PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  18. 2. 2009   


Neodoljiv zov budućnosti!

 

Druga sličica kojom razmišljamo o našoj budućnosti, dogodila se baš u toj budućnosti. Razlog tomu je ona priča o talentima iz prošlog nastavka. Naime, ta priča je u našoj budućnosti proizvela mnogo galame i da rečem općenito mnogo problema. Ona se izravno sukobila s interesima i moralnim načelima vremena koji dolazi. Govoreći jednostavno, ona je apsolutno neprihvatljiva za menadžment tih budućih vremena. Ili da se ovako kaže: kao da ste, ne daj Bože, tamo u ta vremena bacili bombu! Eto, tako je bila primljena. Ova sličica vam danas priča o tome! "Poziv koji smo dobili iz naše budućnosti, od šefa Epske Unije Premilosnog, nije bio kao oni do sada. Kao da je u njemu bilo neke skrivene prijetnje ili prije nekog preklinjanja da opet dođemo i nazočimo njegovu govoru u Salonu svjetla. Pismo kao da nam je govorilo: ovoga puta morate prisustvovati a poslije kako hoćete. Toliko je to važno. Pođosmo, nas sedmorica iz raznih ovovremenih redakcija. Tamo je bilo mnogo svijeta ali posebno su se isticali članovi njegove slavne akademije ZUOP (Znanost, Umjetnost, Odanost, Poslušnost). Sjedili su svečano obučeni i čekali su strpljivo. Nas posjedaše opet slijeva, u četvrti red. Meni je toga časa došao kao neki nutarnji zov, kao neki nečujni poziv, odnosno valjda je vječni teret inferiornosti bio svima nama pretežak, meni posebno. Volim se isticati u svakoj prilici a posebno kada dođem u svoju budućnost. Zapravo, i bez te moje mentalne karakteristike ovdje bi stanje svakomu tko dolazi iz prošlosti bilo neizdrživo. Sjedite s lijeva čak i Binaristima (Binaristi – ljudi (opcija više)



 

 

koji nisu doživjeli savršenstvo cjelovitosti te još uvijek žude za partnerom, naš prijevod) dok vas akademija ZUOP i Unaristi (Unaristi – ljudi koji su doživjeli savršenstvo cjelovitosti, žive u zajednici sa samim sobom, naš prijevod), ne samo podcjenjuju, već ignoriraju kao razumna bića, dapače i kao stvari. Morao sam se nekako dokazati, istaći, reći im da i mi imamo razum podaren od Stvoritelja, te da smo stvoreni na sliku i priliku Njegovu. Skrenuti pozornost na sebe. Jednostavno morao sam to pokušati iako sam se najviše plašio baš one šestorice bližnjih koji su zapravo došla sa mnom. Pravili su se da ništa ne vide a zapravo su držali olovke u ruci, vrhom položene na papir u stavu „pozor“ te jedva čekali da me ismiju kada se vratimo u našu stvarnost. Tako sam se zapravo našao  između dvije vatre: hladnih Unarista naše budućnosti i podsmješljivih bližnjih iz naše stvarnosti. Ne znaš koji su opasniji i gori. Zamijetih da jedan akademac ima na grudima oveće žalno dugme te mu pristupih. Pružih mu ruku dok sam drhtao cijelim tijelom, te zavikah da me svi čuju:

-         Gospodine, primite moju iskrenu sućut!

Tajac, o Bože moj! Zlokobni tajac, najgori od svih tajaca. Zure u mene, bar sam to postigao i bilo bi mi i to dovoljno da nije onih mojih bližnjih. Oči im u tom trenutku žare ko ugarak na ognjištu a olovka već škripi po papiru. Kuku meni! Tada poskoči jedan drugi akademac, on je dizajnirao stilske brčiće ispod svakog uha što je tamo sada moda, te povika:

-          Dokaz, evo dokaza! U starim knjigama piše kako su se nekada za pokojnicima nosila žalna dugmad. Da se zna kako je neka osoba u posebnoj tuzi.

To kao da probudi onog moga izabranika akademika, te reče ovako:

-         Ovo je moja vanjska memorija. U nju praznim moj misleni sustav prije spavanja radi opuštanja. Tu spremam i manje potrebne informacije iz moga mozga. Neke i brišem zauvijek.

Bože, moje katastrofe. Moj bližnji, Josip, iz Dnevnog lista, piše li piše. Jao meni. Sada se u meni probudi još veća žudnja, ovoga puta za bar malo iskupljenja, te rekoh grozničavo:

-          Vjerojatno, gospodine,  četiri gigabajta?

Tajac, tajac, tajac. Samo Josip, moj bližnji, piše li piše. Opet poskoči uhobrkati te zaviče.




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)