PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  4. 11. 2009   


NEVESINJE I ŽUPA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE (5), Toni Šarac

 

Peti nastavak studije. Prigodna fotografija: Katuni na Zelengori.



MORINE, život vjernika – planištara, ilindanske svečanosti, svećenici pod šatorom

 

Dvadesetak kilometara od Nevesinja proteže se visoravan Morine ili “Europski Tibet”, kao ga u ovim krajevima često nazivaju. Ovdašnje nepregledne planine pašnjaka sječe prvobitna rimska, a kasnija i karavanska cesta, nepromijenjena i već pomalo zaboravljena. Pored relativno dobrog makadamskog puta, koji preko Morina vodi do Kalinovika, i sada leži znamenito 'Svatovsko groblje', nekropola stećaka, kao nijemi svjedok prošlih vremena. Oko ovih kamenih spavača isplela se legenda koja se i danas čuje i pripovijeda s koljena na koljeno. Kao i obično - nešto se doda, a nešto odbije, ali legenda ne gubi smisao ni nakon toliko stoljeća. Upravo u tom prelijepom kraju, do prije samo šezdesetak godina, svoja su imanja, kuće, torove, čatrnje... imali brojni Hrvati katolici, koji su ratnim, a pogotovo poratnim prilikama – oduzimanjem vlasništva, protjerivanjem, a prije toga i masovnim ubijanjem, na kućnom pragu, nestali iz ovih krajeva. A da su tu bili i danas svjedoče, premda dosta zapuštena, stara katolička groblja, pa i ostaci – temelji katoličke crkvice.

 

Sjećanja Ilije Martića i Joze Papca, objavljena u Vjesniku župe Hrasno (Dumo i njegov narod – broj 7 od 1968. i broj 26 od 1979.), a koja govore upravo o “vremenu koje fino bijaše”, o “zemaljskom raju”, vraćaju nas u ta vremena lijepog života Hrvata katolika na Morinama i okolnim planinama, kad život nije bio lagan, ali su obitelji bilo znatno sretnije, plodnije i radnije. Kad se posebno radovalo svetkovinama... Također, podaci Slavka Katića (Vrutak, 11., 2007, Zaboravljena groblja u planini, str. 23) upotpunjuju sliku o ovim našim krajevima, ali također pozivaju i na potrebu jačeg povijesnog pamćenja.

 

Gradnja crkvice na Morinama

 

Naime, kako su se odlaskom osmanlija, a dolaskom Austrougarske Monarhije vjerske prilike izmijenile, osnutkom nevesinjske župe, a zbog povećanog broja katolika, ali i prostornosti župe, krenulo se i s izgradnjom filijalnih crkava. Prva, poslije župne kuće u gradu, izgrađena je filijalna crkva na Morinama, na Livodi. Upravo tu, na Alipašinoj livadi planištari su napravili crkvicu. Bilo je to 1912. godine. Pravili su je majstori Jozo i Vidoje Vujinović, a od planine do planine išla su po dva čovjeka kako bi skupljali priloge za podizanje ove crkve, čija je gradnja već bila započeta te ubrzo i dovršena. Danas joj se samo zna za temelje. Njoj su gravitirali vjernici iz mjesta Crvanj, Busovača, Morine, Somine i Orlovac. Nekoć bijaše sve skupa oko 800 katoličkih duša.

  

U Morine je izlazilo na pašu iz Humnine oko 100 kućanstava sa sto tisuća sitne stoke i oko  četiri tisuće krupne stoke. Hrvati su ovdje imali velike posjede, planine, pred Drugi svjetski rat oko 13.500 dunuma gruntovno svoga vlasništva i oko 37 tisuća dunuma pašnjaka. Tu su obilato sijani pšenica i ječam. Na Morinama, uz posjede, napravili su i solidnije kolibe, pa čak i kuće za stanovanje, torove i čatrnje, neki i po dvije. Tako da bi u rano proljeće i kasno u jesen mogli obavljati rane proljetne sjetve ili prikupiti kasno dozrele u jesen.

 

Nastanak katunskih naselja

 

Poznati su katuni na Morinama - Planinica, Bjelovići, Lakat, Gornje i Donje Somine te Podgvoznica. Na planini se ostajalo po tri do četiri ljetna mjeseca, pa su uz katune, nastajala i groblja, a bilo je i pojedinačnih grobišta. Neki su imali i vlastita groblja, gdje su se, osim njih, pokapali i pokojnici iz drugih hrvatskih rodova koji su planištarili u tom dijelu.

Od koliba Planinice tisuću mjetara na sjever u pravcu planine Crvanj, u jednoj udolini kraj kamenih guvana, ispod visoke glavice postoji manje hrvatsko katoličko groblje Balinovača, odavno zapušteno.

 

Kako je ovdašnji katolički puk, koliko-toliko, bio materijalno osiguran, uz to je imao i redovitu duhovnu okrjepu. Naime, obilazeći planinu i planištare u ljetno doba, nevesinjski bi župnik, prema sjećanju Joze Papca, pošao s dva konja i s jednim momkom, pa bi došli u jednu mahalu. Tu bi razapeli šator, navečer bi svećenik ispovjedio svu čeljad, a ujutro bi na groblju služio misu vrlo rano i podijelio svetu pričest. Drugi ili treći dan prešli bi u




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)