke.Svjetska otrcana parola ovako glasi “RATNI ZLOCIN NE MOZE ZASTARJETI”.--- Za koga to vazi sigurno ne za “dobre”zlocince. Luka Goluza Vancouver Canada
13. 3. 2006

Dogadjaji i ljudi prolaze mimo nas...

Teška su politička vremena u BiH, možda jedna od najtežih u njenoj povijesti. Očito je da je Svijet smislio i provodi politički scenarij na način da se on svidi brojnijima na račun onih drugih. I to samo zato što je to najlakše provesti. Našim prostorima kutlaju magle „demagogije deklaracija“, vječita je jesen. Iza i ispod njih jasan je scenarij u koga mnogi ne vjeruju. U toj magli mnogi se ne mogu ni snaći. Bog je dao da nas neki umni ljudi o svemu informiraju. Na prvom mjestu se misli na knjigu „ BiH Ne BiH“ profesora Ante Markotića. Pokrenite opciju više i pročitajte tekst predstavljanja ove knjige čitateljima Čapljine, koga je napisao (nedovršenog) ravnatelj ove Zaklade.
1. 3. 2006

Prisiljeni smo reagirati - Narodno neplaćanje televizije F BiH oblik je političke borbe za slobodom

Već nekoliko dana zovu nas mnogi (vjerojatno misleći kako mi možemo nešto učiniti) i dojavljuju kako im u stanove i obiteljske kuće dolaze nepozvani ovrhovitelji, s nalogom Suda, da prisilno izmire dugovanja prema televiziji F BiH, koju on ne želi plaćati, iz svakomu poznatih političkih razloga. Unijelo je to nemir među ljude, poput "Oslobođenja" čiji je novinar javno i nekažnjeno pozivao na međunacionalne sukobe u Stocu. "Što je ovo", govori nam sugovornik, "moram iz svoje kuće bježati a djeci govoriti da kazuju kako me nema doma. Sve promatram iz prikrajka. O čemu se ovo radi? Zar ja moram plaćati svoga mučitelja?". Hrvatima je, prvo, zabranjen naziv "Hrvatski" u imenu radija i televizije. Zatim im je zabranjen kanal na materinjem jeziku. Nametnuta im je televizija na karakterističnom grlenom dijalektu jedne čaršije. Sada kada tu televiziju mnogi ne žele platiti, na to se prisiljavaju. To je najteži oblik političkog i državnog nasilja nad jednim narodom. Ne plaćanje televizije oblik je političke borbe naroda za slobodom a nije kriminal, kako ga se želi prikazati svijetu. Ne platiše nisu kriminalci već ljudi koji se bore protiv duhovnog nasilja i treba ih poštivati. Nitko živ ne poziva na neplaćanje ove ili one televizije, neka svatko odluči po svojoj savjesti. Ali, onaj tko to ne želi učiniti, ima na to pravo jer su politički razlozi u pitanju. Istodobno, srpski narod u istoj državi ima svoju državu, televiziju, školstvo i sve drugo što mu, treba to naglasiti, pripada. Zašto se Hrvatima priječi korištenje i vlastitog imena? Zar narod, u takvim političkim okolnostima, nema pravo na borbu nenasilnim metodama? Sve dok traje spor Naroda s državom oko svojih duhovnih tekovina, taj narod ima legitimno pravo ne platiti ono što smatra da ga sustavno vrijeđa i ponižava. Ako netko tako ne misli, njegovo je pravo da plati i gleda sve što želi. Što su razlozi ovakvog duhovnog nasilja nad jednim narodom? Medijska izolacija, zamiranje kulture materinskog jezika, duhovna i kulturna asimilacija ili odlazak i ostavljanje svoga prostora drugima. Ono što Hrvatima ovoga časa treba je legitimno političko udruživanje protiv medijskog nasilja u BiH te organiziran, javan i jasan nastup na političkoj sceni po tom pitanju. Ali i do tada nitko nema pravo opravdanu političku borbu naroda prikazivati kriminalom! Narod ima pravo na političku borbu dok god smatra da je ugrožen. U BiH stariji su interesi naroda od svega drugoga i ne postoji Sud koji bi imao ingerencije nad narodnim interesima, osim Božjeg suda i suda toga istoga naroda. (Pero Marijanović)
12. 2. 2006

Svi ugrizi otrovnica – Kako radi „Latinica“?

