PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  4. 9. 2006   


Duhom protiv tiranije: "Da ne ostane ne zabiljezeno", piše Luka Goluza, Vancouver Canada

 

Kao i svi drugi Hrvati Hercegovine u Drugom svjetsko ratu pa tako i Goluze su bili u hrvatskoj vojsci, branili su svoj narod i svoje domove. Prema pricanju svjedoka, sedamnest osoba iz samo naseg zaseoka je nestalo. Sto bi ono potiho kod nas rekli “nezna se za njih”. Neki su moze biti poginuli ratujuci protiv neprijatelja, a neki su zarobljeni i poubijani, neki su ipak kroz to sve slucajno prezivljeli i vratili se u svoje selo Pjesivac. Dva brata Ivan zvani Karlo i njegov mladji brat Ilija prezivljeli su mnoge nezgode kao i mnogi drugi Hrvati nase napacene Hercegovine. Davno nekada Karlo je pricao kako je on i njegov brat (sada pokojni)Ilija prezivljeli poslijednje dane Drugog svjetskog rata. Karlo kaze: ”Zarobise nas negdje tamo blizu Slovenije, te odma s nami u logor. Nako izmoreni,gladni jedva cekamo kad ce s nami otalen dalje. Logor je bio pun Hrvata sa svih strana. Govore nam kako je “Drzava slobodna” da svi oni koji se nisu ogrijesili u ratu moci ce slobodno ici svojim kucama, vec su nas naucili kako treba upotrijebiti uzrecicu “druze”, drugom rijeci



nije se smjelo nkoga osloviti. Logor je bio pregradjen nakvm dascurinama. Mi smo bili odgradjeni od onih glavesina koji su nam davali naredjenja. Jedno jutro ja vidje jenoga od tih glavesina, pridjo njemu i kazem. "Druze generale”, nisam ja znao sto je on ”mi nismo nikome nikakva zla ucinili, nikome nismo nista krivi." On mi odvrati da ce svi u logoru biti ispitani i onda ce se odluciti sto ce biti. Poslije malo mi onako hodamo po tome logoru, vidim ja iz jedne daske ispao frž, pogledam ja kroz onu rupu vidim tamo jedan uzima neke stvari sto racunam da nebi smio i trpa u vrecu. A ja oduvud ”druze ne smije se krasti” a on lijepo nadje nakve hartije te zacepi onu šubaru. Poslije ga nisam vidio. Jednoga jutra dodje nekakvi visoki covjek medju nas poce neke prozivati, a vidim opet neki njemu prilaze i daju mu ono posljednje muke sto su imali, neki daju novac, neki satove, prstenje i slicne stvari, ja i moj brat Ilija nemamo nista. Ja ti se nesto sjetim pridjem njemu te mu gurnem onako praznu saku u dzep kao da sam nesto i ja dao. Malo, malo i nas prozva i pusca nas medu civile. Poslije nam kazu mozete ici doma. Nekako smo se prebacili vlakom do Bosne, a otelen pjeske preko brda. Kada smo dosli u neko selo upitasmo jednu ženu mozemo li se tu malo odmoriti , zena veli zasto ne samo sjedite. Ja joj rece ,cujes,mi smo gladni ,imate li ista za jesti. Zena kaze imamo pure ako hocete, te pripita kako ce te da vam napravim , zacinjenu ili prskalicu. Malo sam se zamislio, kako nikad nisam cuo za prskalicu puru, ja narucim prskalicu. Zena tu sprema pred nami: izvadi puru u nekakvu salicu (posudu) ,malo koda je poskropi kajmakom ili kisjelinom, te onda uze nekolike cesme saransaka (cesnjaka), stavi usta i dobro izgrize (usitni zubima) pa onako iz usta poprska po puri. Moj beat Ilija  tiho meni sapnu “Majke mi ja to nemogu jesti”. Osta Ilija gladan a ja se brte najedo. Vjerujem da je i Ilija nesto dobio za pojest ,te su onda produzili dalje za Hercegovinu. Dosli su u svoje selo Pjesivac-Dubrave i dalje nastavili svoj svakodnevni zivot. To su bili ljudi dobroga karaktera, vrijedni radnici, svoje su cjenili, a tudje postivali. Kratka prica o mojim starijim rodjacima nek se cuje i neka bude zabiljezena.

 

Ovdje sam upotrijebio rijeci otprilike onako kako se sjecam da je Karlo pricao.

Luka Goluza Vancouver Canada




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)