PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  24. 11. 2009   


NEVESINJE I ŽUPA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE (8), Toni Šarac

 

DJELOVANJE ČASNIH SESTARA FRANJEVKI U NEVESINJU (1924.-1949.) (prigodna fotografija: tlocrt temelja crkve u Nevesinju, izvadak iz osnovnog projekta) U vrijeme najvećeg procvata župe nevesinjske, u ovaj grad 1924. godine dolaze i časne sestre Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja – Mostarske provincije, gdje ostaju četvrt stoljeća, odnosno sve do 1949., kada ih komunističke vlasti protjeruju, a njihovu imovinu



oduzimaju.

Naime, sestre franjevke u Nevesinju su, odmah uz Župni dvor, posjedovale svoj samostan s vrtom, a cijeli taj posjed dar je sestrama od biskupa Paškala Buconjića, koje im je oporukom ostavio 1910. godine. Samostanske zgrade, koje su, kako rekoh, 1949. nacionalizirane, i danas se nalaze na istom mjestu, premda u dosta lošem stanju – čekajući, kao i druga imovina nevesinjskih Hrvata katolika, donošenje zakona o denacionalizaciji.

Iako se već 1910., kad su i dobile posjed, očekivao dolazak sestara u Nevesinje, časne sestre nisu se bile odmah doselile, iz mnogih razloga – mali broj sestara, izbijanje Prvoga svjetskog rata, materijalne mogućnosti itd.

 

Školske sestre franjevke u Nevesinju djeluju od 17. svibnja 1924. Međutim, na samom su se dolasku suočile s neprilikama – nisu odmah mogle useliti u vlastitu kuću. U njihovoj je kući tada stanovala Roza Weiss sa svojom majkom, koja, premda je sud donio odluku, nije htjela iseliti. No, to nije spriječilo sestre da ostanu u Nevesinju do ulaska u svoj posjed. Sestre su se potom smjestile u Župni dvor kod tadašnjega župnika fra Srećka Škorputa. Naknadnom intervencijom i biskupa i župnika, sestre konačno ulaze u posjed svoje imovine.

Iste godine, dakle 1924., časne sestre u Nevesinju otvaraju dječji vrtić, koji je od početka djelovao s pravom javnosti. Časnih sestara u Nevesinju uvijek je djelovalo tri do pet. U godinama naimaštine, kao i u drugim krajevima, borile su se kako su znale te su s tim ciljem 1928. izgradile i malu gospodarsku zgradu. U svrhu podizanja samostanske ekonomije, a zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg hercegovačkog franjevačkog provincijala fra Luje Bubala i novog nevesinjskog župnika fra Božidara Ćorića, časnim sestrama biva ustupljen i komad zemljišta, vlasništvo župe nevesinjske, na kojem su se bavile i poljoprivrednim radom te od toga živjele i uzdržavale samostan.

 

Samostanska kuća u Nevesinju imala je i vlastitu kapelu posvećenu Bezgrešnoj, u koju je 1930. godine postavljeno i Svetootajstvo.

Inače, prva predstojnica samostanske kuće časnih sestara franjevki u Nevesinju bila je s. Joahima Pilat (1924.-1925), koju je naslijedila s. Bogomila Begić (1925.-1928.). Potom je na dužnosti predstojnice bila s. Ferdinanda Bandur (1928.-1929.), zatim ponovno s. Bogomila Begić (1929.-1935.), te s. Paskalija Neuwirth (1935.-1936.), nakon koje opet, treći put, sve do kraja Drugoga svjetskog rata, dolazi s. Bogomila Begić (1936.-1945.). Poslije nje su još kućne predstojnice bile s. Željka Galić (1945.-1946.) te posljednja s. Jeronima Begić (1946.-1949.).

 

Sestra Bogomila Begić, koja je samo na dužnosti kućne predstojnice samostana sestara franjevki u Nevesinju bila punih 18 godina, ostala je u naljepšem svjetlu brojnih Hrvata katolika Nevesinja, ali i pripadnika drugih naroda i religija. Mara Buconjić, povratnica u Nevesinje, koja se još uvijek živo sjeća tih vremena između dva svjetska rata, za časnu sestru Bogomilu kaže da to “nije bila žena, to je bio čovjek. Za svakog se čovjeka brinula kao majka, svakom pomagala, nije gledala tko je tko. Bila je veliki borac za čovjeka, za dobro svakoga”.

 

Časne sestre u Nevesinju ostaju i tijekom Drugoga svjetskog rata i svih strahota koje su pogodile ovaj kraj, kao i prvih poslijeratnih godina. Međutim, godine 1949., komunističkim oduzimanjem imovine – nacionalizacijom, bile su prisiljene napustiti svoje Nevesinje. Otišle su u vremenu između travnja i početka ljeta navedene godine, ponijevši sa sobom osobne stvari. Po dolasku iz Nevesinja bile su smještene u samostanu u Bijelom polju, kamo su sa sobom, kako navodi s. Venceslava Bošnjak, ponijele i košnice s pčelama i krave. To im je bilo dopušteno ponijeti od sve imovine. S novim vremenima, obnovom župe i promjenom društvenih prilika, očekivati je i povrat sestarske imovine i njihov daljnji rad u ovom istočnohercegovačkom gradiću. (Izvor: Natalija Branka Palac, Stoljeće života, Mostar, 2000., te sjećanja Mare Buconjić iz Nevesinja)

 




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)