Naš današnji komentar je "Kako radi Latinica" iz grupe komentara "Svi ugrizi otrovnica". "Uz svu poznatu muku Hrvata u BiH čeka ih i „Latinica“ u tjednu. Valja je preživjeti. Mogli bi ugasiti televizor ili prebaciti na ono mnoštvo drugih kanala, ali to nije rješenje. Sutra vas, gledali vi ili ne, čekaju drugi, oni zluradi, oni podsmješljivi, oni zavidni… Viču kao prijateljski: „Eno sinoć na vašoj televiziji kažu da je Tuđman svemu kriv, i vele da je lopov nad lopovima, i ona jedna žena kaže „što će mi država stvorena na zločinu? Bolja je brte bila Jugoslavija!. Tako vele na noj vašoj televiziji“. A od teškog krvavog rata prošlo tek nekolike godine… Valja takve, dakle, uz sve druge muke, besposlicu i nestašicu, preživjeti. I to iz tjedna u tjedan. Taman se rana zamiri, eto ti nove Latinice!" Pokrenite opciju više.
27. 1. 2006

Malo šale za kraj tjedna - Naša Deklaracija o promjeni Ustava BiH pod nazivom "NIJE BLESO LUD"

Nastojeći doprinijeti što bržoj promjeni Ustava BiH i jačanju centralne moći države nad njenim narodima mi jutros, nakon duge i teške rasprave, predlažemo slijedeću Deklaraciju pod znakovitim nazivom: "NIJE BLESO LUD". Deklaracija bi trebala ponuditi temelje daljnjem jačanju države nad narodima, pogotovo nekim, te omogućiti da se ona zadovolji na račun njih, posebice nekih. Evo prijedloga teksta: "Temeljem diferencijalnog pristupa integralnom shvaćanju i zaštiti ljudskih prava, koji moraju biti iznad narodnih interesa, a posebice prava djeteta, mi, sukladno tome, prihvaćamo temeljnu tezu kako u osnovici trokuta leži zec. Ako je tako, a jeste, zalažemo se da mi i vi, te po mogućnosti i oni, prihvatimo osnovicu trokuta za njenu stranicu a zeca preselimo u šumu. Na temelju toga, te na osnovu ovoga mi i vi, a po mogućnosti i oni, prihvaćamo rečeno i dokazano, kako se odredi i kaže, ako drugačije ne bude. Da zaključimo: enci, menci na kamenci, troja vrata za pet ćata, er, mer muzi ker, kamen, kuća, kec." Smatramo da je naša Deklaracija pod znakovitim nazivom: "NIJE BLESO LUD" dovoljno jasna i sveobuhvatna da temeljem nje, svi narodi BiH, a posebno neki, mogu naći svoju tugu. (P. M.)
24. 1. 2006

Posvećeno odlasku Tame i mogućem dolasku Svjetla: "TRI U DVA (3 u 2)", Prof. dr. sc. Ante Markotić

TRI U DVA (3 u 2) (Prof. dr. sc. Ante Markotić, iz knjige "BiH NeBiH") "Pola milenija pr. Kr. u svojoj 82. godini umro je veliki staro­grčki filozof Pitagora. Premda mu je princip svijeta bio u broju i skladu, preživio je kao "svetac trokuta". Podsjetimo: njegov poučak veli kako je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad objema katetama. Tko ne vjeruje, izgubit će vri­jeme u provjeravanju. Međutim, učeni opet kažu da svako pra­vilo ima svoje iznimke. Osebujna iznimka tomu pravilu mogla bi metaforički biti naš domaći bosansko-hercegovački trokut. Ništa ovdje nije jednako nikakvom zbroju. No, ne zbog Pitagore. Njegovome trokutu zajamčena je vječnost. Kao i onome Bermudskom. Što je od Boga, ne mijenja se. Kad, pak, ljudi uzmu tu ulogu, vje­čnost gubi smisao. Zapravo, glupost postaje vječna. Ovaj je naš trokut likom Pitagorin, a djelom Bermudski.
24. 1. 2006

