Opet u Jugoslaviji
Govorkalo se kako Rusija pomaže Jugoslaviju s velikim brojem aviona lovaca ali isto tako kako su na pomolu i neki politički problemi. Malo iza toga baš u našem vojnom učilištu iskupilo se više od 100 mladih pilota koji su učili vještinu leta na lovcu „JAK 3“. Isprva sam u toj grupi bio instruktorom a poslije su mi rekli kako sam određen da tu skupinu odvedem do Beograda.
Došao je i taj dan kada smo krenuli za Beograd. Mislim da sam vodio skupinu od 103 lovca tipa JAK 3 koje je Rusija poslala Titu kao pomoć. S nama je pošlo i 7 ruskih lovaca koji su nas pratili i koji će se opet vratiti u Rusiju.
Sletjeli smo na Beogradski aerodrom te smo se smjestili u već pripremljenoj vojarni. S nama su bili i ruski piloti. Kazali su nam da će nas Tito pozdraviti te će se ruski lovci potom vratiti kući. Međutim, Tito nije dolazio. Sjećam se kako je jedna čistačica, koja je krišom na mom stolu pregledala moje osobne dokumente (ili je za to bila zadužena) uzviknula:
- Gle Hrvat a zapovjednik!
Malo iza toga posjetio me je jedan general iz Generalštaba. On mi je rekao da sam određen za zapovjednika te elitne lovačke skupine te da će glavnina biti stacionirana u Mostaru. Rekao mi je potom:
- Nikola, još se ne zna tko će vladati u Beogradu, Tito ili kralj. Jedni su za jednog a drugi za drugog. Europa je za kralja a Tito bolje stoji u Jugoslaviji. Tito se ovdje dobro zagaćio, pun mu je ormar odijela. Ali se opet ništa ne zna. Budi pametan i čekaj da se sve riješi.
Čekali smo 9 dana ali Tito nije dolazio. Ruski su se piloti vratili kući a odmah sutra Tito je došao pozdraviti nas. Ja sam mu raportirao. Mi smo i tada Titovo kašnjenje dovodili u vezu s njegovim sporom sa Staljinom.
Sutra dan smo se rasporedili i ja sam s glavninom došao u Mostar, tamo gdje je sve i počelo.
U Mostar je s nama došao i jedan postariji i vrlo iskusan pilot iz Zagreba. Bio mi je pomoćnik. Jednoga dana je po zadatku avionom pošao u Zagreb. Kada se popeo na visinu od 2200 m njegov avion je eksplodirao i on je poginuo. Isljednici su požurili sve prikazati nesretnim slučajem izazvanim kvarom na zrakoplovu. Međutim, ja sam saznao da su pronađeni ostatci eksplozivne naprave podmetnute u avion.
To mi je bio znak. Ja sam slijedeći, čim obučim mlađe pilote. Toga časa sam donio odluku o bijegu.
Bijeg
Bijeg sam pomno pripremao svjestan da nemam mnogo vremena. Imao sam veliko povjerenje u jednog mladog navigatora iz Zagreba koji je tamo imao ženu i dvoje djece. Dogovor je bio da se domognemo svijeta a potom da se on spoji sa svojom obitelji.
Dan prije bijega posjetio sam svoju rodnu kuću. Mama je bila živa i tu sam je večer vidio posljednji put. (Drugi su mi pričali kako je Nikola Vučina posjetio svoju majku pred večer. Majka je bila u kući. Nikola ništa nije govorio samo je krupnim koracima išao po kući, čas gore čas dolje. Svi su šutjeli. Njegov vojnički korak im je govorio više od ičeg drugog. Slutili su da su te večeri zadnji put zajedno).
Ujutro, poslije doručka Nikola je prema vojničkom rasporedu trebao odvesti svoj avion u Pančevo po nekom poslu. Sa sobom je poveo spomenutog navigatora. Kada su se podigli javio je u komandu da prvo mora svratiti u Split, uzeti neki rezervni dio pa tek potom ići za Pančevo. Kada je u Splitu obavio planirani posao, avionom je krenuo za Pančevo. U zraku se naglo okrenuo, krijući se u oblacima, te uzeo kurs za Italiju. Mislio sam kako smo uspjeli zavarati onu cijelu armiju tadašnjih špijuna. Zapravo, u to vrijeme nitko nikom nije vjerovao. Glave su išle nizašto. Bilo je mnogo gore već u Rusiji tijekom rata.
Međutim, čim smo promijenili kurs za nama u potjeru se dala grupa naoružanih lovaca. Mi nismo bili naoružani. Silno sam se tomu iznenadio. Međutim, učitelj je učitelj a učenik je učenik. Krio sam se u oblacima i bježao. Moji progonitelji su bili neiskusni te su brzo odustali.
Mi smo doletjeli na jedan napušteni aerodrom u Italiji za koji smo ranije znali. Italija je bila u kaosu. Bila je okupirana od saveznika ali naš dolazak nitko nije primjetio. Letjeli smo vrlo nisko i nisu nas otkrili.
Toliko smo bili u žurbi i panici da sam avion ostavio na pisti uključenog motora. Mi smo iskočili te na brzinu presvukli civilnu odjeću koju smo prema planu sakrili u avion. Nekako smo došli do jednog većeg talijanskog grada i tu se javili našoj vezi. Veza je bio jedan naš čovjek preobučen u čistača ulica. Nije nas ni pogledao samo je potiho rekao adresu na koju se trebamo javiti.
U gradu su vlast držali Englezi i mi smo im se prijavili tražeći politički azil jer nas progone Titovi partizani. Imali smo i dokumente. Upalilo je, čak smo dobili i neki civilni posao kod Engleza. U međuvremenu smo dobili i ulaznu vizu od Argentine i uputili smo se na brod u pratnji Engleza. To je bilo vrlo opasno jer je Tito za nama poslao tuce ubojica koji su po Italiji inače lovili naše ljude. Englezi su nas na brod uveli doslovce štiteći nas svojim tijelima.
Na brodu nas je bila poveća grupa. Saznali smo da je među putnicima i čovjek poslan da nas likvidira. Utaborili smo se u dijelu strojare broda te tu čuvali stražu. Tu su nam donosili i hranu. Tako smo sretno doplovili do obala Argentine.