PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  2. 3. 2007   


Bijelko Kudrić i svakodnevni izazovi života, još jedan prilog za našu knjigu o velikanima narodnoga duha

 

Kao i svi mi drugi, obični ljudi i Bijelko Kudrić je dolazio u različite životne kušnje, pa kom opanci a kom obojci. Ponekada pobijediš onoga u sebi što te tenta na zlo, a bogme ponekada i ne, padneš ko trula kruška s drveta. Jerbo smo mi samo slabi ljudi i potrebna nam je pomoć Neba da na kraju postanemo istinski pobjednici.



Takva je sudbina čekala i Bijelku jednoga proljetnoga dana, kada joj se najmanje nadao. Tada se najteže radi a najslabije hrani jer je hrane bilo najmanje u selu i čuvala se za one potrebite i nejačad, koja mora jesti a ne može raditi. U to vrijeme teškom mukom sve u zemlju treba posaditi a ona pak još ništa nije potjerala na rast. Još su jutra studena i mraza ima ponekada pa korijen čeka da zatopli.

A neka bolešćina čudna negdje u trbuhu javila se kod Bijekle. Žena ga nagoni da ode kod gospodina doktora a Bijelko je u tom mučan. Prvo zato što ne bi gubio zaludu vrijeme, a drugo jerbo je svima znano da doktoru treba štogod i ponijeti a u njega se u kući ko za inat ništa ne nađe. Ne moreš praznih ruku doći čoeku u kuću, nešto moraš ponijeti. Takav je red.

Elem, žena navalila pa to ti je. Nakupila i nešto jaja da se dokturu ponese. Jadna su to jaja, sva nakva prljava jerbo su dugo ležala pod kokom kao polog, da se koke namame nositi. Samo, nisu to bili još mućci već zdrava ali sitna jaja. Stavila to žena u korpu da se ponese. Bijelko se ponado da je doktur u gužvi pa neće u korpu ni zavirivati.

Tako i bilo. Kako, dobro. Evo dokture ona moja žena spremila malo jaja ko veli da se nađe u kući. Doktur u gužvi, narod navalio. Dobro Bijelko, odnesi u podrum i ostavi. Pa navrati po recept. A kad Bijelko u podrum, ima što vidjeti. Žarulja bila stalno zapaljena, jerbo su ljudi ko i Bijelko tamo često navraćali, pa se svjetlo nije trebalo ni gasiti. Tamo svega što čoek može zamisliti. Masla, sira, mesa, pršuta i velikih, žutih jaja. Ko dječja glava, ne budi im premca. Što no ima besjeda. Bijelko stao, sledio se. Bože moj, pomozi mi! Ali, ne lezi đavle. Sve nešto šapće i tenta čoeka.

Sama ruka, ne bi lo me ako nije i oči mi iskapale ako lažem, povadi ona jadna Bijelkina jaja iz korpe, što ih je žena s pologa digla, a nabaci u korpu podosta onih krupnih i žutih. Krpu preko, pa nazad dokturu. Evo ti recept pa popij tu ljekariju. Dobro moj dobri i učeni dokture i hvala ti. Hvala i tebi i pozdravi ženu. Hoću, hoću moj dokture i ti pozdravi svoju. I čuj Bijelko, pojedi štogod jače i masnije, sada se teško radi. Hoću, hoću moj dokture, baš sam to i mislio!

Dođe Bijelko kući pa će ženi:

- Metni ih na tavu, ženo bona, malo poviše. Reko je doktur da uz ovu likariju što mi propisa, malo i masnije hrane pojedem!

(P.M.)




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)