PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  22. 3. 2007   


Molim krova za samar; velika djela velikog Bijelke Kudrića

 

Kako je bilo Bijelki toga zimnog dana kada je ušao u Mostar da pogleda neke dućane, možemo samo slutiti. Tele i šarena vrata, rekli bi građani za seljaka. Iako se sve događalo u Jugoslaviji u poraće krvavog rata, ipak je dah civilizacije već ulazio u gradove. U one veće ponajviše. Tamo se sve nije moglo staviti pod



nadzor, te su novotarije nalazile načina ući u dućane i trgovine. Građani su stoga bili vrlo ponosni a seljaci nekako postiđeni, jer ne samo da nisu za njih imali novca već nisu ni znali kako s tim treba postupati. Tako je i do Bijelke dopro govor kako ima jedan dućan u Mostaru u kome ima svašta, eto i bijelih miša, kako se to veli. Seljaci tamo ili ne ulaze ili ulaze nekako stidno a građani im se podsmijavaju. Eto prilike za Bijelku. Njega i jeste Bog stvorio za takve stvari.

Ali, poznavajući mentalitet tih ljudi, još od onoga vremena kada im je više puta prodavao isti tovar drva, nelagoda mu se je polagano uvlačila u kosti. Ipak, evo ga ulazi.

Tamo, nitko nikoga ne vidi, svatko nekuda žuri, svugdje mnoštvo šarenih stvari koje seljaku ne trebaju. A možda bi i dali ruke kada bi jadni čoek znao čemu služe. Samo to se u Mostaru ne smije pokazati, jer si gotov. Zato Bijelko uđe podignute glave, ko da to čini svaki dan najmanje jedanput. Ipak, ulazak seljaka pobudi znatiželju prodavača, oni ga promatrahu podsmješljivo. To Bijelki samo i treba te odluči pripremiti scenu.

- Što tebi seljače treba? upitaše ga dok je pozorno ali i znatiželjno promatrao svo to šareno carstvo okolo sebe.

- E, nema toga ovdje, crkve mi.

Mamac je bačen, šutnja i znatiželja polako pušta korijen. To je dobro, pomisli Bijelko. I dalje je promatrao kao pozorno stvari okolo sebe. Trgovci su polagano napuštali mušterije te se kupili okolo. S njima na Bijelku pozornost prenesoše i kupci. I to je dobro, pomisli Bijelko.

- A što to seljače ovdje nema, reci?! Što tražiš? Što ti treba?

- Treba mi dobro klupko opute za opanke. Ali, one mekše i žute.

- Nema toga ovdje.

- Vidim, vidim da nema. Čoek bi reko, crkve mi, ima svašta. A kada tamo - nema.

Nastavlja pozorno motriti kao da traži još nešto. U sebi misli: scena je dobro pripremljena i vrlo je vruće. Šteta je još malo je ne iskoristiti.

- A imate li, bona, krova za samara? Nako, da nije odveć suh ni memljiv.

- Nema, seljače, toga u nas!

- Viđu, viđu, bona. Nema brte ovdje ništa što čoeku treba. Sve sama djetinarija. E tko bi to reko?

Izlazi glumeći razočaranost i nezadovoljstvo. A unutra neko vrijeme zacarova tišina. Svi su još neko vrijeme bili okrenuti vratima, na koje je Bijelko maločas izišao.

 

 




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)