POSVEĆENO ODLASKU MRAKA I MOGUĆEM DOLASKU SVJETLA: "KOME ZAKON LEŽI U TOPUZU TRAGOVI MU SMRDE NEČOVJEŠTVOM" ("Gorski Vijenac", Petar Petrović Njegoš)

Kome zakon leži u topuzu, on rađa tamu jer ga je tama i rodila. Ustaje s mržnjom a ne spava. Samo ustaje, cijeli život. Budi se iz nejasne jave na miris zla i patnje stradalnika. Evo ga u krvavom pohodu na katolike, juri na miris mučeništva muslimana u logorima smrti. Evo ga iznad Srebrenice, mami ga miris stratišta. Nedavno, vijao se iznad blajburških šuma, vrebao žrtvu. Grijala ga nada u veliko zlo. Za zlo živi, za njega umire. Njegove maštarije naši su uragani, grebeni, ciklone i anticiklone. Njegove njive, stratišta su. Voćnjaci njegovi, groblja su naša. Ne umire, samo mijenja živote. Ulazi u tamu groba da se presvuče i opet vije svijetom. Mržnja mu je san a java cinizam. Zakon - topuz. Cipele - smrad. Nikada ne odlazi, uvijek dolazi. Njegove strane svijeta su: tu blizu, okolo tebe, uz tebe (ako si žrtva). Njegov smijeh, naš je vrisak. Njegova nada, naš je očaj! Njegova radost, naša je tuga. Njego dom, dubina je tame i vlage. Njegova smrt svjetlost je naša. I naša nada. Amen. (Njegovi tekstovi su bez slike; tijelo njegovo ne ostavlja traga na našim negativima) P. M.
20. 1. 2006

Ovo je samo šala za kraj tjedna - Renesansa u Hrvata: Happy birthday, teta Stane!

Jutro je. Prohladno. Ljudi žure na posao. Mlada mama naprijed, za njom maleno, još pospano. Nešto mrmljaju. Vodi dijete u vrtić? Mole Boga? U ruci djeteta Početnica engleskog jezika. Mama govori: - Happy birthday. Djetešce ponavlja: - Hjepi bideji. Mama sada glasnije i opominjućim glasom: - Happy birthday ! Djetešce sada već plačnim glasom: - Hjepi bideji. Eto otuda ide susjeda Stane. I ona žuri. Mama će: - Srce, pozdravi tetu. Djetešce će: - Hjepi bideji, teta Stane. Sada mama pita Stanu: - A gdje je tvoj Ivo? Nema ga na početničkom tečaju engleskog jezika za predškolsku djecu? – Spava, ne da se probuditi. – E bome susjeda, nećemo spavanjem u Europu! – Neka, neka. Neka vala tvoja Iva ode, koda ćemo i mi, vraća joj Stana. – Znati će hrvatski ako neće engleski, pravda se Stana. – Vala susjeda za koju godinu hrvatski neće trebati nikomu. Pazi što ti velim. Samo engleski, zapamti. U mome gradu otišlo se i dalje. Uveden je rani početnički tečaj engleskog jezika u porodilište. Ima tu malo i inata: mlade majke se takmiče čije će dijete prvo proplakati na engleskom !? Udruga koja o tome brine zove se «Engleski u svako porodilište«. Pokret ima duboku tradiciju na ovim prostorima. Još su mlade Ilirke učile djecu latinski. Zatim i Hrvatice. Pa turski, njemački, mađarski, talijanski i srpski (čitaj srpsko-hrvatski, samo se tako kraće izgovaralo). Rekord je postignut baš u domeni tog srpskog jezika (mislim na srpsko-hrvatski, kao primjerice Bosna a misli se na BiH). Naime jednoga ranog jutra 1987. godine, u našem porodilištu ležala je mlada majka, po imenu Željka. Tri dana prije toga rodila je zdravu curicu pa čeka da joj je jutros donesu. Kada su je unijeli majki, curica je na očigled svjedoka i jednoga novinara, širom raširila ruke i zavikala: - De si, bre, mama! Sada je u modi engleski, ali teško da se taj rekord ponovi. Neke mlade mame već su zabrinute: - Priča se da bi u modu mogo doći japanski. Ko će se, bona, s tim hrvati? (P.M.)
13. 1. 2006

