PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  10. 5. 2006   


Bijelko Kudrić i Raguži

 

Bijelko je u to vrijeme bio onemoćao, a starom čeljadetu vazda nešto smeta. Netko će, zbog toga, galamiti, netko opet samo prigovarati odnosno gunđati i roncati, a rijetki će, poput Bijelke, znati to na duhovit način reći i riješiti problem. Pri tom se nitko neće zaozbiljno naljutiti. Veliki je to dar čovjeku od Boga. Tako je u Bijelke veliko imanje a djeca se kući nisu vratila s Križnih putova. Nema tko raditi, zagraditi svoje i nadgledati. Susjedi Bijelkini imaju obzira, i to velikoga, samo su drugo djeca. A baš ta nestašna djeca posula u Raguža, Bijelkinih susjeda, što no se kaže, Bože mi prosti, k'o mravi. Ima ih svake veličine i vrste, da se ne kaže spola. Od bosih nožica, umotanih u krpu na majčinu krilu, sve do curetaka i momčića. Prave cure i momci se u to ne računaju. Ne kaže se džabe: ima ih k'o Raguža! Dobra su to djeca, ali opet djeca ko djeca. Preskočiti će ogradu, soriti zid, što 'no ima besjeda, ugaziti klanac, odnijeti sohu jali kolac, i sve tako. A Bijelki to, k'o starom čeljadetu smeta. Možda i više nego je to potrebno. Staros k'o staros. Ali, kako to reći susjedima a da nebude smrada, kako to dragi Bog zapovjeda. Misli Bijelko, misli, pa mu sine. Ode na sjednicu kod susjeda gdje ima i Raguža. - Što ima, Bijelko? ko pitaju susjedi, zapravo pale vatru pod Bijelku. Svi čekaju što će danas reći. Bijelko šuti i priprema scenu. Važno je da se ona dobro zagrije. Kada je zagrijana do optimalne točke, Bijelko se malo k'o pokrene i zamisli još dublje. Svi čekaju. Napeto je. Sada ili nikada. -Pa u priliku, dobro je, dobro. Vala Bogu. Dobro je. Ma ima jedna mana, ali eto! - Kakva mana Bijelko, reci!? Bijelko znalački oslušne muklu tišinu. Svi su napeti. E, dobro je. - Ma nije, ljudi, moje o tome govoriti, ali kada se mora, mora. Meni se čini, Bože mi prosti ako griješim, da je malo bogova na nebu. Svi zamuknuše, nisu to očekivali. Što je ovo sada? Postaje gotovo opipljivo napeto. - Dobro, nastavlja Bijelko pošto još jednom procjeni situaciju, dosta je onaj jedini i pravi svima, slava mu i milost! Ali, kuda će Raguževa djeca? Trebo bi i njima jedan? Ko će ih drugi suliti, jadan bio? Posuli ko škakavci pa pretri plot, ugazi klanac, sori zid... Zašuti Bijelko, a ispod oka zbraja učinak. Pun pogodak! U sridu! Svi se smiju, držeći se za stomak. I Raguži, to je važno. Od tada plotovi ostaše cjeli, klanci također, a zidovi su se orili samo od starosti. Kao i Bijelko, nekoliko godina poslije.






Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)