PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  27. 7. 2009   


Legenda o baji. Priča za ovo ljeto

 

Što sve jadni čovjek može doživjeti u svom kratkom životu, gotovo se ne da ni zamisliti. Ipak, pokrenite opciju više i pročitajte Legendu o baji.



 

 

 

Legenda o baji

 

Iznenada Premilosni, šef Unije iz naše budućnosti, pozvao me da mu budem pratnja kada on posjeti svoju budućnost. Ali, kao njegova pratnja morali smo koristiti drugu crnu rupu za putovanje. Kada smo stigli u njegovu budućnost, odnosno u moju čukunbudućnost, mene su iznenada odvojili od kolone i rekli mi da idem na neko ispitivanje uz suglasnost Premilosnog.

 

Vozili su me drvenim karocama s upregnutim volovima i ja pomislih kako se folklor tako dugo održao kao nešto što cijene i toliko daleke, nama buduće generacije. Ta ja sam njima samo čukunprošlost a oni se opet sjećaju moga vremena i čak vremena prije mene! I teren kojim smo prolazili činio mi se nekako poznat ali ipak nisam točno znao gdje sam, čak ni približno. Ugledah najedanput jednu poveću zgradu i pročitah natpis na njoj: AKADEMIJA NAUKA, VAJAT ERP. U tom momentu čak nisam znao ni što misliti kada malo podalje ugledah i drugu, sličnu ovoj u koju me vode. Na njoj je pisalo AKADEMIJA UMJETNOSTI, DOC HOLLIDAY.

 

Uvedoše me unutra, zatim kraćim hodnikom pa u jednu poveću prostoriju. Tamo su stajala trojica ljudi a od opreme samo jedan šporet koga se u našem vremenu nazivalo cigom. Vatra je u njemu gorila a na njemu je bila poklopljena posuda s ključalom vodom. Para bi svako malo zapištala te bi poklopac na posudi poskakivao.

 

Očito je kako je moj doček pomno pripreman jer jedan od one trojice, zasigurno  glavni, reče ostalima:

-         Mir i polako. Pustite ga neka se malo smiri. Dolazi u budućnost svoje budućnosti, znate kako mu je. Njegovo je vrijeme primitivno i on se susreće s visokom civilizacijom. Naposljetku, vozio se u modernom vozilu što je za njega svakako šokantno. Samo polako i strpljivo. Nemojte ga zbunjivati ni prepadati. Važno je da nas doživi prijateljima.

Ja sam zaista izgledao izgubljeno i prestrašeno...

 

Glavni me je motrio prijateljski i kada vidje da znatiželjno promatram onu posudu na cigi reče, okrećući se prvo onoj dvojici pa meni:

-         Ljudi, sjetio se! Vrši rad, vrši rad. Aaa?




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)