Malo šale za kraj tjedna - vijest stigla iz budućnosti

Jutros smo slušali vijesti iz budućnosti (oko 2031., nije se dobro čulo). Prenosimo ih onako kako smo ih zapisali: "Vijesti iz Epske unije: Vrhovni Sojet Epske unije je jutros rano odlučio, temeljem tzv. Anske deklaracije, pojeftiniti sva primarna grijanja u Uniji. Pod pojmom primarnog grijanja podrazumijeva se korištenje sirove sunčane energije kao: sunčanje, sjedenje u prančioku i lagana šetnja. Porez na ovu vrstu grijanja se plaća, temeljem Upske deklaracije koja je jučer ratificirana, tzv. Burskoj udruzi. Od ove odredbe se izuzima korištenje sirove sunčane energije uz more kojeg su vlasnici Epažani, a sve prema Tunskoj deklaraciji, zbog ugradnje morskih orgulja, koje će šetači moći slušati dok koriste sirovu sunčanu energiju. Ostale energije primarnog karaktera se poskupljuju za 523 Epa, prema odredbama već spomenute Tunske deklaracije. Vrhovni Sojet je, također, donio odluku o promjeni promjenom izmijenjene odluke, temeljene na tzv. Raštika deklaraciji, o davanju koncesije za sadnju raštike u ovoj godini. Koncesiju je dobila oblast Babine kose. Koncesija je u vrijednosti 2.5 Giga Epa i plaća se u tri obroka, prema tzv. Obročnoj deklaraciji. Pendrezi (posebna financijska policija, naša opaska) će vrlo strogo vršiti nadzor provođenju ove odluke. U cilju daljnje demokratizacije našega društva donesena je povijesna odluka: dopušta se besplatno korištenje, svakom lojalnom građaninu Epa, nemjerene količine zraka iz resursa zvanog atmosfera. Međutim, ostaje na snazi odredba o obveznom disanju na nos, bez obzira na stvarno stanje njegove začepljenosti, a sve prema Upa deklaraciji, koju su ratificirali svi stanovnici Epa. I ova odredba će se strogo kontrolirati. Donijeta je, također jednoglasno, odredba o promjeni promjene Zaključka o oporezivanju papkara kod siromašnih stanovnika Epa. Naime, do sada se odredba odnosila na jedan papak papkara pa je sirotinja počela kidati papke kako bi smanjila porez. Od sada će se Zaključak, a temeljem tzv. Papkari deklaracije, odnositi na cjelovitu životinju. I na kraju, Sojet je donio Propis o porezu na molitvu. Kao i dosada, izdavati će se godišnja koncesija na molitvu, s tim što će se visina koncesije na molitvu kršćanima povećati za tri puta u slučaju da mole krunicu. Naime, Šunje (vrsta tajne policije, naša opaska) su zamijetili da kršćanska sirotinja, kada moli krunicu, često spominje Epsku uniju. I na kraju... (dalje se signal iz budućnosti potpuno izgubio). (P. M.)
30. 12. 2005

Pisma iz davnine malom Andriji - Zbogom 2005. Svima sretna Nova Godina!

