PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  18. 12. 2008   


Božić u Konjicu, piše Prof. dr. sc. Ljerka Ostojić

 

Autorica Prof. dr. sc. Ljerka Ostojić, dekanica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, složila se da preuzmemo ovo njeno prekrasno sjećanje na Božić u Konjicu koje je objavljeno u Večernjem listu. Iskreno se zahvaljujemo.



Uvijek u predbožićno vrijeme, osobito dolaskom Badnjega dana i priprave za polnoćku,  najprije pomislim na prve Božiće iz mojega ranog djetinjstva, gdje su božićni blagdani istodobno i moja prva sjećanja na njih uopće. U to je vrijeme naša obitelj živjela u rodnome gradu moje mame, Konjicu, između moje pete i desete godine, gdje sam pohađala i prva tri razreda osnovne škole.

 

Slike tih mojih prvih Božića i danas su jake i neizbrisive, kao što su u mojoj svijesti  još snažni i svi dragi likovi toga davnoga vremena, o kojima, dakle, svake godine u ovo vrijeme vrlo intenzivno razmišljam, a uvjerena sam da i svaki od njih razmišlja o tome dalekom vremenu, s tim da ja eto na ovaj način imam sreću i prigodu sve što pamtim još jednom snažno proživjeti, vjerujući da će i oni doći do ovoga moga prisjećanja, nekim čudnim Gospodnjim putovima, tamo, u svojim dalekim svjetovima. Jer svi smo, izgleda, zanavijek ostali povezani nekim dragim naraštajnim bratstvom i toplinom jednih prema drugima, koja korijene vuku baš iz vremena naših prvih zajedničkih Božića.

 

Osobito, kada u ovo adventsko vrijeme prolazim kroz taj gradić mojih davnih i neponovljivih uspomena, zaposjedne me posebno drago uzbuđenje, oni slatki drhtaji koji vam pred oči vraćaju slike, pune i žive, kao da godine nisu učinile svoje; motrim po kutovima grada, njegove vertikale, zvonika Crkve Svetoga Ivana Krstitelja, i nitko, baš nitko od neznanih mi ljudi koji prolaze ispred mene, dok čekam na jednom od ukupno dva gradska semafora, ni ne sluti da umjesto njih vidim razigrane sjenke svojih prijatelja, i brojnih rođaka, kako izviruju iz uličica... Promiču mojim sjećanjima, smiješeći mi se iz debeloga snijega, na Badnji dan, dan najslađe strepnje i radosnog iščekivanja. Mašu mi ručicama utrpanim u debele vunene rukavice, radosno šire usne skrivene ispod debelih šalova koje su nam isplele naše mame, bake i tete... Gdje si ti do sada?, pitaju me Čedo, Tono, Nibe, Boro, Đika, Seka, Vikića, Štefica, Nada, Marija, Zorica, izvirujući iz prtina, približavajući se mojoj kući, na izlazu iz grada uz cestu prema Sarajevu, odmah ponad rječice Tršanice, iz koje su kuljale studen i gusta para, pa mi se činilo kako je ona zapravo tirkizni konac, koji na dva dijela presijeca debeli snježni jastuk, napunjen suhim pahuljama kao najmekšim guščjim perjem, pa se moja družba stoga i nije bojala snijega. Naprotiv, snijeg s uskim i visokim  prtinama koje su prije svitanja probili građevni i pružni radnici, gradeći prugu, noseći sive ‘’manjerke’’ s toplim grahom, koji će se zacijelo zalediti dok ljudima zagrnutim debelim radničkim bundama od cerade i umjetnoga runa, bude vrijeme marende. Voljeli smo snijeg. On nam je bio paperje koje smo pretvarali u sve što smo mogli zamisliti i znali napraviti. Bio nam je topao i drag. Bio nam je prvi, nepogrješivi i pravi navjestitelj božićne čarolije.

 

Prateći korito Tršanice, našega najdražeg ljetnoga okupljališta i kupališta, kod Adžine kose, gdje je bio bent, ustavica koja je privremeno zaustavljala vodu i tvorila nam divno jezerce - tu ljetnu čaroliju dječjih druženja, u njedra Bradine i Bosne uspinjali su se teški kamioni, sporo i jecajući, te rijetki putnički auti, stakala zatamnjenih parom ljudi, za koje mi je bilo čudno zašto uopće putuju u vrijeme kada se nigdje ne ide, nego se doma čeka Božić!

 

Bili smo dobra djeca. Ne sjećam se da je netko bio neposlušan, niti prema roditeljima, niti u školi ili na vjeronauku (dakako, to se ne odnosi na slatke nestašluke, pripadajuće našem uzrastu). Župnikom nam je bio fra Bruno, činilo nam se kako sve svoje vrijeme provodi s nama. Bio je blag i tih, učio nas molitvama i svemu što ce nam u životu zasigurno zatrebati. Jedino nam ne bi dopuštao nestašluke i grudanje na snijegu unutar crkvenoga dvorišta.

 

Badnji dan svitao bi ranije nego li svi drugi dani u godini, makar mi se tako činilo, valjda zato što je on donosio najviše iščekivanja i najviše predbožićnih događaja među kojima je svaki ritualno izniman i neizbrisiv iz sjecanja.




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)