PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  28. 6. 2007   


Jedan radni dan Bijelke Kudrića iliti " ... drži vodu dok majstori odu"

 

Zgode o Bijelki Kudrića mogu se čitati a da čitatelj ostane potpuno ravnodušan, čak i da se pita "u čemu je tu fora?", ako ne pozna one specifičnosti i ljudi i podneblja i vremena u kome je on živio. Tako se i ovoga proljetnog dana, jedne vječito poratne godine, dogodila zgoda koju mnogi ne bi niti zamijetili, a zapravo je pravi specijalitet Bijelkina zanata. Naime, već nekoliko dana žena ga tjera da opet ode kod majstora kovača u Trijebanj, da mu iznova poklepa kosor. Već jednom je bio te taj posao obavio, ali kada je iza toga kosorom raspalio po drači, pola ga je ostalo "pri dršku" a pola odletjelo preko jednog smrijeka. Sada su pred Bijelkom zapravo dvije zadaće: prva, lakša, ponovo otići majstoru i iznova poklepati kosor te druga, delikatnija i teža, reći svijetu kako on obavljenim poslom kod kovača



 

 

uopće nije bio zadovoljan.

 

Može on to lako reći kovaču, ali koja vajda od toga? Zapravo, to može svatko. U tome je problem. A on, Bijelko, nije svatko već pravi majstor svoga zanata.

 

Mogao bi se i posvađati, izvikati, izgrditi ... Ali, nije to dostojno Bijelkina zanata i ugleda. On mora učiniti više od toga, jerbo se to od njega i očekuje. On mora napraviti umjetničko djelo o kome će se poslije pričati. Nije to zbog kosora ili nemarnog kovača, ta to se svakomu može dogoditi, već zbog samog umjetničkog djela, koje je Bijelki bilo važnije od svega. Neka se poslije priča što je i kako Bijelko rekao i učinio. Jerbo, nije Bijelko bilo tko i njegov zanat ne zna svatko!

 

Evo ga opet u Trijebnju kod kovača. Dobro, zdravo. Što ti je to Bijelko? Kosor. Da pogledam. Ugrij, oklepaj, okali. Što košta? Hvala majstore i doviđenja. Doviđenja Bijelko.

 

U poslu Bijelke Kudrića vrlo je važno biti sistematičan i strpljiv. Majstoru niti riječi o ranijoj sudbini svoga kosora. Prema tajnom receptu njegovih umjetničkih dijela, i majstor kovač treba od drugih ljudi saznati što se toga dana zapravo dogodilo. Od Bijelke ni riječi.

 

Bijelko se vraća kući. Ide nekako znakovito. Uvio oštricu kosora u krpu a nije ga ni skinuo s drška, te se držak gotovo vuče po zemlji iza Bijelke. Pa obazrivo, kroz guste drače, ide kući. Trebao bi ga, po težačkom pravilu, prebaciti preko ramena, te ići. Ali, ne. Već, baš kako smo to naznačili. Cijelo selo zna da je kod kovača bio Bijelko. Zato se k'o slučajno primiču putu kuda Bijelko prolazi. Jer, nije svaki dan prigode čuti Bijelku. A danas on ide nekako posebno znakovito. Zapravo, oni već i slute o čemu bi se moglo raditi.

 

Dobro, zdravo. Dobro, vala ljudi, dobro hvala dragom Bogu. Što ti je to u ruci? Kosor! Pa što ga ne prebaciš pro ramena, bolan?

 

Bijelko se ne žuri odgovoriti. On čeka, ko pravi majstor, neka se sve malo jače zagrije, neka nestrpljivost onih što pitaju postane gotovo opipljiva, pa da on tek tada raspali. Tako, zapravo, radi i majstor kovač. Dobro ugrije metal pa tek onda raspali po njemu.

 

"E neću ljudi vala! Neću! Ostati će mi pri drači ako zapne. Tako ga je majstor dobro napravio. Prošli put mi, evo baš tu crkve mi, zapeo za draču i prepolovio se. Danas ga moram cijelog donijeti kući!"

 

Eto kazne majstoru kovaču. Ne treba mu ni više ni gore. Put pod noge pa kući. Tamo ga čeka drugi posao. Teži i osjetljiviji. Jedan mladi i školovani čovjek iz sela dobio državni posao, pa ga treba, što je reda, posavjetovati. A tko drugi ako ne Bijelko. Opet se od njega to očekuje. Samo, to nije nimalo lako. (Ovu zgodu kazuje Boškan Puljić - Handžić).

 

Bijelko sjeda na kamen gdje se ljudi obično razgovaraju. I mladić je tu. Šute obadvojica. Nije šala dobiti državni posao. To je velika vlast, još veći izazov i odgovornost. I mladiću je nekako neugodno. Prvi puta, kao pravi muškarac, sjeda s odraslima da se porazgovara. I to ne s bilo kim. Već s čuvenim Bijelkom. A on nije k'o prije. Šuti i gleda u prašnjavu, žednu zemlju. K'o da će u njoj početi crtati kakve svoje krugove. Samo šuti i gleda.

 

Pa će iznenada:

 

   - Ja, dijete moje. Ja. Ako hoćeš znati kakav je k'o čoek, podaj mu vlast ili sitnu živinu. Ubrzo ćeš vidjeti tko je i što je! Dobro to, sine, upamti. Daju ti vlast, pa nastoj da ti poslije kažu i da si čovjek. I ne samo oni dole. Već i ovaj naš obični, jadni čoek. Ostavljen od svakoga.

 

Zašuti Bijelko. Ni jedne više. Samo šuti i gleda u crnu zemlju. Ovoga časa njegova duša je prevalila nekolike svjetlosne godine. Digla se od običnog zemljinog praha, dosegnula do živoga čovjeka, potražila njegovu izgubljenu djecu i njihove neznane grobove. I bio je Bijelko umoran. Strašno umoran.

 

- A ja, kazuje taj mladi čovjek, u životu nikada nisam zaboravio te njegove riječi.  (P.M.)

 

 

Na slici: gužva. Autor fotografije: Tomo Raič.




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)