Plačem da me u sva sela čuju. Plačem i kopam onu pustu mokru zemlju golim rukama. Mlaka krv mi curi ispod noktiju. Zovem vas ko da ste daleko «djeco moja». Vičem još: Bože moj, Bože moj. Nešto prepuče u meni. Ko, puče ovaj tvrdi hercegovački kamen. Ja visim na provaliji i držim se za puklinu kamena. Plačem, vičem, zapomažem… Zovem Boga dragoga da me spasi. Vi plačete. One ćuke što su nasrnule na nas srušiše moj svijet. Ne znam zašto, ali križ koji sam nosila bježeći iz Hercegovine bio mi je lakši jer sam se nadala nekom domu gdje ću sjesti kraj vatre i sve ispričati nekim dobrim, dragim ljudima. Istresti dušu, što no ima besjeda. Ali one ćuke sve srušiše i ja visim o puklini našega kamena… Vaš ćaća me vuče ko onu branu što se zemlja branja. Ja vas dozivam i vičem: "molim vas, molim. Djeca su mi gladna". I ko zaspah, izgubih svijest. Bože moj, zar moramo svi svršiti pod crnom zemljom pa da shvatimo što nam se događa! Da shvatimo jedni druge. Da se razumijemo. Što nam je, Bože moj? Tvoja baka Ana. Sretna ti 2006. godina! (Pokrenite opciju više!)
7. 12. 2005

Hrvatski gospodarski "žilogriz" i kulturna "stoljetna suša"

Hercegovina je danas prostor preko koga nasrću različite hegemonije prema toplom moru. Svi hoće luke i otvorene plovne putove. Rijetko tko i skriva namjere. Takvu političku klimu tiho podržavaju i neki iz EU, pogotovo oni iz političkog i kulturnog kruga Francuske i Engleske. Neki talijanski umjetnici vide nov narod u Dalmaciji: Dalmatince. Mnogi od nas toga još nažalost nisu svjesni. Međutim, da bi se čitav projekt realizirao potrebno je ispred mora posjeći drvo zvano Hrvatski čovjek. On tu raste tisuću i pet stotina godina. Pustio je pozamašne korijene. Korijeni se hrane materijalnom i duhovnom hranom. Eto nam gospodarskog žilogriza i kulturne stogodišnje suše, kao pomno pripremljenog specijalnog rata, da korijeni pomru i da se stablo osuši. Tada će se posjeći i zasaditi novo iz bašče nekog drugog civilizacijskog kruga. Ako se budu mogli nagoditi jer je kandidata mnogo. Trenutno je najaktualnije sprečavati uporabu i razvoj hrvatskog jezika i kulturnih institucija. Bez njih hrvatsko korijenje ostaje u stoljetnoj suši i osuđeno na odumiranje. Gospodarski žilogriz ima, pak, zadaću korjenu naroda uz more zadati ključni udarac i uputiti ga prema povijesti. Mi pomno prikupljamo sve činjenice koje o tom govore i javno ih publiciramo na našoj stranici. Želimo utjecati na svijest svakoga čovjeka dobre volje. Koliko možemo od različitih crva kojima se naše računalo bombardira iz sata u sat. Pokrenite opciju više i pročitajte nadahnuti tekst autorice Miličević – Capek Ivanke pod nazivom "Identitet baštine" koga je izložila na nedavnom skupu u Neumu.
30. 11. 2005

Demagogija deklaracija ili Moć Sotone ili Promjena tuđeg Ustava ili BiH kao čistilište grešnika

