PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  4. 9. 2009   


Netko bi te ipak trebao zagrliti, Zemljo moja! Serija za ljeto 2009 (12)

 

I koju suzu za tebe pustiti, za sve ono što su ti činili. I danas čine. Za otetu djecu, za uništeno Kraljvstvo. Za sve odsječene glave, porušene crkve, one čerečene konjima, nabijene na kolac. Osramoćene, ponižene... Za sve one pomorene u logorima, strijeljane po tvojim šumama, znane i neznane. A krivica im bijaše samo u imenu i rodu i želji nasilnika da ti budeš domovina njima a ne nama! Da budeš domovina nasilnicima, barbarima a ne Blagom narodu, tvojoj djeci. Narodu što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. Narodu što je rasut, što živi dugo ... Narodu što ima tužnu Kraljicu otjeranu u progonstvo. Gdje im je stid za zločine? Traže, Kraljice, da se tvoja djeca stide, umjesto njih. Da se tvoja djeca kaju jer su ostala u vjeri otaca. Da se stide jer su očevi bili ljuta stijena. Brane da se sjećaju dragih, da žale. Traže da se sjećaju samo zločinaca i da pokažu pseću odanost. Krvave gomile da im budu kulturno nasljeđe. Zborne da zaborave. Traže šutnju a grade luke na tuđim morima. Traže da učimo prepravljenu povijest i iščašenu logiku. Laž za istinu. Prevrtljivost za vrlinu a odlučnost i vjernost za manu. Čude se što tražimo pravo na jezik svoje majke... Vele, od kuda im drskost da označuju grede gdje im djedovi u tamnicama skapavaše? Od kuda roblju pravo na pravo? Zar je našem roblju rok istekao? A tvoja se djeca pitaju: zar tolike žrtve i takve patnje mogu biti uzaludne? Zar svoju zemlju Kraljica nije zaviještala Bogu na čuvanje? I, gle! Baš kako njen Hum u našoj viziji postade kapelica s okupljenim narodom i kako je svatko čuo romore Njene večernje molitve kada je sunce išlo zabosti se u Matokitu, tako je On raširio ruke na svom Križu, pribijene čavlima, da svačiju patnju pretvori u pobjedu. Ne samo neku, već i roba i gospodara. On je onaj kome smo svi jednaki! Njemu je vrlina kada roblje za pravicom žudi. Prvi postade zadnji a zadnji prvi, reče! I vidimo te iste ruke, na trenutak bez čavala, kako grle ono što je iza naše Kraljice patnice ostalo. Njenu tužnu zemlju. I jedna suza... I ushićeni usklik naroda po humovima: Ta zaista te je netko trebao zagrliti, Zemljo moja! (Fotografija: motivi župne crkve u Kraljevoj Sutjesci, veliki drveni križ na oltaru i kip Kraljice Katarine).






Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)