PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  15. 10. 2009   


NEVESINJE I ŽUPA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE (3), Toni Šarac

 

Treći nastavak studije. Prigodna fotografija: panorama sela Seljani (isti autor).



Planištarenje, osnutak župe u Nevesinju i  unutarnja kolonizacija biskupa Buconjića

 

Kako sam naveo, ključnu ulogu u 'vraćanju' hrvatskoga stanovništva u područje nevesinjskog kraja, o kojemu je ovdje ponajprije riječ, odigrala je pojava planištarenja, kojom se bavio veliki broj obitelji. Naime, hrvatsko stanovništvo Donje Hercegovine je istodobno kroz cijelu povijest živjelo i od Gornje Hercegovine. Mnoge su obitelji u ovim sjevernim hercegovačkim planinskim krajevima kupovale posjede na koje su izlazile ljeti sa svojom stokom. Na tim su posjedima neki članovi obitelji ostajali i tijekom zimskog razdoblja. Zapravo je ta pojava planištarenja, odnosno takav način života prisutan na ovim prostorima još od vremena Ilira, a opstao je i nakon vladavine Turaka. U tim naseobinama nastaju i pastirska naselja - katuni, što je odraz specifičnoga stočarskog načina života koji je ranije bio dominantan. Stanovnici Humske zemlje ili Donje Hercegovine imali su svoje “planine” na sjeveroistočnim predjelima Hercegovine. Poznate su planine, vlasništva humnjačkih Hrvata – Morine, Crvanj, Zelengora, a nešto manje Hrvata je na Treskavici i Visočici. U tim su planinama vremenom nastala katunska naselja s planinskim kućama, ali i pravim, čvrstim obiteljskim kućama. Najpoznatija naša planina bila je Morine, prostrana visoravan 30-ak kilometara od Nevesinja prema Kalinoviku. Poznati su katuni na Morinama – Planinica, Bjelojevići, Lakat, Gornje i Donje Somine, Podgvoznica... (Slavko Katić, Vrutak 11, 23. str.). Morine se, naime, u povijesnim vrelima kao pasište spominju još 1475.  

Pa i sada se od starih Humljaka može čuti dosta zgoda iz planine i gdje je tko imao planinu: Lokva Trebinja – Crvanj planina, Zažablje – Morine, Hrasno – Kladovo Polje, Burmazi – Treskavica, pa iz Boljuna od Stoca išli su u Boljune planinu, Bjelojevići u Bjelojevićima itd. Bilo je to dvojno stanovanje radi stoke i žitnice, zimi u Humnini, a ljeti se sa stokom se seli u planinu. Neki, kao Martići, Gustini, Vukorepi, imali su i zimske kuće na Morinama, a Jurkovići i svoje groblje. Do nacionalizacije nakon Drugoga svjetskog rata Humnjaci su imali 13.500 dunuma gruntovnog vlasništva i 37.000 dunuma pašnjaka. Važno je naglasiti da je u planine izlazilo više od 100 kućanstava s više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.

Recimo i to da su planištari odlazili na pasišta udaljena od mora prema unutrašnjosti uvijek nekoliko dana hoda. (O pojedinostima i detaljima iz planinskih naselja, o tadašnjem načinu života, svetkovinama, običajima, gradnji kapela i dr. kasnije će biti dosta riječi.) Kada govorimo o planištarima u ovim krajevima, potrebno je razlikovati planištare, pobravičare i pratidžije. Naime, obitelji iz Donje Hercegovine – Humnjaci, koje su  sa stokom ljetne mjesece provodili po planinama sjeveroistočne Hercegovine i jugoistočne Bosne, zvali su se planištari. Oni su gonili na tisuće ovaca svojih mještana, koji su se, u odnosu na njih, zvali pobravičari. Oni koji su stoku pratili do planinskih odredišta, zvali su se pratidžije. (Humski zbornik V, 28.str.).

 

No, odlaskom turske, a dolaskom austrougarske carevine na naše prostore, nakon Berlinskog kongresa 1878., prilike se, kad su katolici Hrvati u pitanju, još snažnije mijenjaju.  Naime, po zaposjednuću Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije mnogi ovdašnji muslimani počeli su prodavati svoja imanja, zemlju i seliti u Tursku. Prema sjećanju Ilije Martića (Dumo i njegov narod, studeni 1979., str.28), pojava iseljavanja muslimana bila je izraženija u nevesinjskom području nego u drugim krajevima BiH. Muslimani su, kaže, svoja imanja prodavali brojnima iz Donje Hercegovine, osobito katolicima, a u velikom broju slučajeva bili su to povratnici iz Amerike, kao i oni kojima su braća iz Amerike slala novac. U samom Borču naselilo se oko 80 obitelji, na Oblju bijahu otprije četiri kuće Raguža i Marića. Ponad Neretve u Bjelimićima desetak obitelji, a po donjem kraju Nevesinjskog polja naselilo se mnoštvo katoličkog naroda iz stolačkog, mostarskog i ljubuškog kotara.    

 

Mostarski biskup Paškal Buconjić dolazi na ideju tzv. unutarnje kolonizacije. Naime, kao piše dr. fra Leo Petrović, kasniji hercegovački franjevački provincijal (Dr. Fra Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Mostar 2008., str.127), za prvih godina Buconjićeva biskupovanja počeo se među muslimanima širiti jak pokret da prodaju svoja imanja i presele




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)