PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  12. 6. 2007   


Duhom protiv tiranije: piše Luka Goluža, Vancouver Canada; Marijan Džakula i njegov križni put

 

Marijan Džakula i njegov križni put Slučajno je preživio Drugi svjetski rat i vratio se na Pješivac. Kada su doušnici komunističke partije to saznali, naredili su mu da se prijavi u Stolac jer se naime mora ispitati da se nije slučajno ogriješio o tadašnji zakon "države". Njegova nekakva rodbina, Grgo Proleta dao mu je zatvoreno pismo , kad dođe u Stolac da ga preda u "unutrašnji", gdje se treba prijaviti. Marijan uzme pismo i pođe u Stolac, ali kada je došao kod Maslina, nešto ga je mučilo, pa sam sebi veli: "Što ja ne bi otvorio ovo pismo da vidim što u njemu piše". Nakon kratkog razmišljanja Marijan otvori pismo. Kad je počeo čitati (pokrenite opciju više).



 užasnuo se.

 Ipak je pismo pročitao do kraja, ali ga je poderao i bacio. U pismu je bilo napisano sve najgore o Marijanu, po pričanju da ga ne puste živa, ustvari da ga ubiju. Marijan je ipak morao otići  u Stolac i prijaviti se u "Unutrašnji", ali bez pisma. S velikim strahom vratio se na Pješivac, nitko ga nije smetao, vjerojatno su "drugovi" imali važnijega posla. Za dugo vremena Marijan nije nikome spominjao pismo koje mu je Grgo predao da ga uruči "unutrašnjemu". Godine su prolazile, Marijan Džakula živio je s obitelji na Habatnicama ali po nekad bi dolazio i na Pješivac. Odmah, ne dugo poslije Drugog svjetskog rata, dolazili su "drugovi“ i na Habatnice kod Marijana,on je bio u velikom strahu da slučajno ne znaju nešto o onome Grginu pismu. Nije bilo to, nego su tražili "Škripare" to jest ljude koji se nisu lako htjeli predati komunizmu. Rekli su Marijanu, ukoliko primijeti takve osobe, neka odmah dođe u Stolac i prijavi. Nije se Marijan puno obzirao na to, imao je hitnijeg posla, briga za obitelj bila je za njega puno važnija.Težak je život bio na Habatnicama, i danas da čovjek dođe tamo pomislio bi da je nemoguće preživjeti, ali Marijan i njegova Boškovuša uspješno su odgojili obitelj. Imali su sina Peru i dvije kćeri Anicu i Maru. Anica i Mara su sada moje dvije nevjeste.

 

Marijan  je bio naš susjed, čovjek obitelji i vjernik. Nije puno nedjelja prošlo, a da on ne bi sa svojom Boškovušom bio na Sv. misi.  Svakako i drugi Džakule bili su vjernici, ali bilo je i onih koji su malo zagazili stranputice. Hoću reći bilo je i onih koje je komunizam povukao u svoje redove. Premda oni, po mome mišljenju, nisu bili nekakve zagorjele komunjare, ali znadem da nisu puno držali do vjere i crkve. Jeli to bio razlog da lakše prežive ili je nešto drugo, to bi prepustio njima neka se sami izjasne. Marijan je bio zauzet svojim seljačkim poslovima, nije imao puno posla  s ovima koji su naklonjeni komunizmu, jer je s obitelji živio na Habatnicama a po nekad bi došao i na Pješivac, imao je kuću i na Pješivcu. Ipak su ga oni po nekada zadirkivali.,naiđu namjerno pokraj njega, pa ga pozdrave malo glasnije: "Hvaljen Isus Marijane". Marijan odgovori, iako ljut: "Uvijek  hvaljen", ali kad oni odu onda Marijan doda: "Vidiš ti toga bezobrazluka, čime se oni posprduju? Znam ja da oni ni ušto ne vjeruju što je na Božjoj strani.“

 

Vjernici su po nekada i javno bili ponižavani od onih koji su se odali komunizmu. Znadem da bi više puta starije žene na selu rekle: "Ah Grgo, Grgo, on dosta ljuta jada vidio, dosta nam je jada zadao"! Sjećam se da su se naši dečki ismijavali na račun Grge. Grgo je radio negdje u uredu kao nekakvi "činovnik" pa kad je dobio telefon, podigao je slušalicu  kao da želi nekoga nazvati. Ovako je glasio poziv: "Halo, halo pošta bona, komitet bolan, ođe Grgo  Proleta, šta je što še ne javiš"?  Na kraju sam čuo da je taj isti Grgo, kad je već došao pred kraj života, zatražio svećenika da se ispovjedi. Sigurno se ispovjedio  nekako, svakako ostala je tajna ono što je on rekao svećeniku. Nećemo nikada saznati jeli sve soje grijehe ispovjedio.

 

Možda je i njegova ispovijed bila  kao nekoga nevjernika koji je također zatražio svećenika na času smrti. Kad ga je svećenik ispovjedio i dao mu posljednju pomast, onda je svećenik nastavio s molitvom."Odričeš li se đavla paklenoga i svih djela njegovih?“ A nevjernik veli."Ne znam što bih rekao, jer u ovakvoj situaciji nije se dobro niskim zamjerati".

 

 

Luka Goluža, Vancouver Canada

 

Puno srdačnih pozdrava svima u Donjoj Hercegovini!!!

 

 




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)