Velika je moć Sotone. I raznovrsna, i sveobuhvatna, i iznenadljiva i prilagodljiva. Njena moć je skrivena u Demagogijama deklaracija. Ali, one nisu njen izum. Sotona je ukrala taj izum. Što mislite od koga? Reći ćete da sam lud. Ali recite što hoćete, moje je govoriti istinu i samo istinu. Originalno rješenje Demagogije deklaracija ili, ako tako hoćete Promjene tuđih Ustava, djelo je moga nepismenog susjeda Janka. Evo kako je to bilo: još daleke 1972. godine moj nepismeni susjed Janko, inače jako načitan i nabijen informacijama, ode na rad u Njemačku. Kako se to veli, da se prometne. Radio je tamo oko devet mjeseci, vele u suhu, to je važno; nešto je čeprljo oko kanalizacije. Što ti ja znam, pomago majstoru zavijati neke šarafe. Elem, oko Božića eto ti ga kući. Čista košulja najlonka na njemu, moj brte, i sto orlušina zatureno u džep. Cijelo se selo stislo u kuću Janka. Svjetski čovjek, načitan i naputovan, nema tu što. Mole ga: reci bolan Janko koju da i mi čujemo pametna i svjetskog čovjeka. Janko malo promisli, pogleda drage seljane, pa će: -S obzirom na obzir i obzirom na stanje, uzevši u obzir okolnosti i posljedice posljedica, a imajući u vidu rečeno, stečeno i sve druge olakotne okolnosti, te posljedice zajma i najma u banci s zatežućim kamatama, mi tu prisutni i rečeni s obzirom na obzir i kontra suprotno svemu do sada rečenom, moramo uvijek samo reći «Hvala dragom Bogu» i dobro se čuvaj da te ne udarim po prstima kada zavijam šaraf». –Aaaaa, začu se glas zadivljenih ljudi sa svih strana. Kakav pametan govor. Izgovoriti toliko a da nitko ne razumije ciglu riječ! E, to ti je pamet. Svjetska povijest je malo zabilježila ovaj događaj i čak nije ni spomenula moga susjeda Janka. Ali, bilo kako bilo, rođena je Demagogija deklaracija! Prvi ju je preuzeo i primijenio gospodin Sotona iako se moj susjed Janko, kao pravi i iskreni vjernik, tome odlučno suprotstavio. Međutim, Demagogija je rođena i gospodin Sotona ju je zgrabio. Od tada je mnogo puta primijenjena, prije i poslije spomenutog događaja, što i jeste u moći Nečastivog. On, naime, ne prizna vrijeme:
14. 11. 2005

Simpozijem u otimačinu i Dobar sluga zlog gospodara

Uzmite novine ovih dana pa čitajte o događajima koji se redaju po crti od Ploča do Osijeka. Ti događaji su, gle čuda i slučajnosti, u izravnoj ili neizravnoj vezi s hegemonijskom autocestom iliti koridorom (novinarima je to isto) Vc. A doimlju se međusobno ne povezani te nastali slobodnom voljom različitih intelektualnih skupina. Pristup problemu koga obrađuju je znanstven, nema tu što. U Mostaru je, tako, na univerzitetu "Džemal Bijedić", koji ima studenata ali gotovo da i nema profesora, uspješno na znanstven način dokazano da autocesta na koridoru Vc treba ići u Neum! Naši bi rekli: što je babi milo u snu joj se snilo! Iza ovog zaključka stoji ozbiljna znanstvena analiza, pišu novine. Učesnici znanstvenog simpozija ovako vele: ako ćete graditi most dajte nam onda Ploče. Skup uvaženih znanstvenika očito polazi od činjenice da Hrvatska nekomu nešto treba davati pa oni onda ištu što im treba. Tamo je nešto na prodaju pa navali na vrijeme. Navali narode. Ali nema tu prigovora, iza svega stoji znanstveni skup. U Sarajevu, pak, isto ištu ali na drugi način. Profesori hodaju po tržnici i skupljaju potpise. Hoćemo da nam se to i to da. I kvit. Evo potpisa. Opet: navali narode. Građani uredno prodaju kupus,
28. 10. 2005

Demagogija deklaracija – HOĆEMO UNARNE BRAKOVE! (Malo šale za kraj tjedna)

