PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  14. 2. 2007   


Duhom protiv tiranije, VELIKE MISLI VELIKIH LJUDI, Tadija Vučićević, težak iz sela Pećina

 

Danas vam predstavljamo djela i misli jednog od velikana ljudskoga stada, težaka Tadiju Vučićevića iz sela Pećina. Bez njegovih misli teško bi čovjek i njegovo čovječanstvo opstalo na putu demokratskog razvitka. Teško radeći, Tadija bi povremeno iznenada prosuo bisere duha okolo sebe, za koje su mnogi mislili da su samo tlapnje jadna čovjeka. Tako su biseri težakova duha i



propadali, a za one rijetke koji su spašeni zahvaljujemo Bogu. 

Kao i mnogi drugi hercegovački težaci, Tadija je rano počeo teško raditi, još od svoje dvanaeste godine. Brzo su mu ruke otvrdle i ojačale i on postade pravi težak još kao dijete, i od tada ga više nitko nije pitao ni za što, a posebno ne za zdravlje. Težak i jeste hercegovačka realnost koja postoji samo na planu motike i krampe te jeftinih nadnica, dok za sve drugo on uopće nije biće već samo predmet, dapače jeftina alatka. Nema ga u tuđim mislima i planovima, za njih on jednostavno ne postoji. Radeći na nadnicu po ljetnoj žegi, Tadija je poput mnogih drugih, sanjario neki svoj san. U njemu je nalazio ono čega stvarno u životu nije bilo. Mogao je samo promatranjem iskreno učestvovati u tuđim životnim srećama, dok svojih najčešće nije imao. Ili za njih jednostavno nije imao vremena, poput mnogih drugih koji odrastoše na tvrdom i žednom kamenu.

A motiva za svoje sanjarije je imao napretek. Bilo je dovoljno da se netko nasmije, glasno pozdravi… Promatrao je ljude koji prolaze mimo njega kao da on uopće ne postoji, pa se srdačno susreću, pozdravljaju i pitaju za zdravlje. Njega su u tim prigodama redovito preskakali, osim kada je u pitanju bila cijena nadnice, i to samo ponekad, jer je u većini slučajeva bio prinuđen raditi po cijeni koju su mu drugi sami odredili. Zato je cijeloga života još i više žudio da i njega tko priupita za zdravlje barem ponekada, da ga srdačno zaustavi, da mu se barem malo obraduje…

Toga vrućeg ljetnog dana, Đure Kristo je bio imenovan učiteljem u Trebinji. Tamo je zatemeljo i kuću a materijal je dopremljen vlakom do sela Turkovići, odakle se tovario na težake pa u Trebinju. Među njima je bio i Tadija.

A u selu Turkovići živio je i ugledni trgovac Ćetko Vučićević. Bio je prijateljem učitelju Kristi. Oba su bila viđena u tom kraju, jedan kao školovani učitelj a drugi kao trgovac. Tadija ih je znao dugo i iskreno promatrati bez zavisti i zlobe, kako to samo težaci znaju. Oni su se srdačno susretali i energično rukovali, dugo tresući ruke jedan drugom. Baš o tom je razmišljao noseći uzbrdo teške grede. I činilo mu se ponekada da on postaje jedan od njih, te mu onaj drugi trese ruku i srdačno pita za zdravlje. Te je li mu prestala vrućica od neki dan, te je li ga prestala boljeti desna ruka kojom je nepažnjom udario o panj loze dok je okopavo vinograd…

Toga dana učitelj ne bijaše u svom selu već baš kod prijatelja u Turkovićima. Tako nije isplatio Tadiju navečer kada se posao završio, a ovaj otišao kući malo se okrijepiti noćnim snom. Prođe nekoliko dana dok učitelj ne ugleda slučajno težaka Tadiju te se sjeti da mu duguje nadnicu:

- Tadija, da ti platim onu nadnicu; reče bez bilo kakvog uvoda i pozdrava.

Težak drugima zapravo i služi da ga oni natovare a poslije eventualno i pošteno plate. Tadija se malo zamisli pa će:

- Ništa ti meni ne duguješ učo, samo se bolan i sa mnom ponekad upitaj ko s našim Ćetkom. Nako mi bolan stisni ruku i pitaj me za zdravlje, očiju ti. Niko me nikada za to nije pito. Samo za nadnicu pitaju, ko da nisam čoek nikako.

( ovaj biser ljudskoga duha i jednu od najvažnijih čovjekoljubnih ideja uvrštavamo u našu knjigu o Bijelki Kudriću i drugim našim velikanima)




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)