PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  29. 1. 2010   


TAJNI ŽIVOT KAMENA: Noć na plitari (4)

 

Još sjedite na onoj stijeni u stoljetnoj osami kamenjara? I pored toga što je sunce zašlo za onu kosu gore? I pored našeg upozorenja? Čovječe, vi ste sami tu kraj plitare



prepušteni nepoznatoj moći kamenjara! Dobro. Dakle, ne pomjerajte se. Niti jedan zvuk s ovog svijeta više ne može stati u svijet plitare. Zna ona svoje rođene zvukove, tuđe neće primiti. S prvim mrakom eto jata iskrica, nesretnih duša vraćenih s ulaznih vrata raja. Sada jatima, oblacima lutaju svijetom. Milijuni krijesnica padaju poput ljetnog snijega oko plitare. Neke i piju.

Pričale su čobanice i klele se očima kako ih je jednom bilo toliko da nisi znao gdje nogom stati a da ne nagaziš na ukletu dušu. I jedan kasni zelembać mljackao je jezikom te večeri pijući nepresušnu vodu plitare, k'o da se nekom ruga. A one nesretne duše okolo, kako koja, neka se dizala uvis a druge padale na liticu okolo.

U to doba sada bude se i vile. One važnije još spavaju. Kako se koja probudi eto ti je vani u mrklu noć. Poput svijeće. Još sinoć zakasna popile su pun pehar vina u Vilinoj pećini.  Uvijek su nekako ponosno uspravne. Za razliku vještica koje također lutaju svijetom plitare ali opušteno, u očevidnom neredu. One i pušu, zvižde, katkada hajkaju a najčešće zavijaju k'o kukavice kukavne. Oni koji su ih čuli, a takvih je mnogo, kunu se očima da su to uvijek nekako halavni zvuci; uvijek ste poslije njih tužni. One vas i straše. Za razliku vila koje dušu znaju i radovati.

U dolu dolje ispod plitare iznenada nešto zatutnji, netko bala iz svih naramica. Kleo se jedan duhandžija u ona stara vremena, koga je tuda put nanio, kako je vidio zeca nadvijenog  nad zemljom kako nešto govori naglas. Bala. A zemlja se sve trese i otvara i neko svjetlo izbija otud, k'o da sto klačina doli gori. I dugo duhandžija nije ništa vidio zaslijepljen, išao je napamet prema selu. Jedva je živu glavu izvukao.

A i jedan je mladić, lje, naišao tim istim putom noću. Išao je u susjedno selo curi, ćosati. On je kolo vila vidio. Pjevale su i dozivale ga. Mamile. Ali on se nije dao. Samo ga je poslije toga neka teška bolest spopala bila. Majka ga je sokolila samo da ozdravi: Sine, u onom našem dolu ispod plitare, sijekavica raste. Na mjesečini izgleda k'o da netko doli kolo igra. Pogotovo kada noćni lahor puše i kada je mjesečina. Ne boj se sine, sve je to samo tajni život našega kamena!

Zakratko zapuha lahor, vreli. A onda se čuje nestvarni konjski topot. To jašu vile. Tog časa kao da se svijet plitare u polje pretvorio, te konji kasom trče. Neki su i znojni. Nekima i grivna poskakuje. U trku čas zamiču za kosu, čas sijeku greben gubeći se zakratko u njegovoj nutrini, čas izbijaju na čistinu kamenjara.

A zvuci kamenjara, pogotovo oni noćni,  nisu k'o drugi. Oni dođu iznenada, bez povoda. Prvi je ciktav, k'o da pila tvrdi kamen da oni drugi mogu na ovaj naš svijet doći. Potom, kada bi trebali oslabiti tada jačaju, kada bi trebali jačati tada nestanu. Nestanu kako i dođu. Posljednji kao da kroz onu propilanu rupu propadne u svjetove dolje, jer poslije ovamo gore nastane tišina. Tišina k'o u grobu. Noćni zvukovi kamenjara su stvarni koliko i nestvarni. Granica među njima ne postoji. Čujete ih istog časa a pripadaju različitim stoljećima. Izuzetak čini samo ono kuckanje kamenom u točilu. To je jedini zvuk koji ima sve prirodne odlike. Osim što pripada svijetu tajnog života kamena i što iza njega stoji koja ukleta duša, sve mu je drugo naoko prirodno.

Čudno je kako iznenada naglo zahladi. Kako uopće može zahladnjeti poslije onakve jare. Stari su kazali kako je to čas kada plitara pije vodu za sutrašnji dan. I zaista, toga časa ničeg živog nema na plitari. Čak se i komarci drže samo tvoje ruke a neće na plitaru. Vele stari, da se ne zna od kuda plitara pije onu vodu. Međutim, tako je bilo vjekovima i tako će ostati.

Poslije nastupi onaj posebni čas u svijetu plitare. Čas koji se ne spominje, čas koga se nitko ne sjeća, čas koga kao da nema, kao da nikada nije ni postojao. Tada neka čudna praznina i duboki mir puni dolu s plitarom. Svi zvukovi tada prestaju. Dopušteno je samo da još koja ukleta duša lagano kucka kamenom na točilu. Možda poradi dokolice ili tuge koja svaku ukletu dušu prati ili poradi poruke koju nekomu ona šalje. Vele, obično je to duša mlade djevojke. S onog svijeta doziva svoga dragana. Ali tko zna...

Budite posebno mirni u ovom praznom času koji nastupa. Nešto se nadvija nad plitarom. Slutite to po sjeni koja prekriva liticu . Čak i dolu. To dolazi duša ukletog vojnika. Dva velika sovina oka čak i vas gledaju ravnodušno. Možda vas ne vide jer vi niste u registru svijeta plitare. Vi ste za plitaru strano tijelo. Kažu da ga na plitaru dozivlje seka, koja je nekada davno tu ovce čuvala. Govore da joj je tu negdje i grob. Ubio je silnik. Sova pije dugim gutljajima, gotovo srče. Žedna je poslije obroka, upravo je pojela jednog vrapca. Onog s loznice.

Poslije eto ti... ali to se više ne računa. Novi dan na plitari počinje ha se Danica ukaže na istoku i pošto Nebo položi Mir, sitne i mokre kapi rose na kamenjar!




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)