Nikako da popravimo slab interes za našu stranicu. Samo se hakeri za nas interesiraju. Šalju nam crve svaki dan. Toliko smo ih dobili da bi svi ribari na Savi, Dravi i Dunavu mogli ribu loviti. Dumamo svaki dan što uraditi. Kada gledamo HRT uvečer vidimo mlade, obrijane glave, pune nekih kolutića po nosu, ušima i ustima, kako na relativno jednostavan način dolaze do krupne slave. Nemaju jezika na dlaci, kako se to veli, nemaju predrasuda već britko ko sablja ruše sve oko sebe i grade neki novi svijet. Mi nismo više mladi, pa stoga bi više željeli postići malo slave. Ko oni. Počeli smo studirati njihove metode. Duboka analiza pa sinteza i Bože pomozi nam. Otkrili smo ih. Kako jednostavno. Napadni ono što je čovjek vjekovima ljubomorno čuvao kao svoj temelj na ovom planetu i proslavi se. Velimo i mi ćemo. Napasti ćemo koju Božju zapovijed, neku od onih deset što ih je, još davno, nebeskim laserom ispržio na stijeni i dao čovjeku. Nema veze koju, odlučimo. Napadnemo, ismijemo i zatražimo kontra. Evo nam slave. Kada tamo sve već zauzeto. Napadnute, ismijane, kontrirane sve od reda. Netko bio brži od nas. Ti mladi genijalni obrijanci s obručićima na HRT-u! Ljutimo se. Dumamo, dumamo kad puče ideja. Odmah je prijavimo ko intelektualno vlasništvo i pišemo deklaraciju. Jutros je ekskluzivno objavljujemo: „HOĆEMO UNARNE BRAKOVE! (to je naš moto i tako ćemo vikati na skupovima). PREMA NAŠOJ DEFINICIJI, UNARNI BRAKOVI SU BRAKOVI KOJE PRISTUPNIK SKLAPA SAM SA SOBOM (toga se nitko nije sjetio do sada! Mi smo prvi.) TRAŽIMO PRAVO DA SVATKO MOŽE PRIJAVITI DRŽAVI BRAK SA SAMIM SOBOM! UNARNE BRAKOVE DJELIMO NA: MONOUNARNE I POLIUNARNE. MONOUNARNI BRAKOVI SU: ON MUŽ I ON MUŽ, ON ŽENA I ON ŽENA, ONA MUŽ I ONA MUŽ I ONA ŽENA I ONA ŽENA. POLIUNARNI BRAKOVI SU ONI DRUGI BRAKOVI SAM SA SOBOM. ELEM, SVATKO ĆE NA SLOBODAN NAČIN ODLUČITI KOJI MU OBLIK BRAKA NAJVIŠE ODGOVARA.“ Pošto je u ovoj genijalnoj i jedinstvenoj ideji jedna osoba za dvije, pojavljuje se problem identiteta. Tko je tu, primjerice muž a tko žena itd. To pitanje namjeravamo riješiti na prvom međunarodnom znanstvenom simpoziju na temu unarnih brakova, pod nazivom: „PITANJE IDENTITETA MONO I POLIUNARNIH BRAKOVA“ koga naša Zaklada organizira na Babinoj kosi, blizu Djedove brade. Molimo, doći u što većem broju. I vikati: HOĆEMO UNARNE BRAKOVE!“. Priznajte genijalnost naše ideje. I nemojte se previše ljutiti. I mi bi malo slave. A sve je, ipak, samo šala. (P. M.)
7. 10. 2005

JUTROS SMO PRISILJENI REAGIRATI

U povodu tv serije RTVCG "Veliki rat", koja se ovih dana emitira, i ima za cilj rehabilitirati srpsko crnogorski rat protiv RH na dijelu Južne bojišnice (Cavtat - Dubrovnik), prisiljeni smo reagirati. U slatkastoj tv emisiji, gdje se pljačkaške horde umivaju i pokazuju spasilačkim, pokazane su i srceparajuće scene. Poput ove: major JNA kupi papiriće ispred aerodroma koga je malo prije spalio a sve prisutne poubijao, te ih sprema na smeće. Ili ove: doktor u sanitetu daje izvješće novinaru kako su evo sada likvidirali šest ustaša. Doktor ili ubojica? Međutim, "najdirljivija" scena je ona sa djevojkama koje prate hrabre ratnike, i potiču ih u ratu protiv ustaša. Kako ove scene mogu zaista nekoga zbuniti, tu prije svega mislimo na naše mlade, osjećamo se dužnim dati im stvarno objašnjenje. Na upit novinara što one tu rade, jedna odgovara: "Ovdje su mi dva brata i tri strica. Biju ustaše. Srpski i crnogorski narod je 50 godina trpio Jugoslaviju i patio dok su drugi uživali. Došo je čas da se i mi borimo za sebe" (prepričano). A što su, zapravo, djevojke tu radile? Povijesno promatrano to su klasične scene tzv. komitskih ratova, odnosno komitskih upada na hercegovačko i dubrovačko područje. Takvi upadi su pratili gotovo cijeli period turske vlasti u nas. Ima povijesnih naznaka da su čak i surađivali s turskom vojskom. Za vojskom komita išla je rodbina. Oni su čekali plijen. Djevojke su u tim ratovima igrale višestruku ulogu. Bile su vojničke kurtizane plaćane dijelom opljačkane robe. Najčešće su, pak, bile tzv. veza komita i rodbine. Rodbina je cijeli dan čekala na sigurnom s upregnutim volovima i konjima. Djevojke su trebale donijeti vijest kako je opljačkano izvučeno i gdje treba doći na utovar. Često su djevojke bile i ljubavnice pa su čekale da ih odabranik daruje poslije pljačke. Na stolačkom ratištu tih dana, a prema izjavi svjedoka, crnogorski civili su preuzeli slijedeću orjentacionu količinu opljačkane robe: nešto preko 100 osobnih automobila, preko 30 kolor televizora, preko 50 traktora, više od sto freza (kopačica) itd. Sve je uredno složeno u kolonu i poslano za Crnu Goru. Svjedok ovom događaju je bio zarobljenik i korišten kao prisilna radna snaga. Inače, slične scene se susreću u djelima ruskih klasika, posebno u radovima velikog Lava Tolstoja. On je opisivao dilemu kod ruskih seljaka: da li ići u pljačku ili je to grijeh? Žalosno je da jedna televizija, nakon toliko godina, zločin prodaje za krepost! (Pero Marijanović)
3. 10. 2005

ZAŠTO PREŽIVJELI SVJEDOČE? ili NAROD KAO ŽRTVA!

U povodu izlaska iz tiska knjige «Preživjeli svjedoče» autora Stanislava Vukorepa, Prof. dr. sc. Pero Marijanović je priredio kompletan tekst razmišljanja nad njenim sadržajem, koji je objavljen u posljednjem broju časopisa "Motrišta". Konačnu verziju toga teksta donosimo i u našoj rubrici Komentari za one kojima su "Motrišta" nedostupna (pokrenite opciju više). Želimo isprovocirati raspravu o povijesnim i socijalnim aspektima i uzrocima vječite žrtve jednoga naroda. Samo takve iskrene, dobronamjerne i temeljite rasprave mogu narod "skinuti" sa žrtvenika, na dobrobit svih koji na ovim prostorima žive. Jer, povijest je to tisuću puta potvrdila, sreća jednih postaje i srećom svih, kao što nesreća jednih, kada tada, zadesi i one druge. Poraditi na sreći drugih gotovo je jednako kao poraditi na sreći vlastite djece. Ta uzročnost sudbina na Balkanu malo je spominjana, ali je i rasprava o njoj potpuno besmislena ako će bilo tko biti na vječnom žrtveniku.
25. 9. 2005

Naš komentar: SVI UGRIZI OTROVNICA

Već najmanje tisuću godina specijalni rat hara Hercegovinom. Samo u XX stoljeću svaka hrvatska kuća je gorjela 3 (tri) puta a iz svake kuće nedostaje po nekoliko mladih ljudi. Hercegovina je plaćala porez u sinovima a dolove i lokve posuli su grobovi njihovih djevojaka. Specijalni rat s ciljem progona Hrvata iz Hercegovine, poglavito iz doline rijeke Neretve, gotovo je pomahnitao poslije zadnjeg rata. Metode su mu prikrivene i zamršene. Mi tražimo započinjanje znanstveno- istraživačkog projekta na tu temu, s ciljem otkrivanja svih metoda i oblika, kako bi se narod od njih mogao zaštititi. Tom cilju smo naveli samo neke primjere... Pokrenite opciju više. (Na slici: plod čička čeka prolaznika)
PrvaPrethodna 1  2  3  4  5  6 


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)