PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  20. 1. 2010   


Prilike u području Popova krajem sedamnaestoga stoljeća, piše Ilija Boto

 

Vrelo: http://ilijaboto.blogspot.com/. Autor teksta gospodin Ilija Boto. Prigodna fotografija: Jedno od pisama koja šalju predstavnici Kijev Dola i okolnih sela austrijskom caru Leopoldu prvom moleći ga da ih uzme u zaštitu od turskog terora. Ovo pismo je pisano 16. prosinca 1688 ( bosančicom ). Opcija više.



Prilike u području Popova krajem sedamnaestoga stoljeća

Spomenuti ću u najkraćem događanja u širem okruženju, a koja su se direktno odrazila na život stanovništva u području Popova.
Zbog višestoljetnog ratnog stanja između Turske i europskih katoličkih sila, položaj katolika u BiH bio je otežan. Kroz cijeli taj period, turska ekspanzija bila je usmjerena prema centralnoj Europi.
Iako je iseljavanje katolika iz BiH bio stalni proces, započet od turskoga osvajanja BiH, mogu se izdvojiti dva veća iseljenička vala.
Prvi iseljenički val nastupio je neposredno nakon turskoga osvajanja ovih prostora.
Drugi val, o kojemu ima daleko više sačuvanih podataka u povijesnim dokumentima, započeo je sredinom sedamnaestoga stoljeća, a kulminirao krajem istoga.
Ovaj drugi iseljenički val uzrokovan je intenziviranjem sukoba između Turske i tadašnjih katoličkih velesila, najprije Mletačke Republike, a potom Austrije. Drugi iseljenički val je od većega značaja za samu temu ovoga teksta.
Iako je situacija bila teška u cijeloj BiH, na području Trebinjsko- Mrkanske biskupije bila je dodatno otežana zbog nedostatka katoličkih svećenika.
U to vrijeme doseljava se sa istoka dosta pravoslavnoga stanovništva, koje su Turci, zbog spomenutih prilika, smatrali podobnijima. Neke dotada katoličke crkve preuzimaju pravoslavni svećenici. Dio katoličkog stanovništva prelazi na pravoslavlje i islam, o čemu dosta svjedoče izvještaji mletačkih i dubrovačkih svećenika, koji su povremeno obilazili ovo područje.

Preostali broj katolika priželjkivao je dolazak austrijske vojske i vlasti, o čemu svjedoče mnoga pisma koja su stanovnici sela sa područja Popovo slali, preko svojih predstavnika, austrijskom caru Leopoldu prvom.

Ovo je jedno od takvih pisama , a šalju ga predstavnici Kijev Dola i okolnih sela.

Pismo je pisano 16. prosinca 1688 ( bosančicom ).
Potpisnici ovoga pisma su: Nikola Matijašev ( ić ) iz Orahova ( Dola ), Marko Milošev ( ić ) iz Češljara, Miloš Nikolin ( ić ) iz Golubinca, Pero Mitrov ( ić ) iz Kijev Dola, Stjepan Cvjetkov ( ić ) i Miho Kolak iz Belenića.
Oni mole austrijskoga cara Leopolda prvog da ih uzme u zaštitu.

Za razliku od stanovništva sjeverne Bosne, te zapadne Bosne i Hercegovine koje je iseljavalo organizirano, u većim skupinama, stanovništvo istočne Hercegovine iseljavalo je neorganizirano, najčešće pojedinačno ili u manjim grupama.

Što se tiče roda Botica, oni su najviše iseljavali krajem sedamnaestoga i početkom osamnaestoga stoljeća.

 

Dubrovački zlatar Stjepan Botica

Kako sam već spomenuo, u Dubrovniku je sedamdesetih godina osamnaestoga stoljeća zlatarski obrt imao Stjepan Botica.
Stjepan se rodio 22. srpnja 1742 g. u selu Trebimlja, zaseok Glavaši, u Hercegovini.
On je sin Mihe Botice. Imao je šest sestara i jednoga brata. Svi su živjeli u Popovu, osim najmlađe sestre Marije koja je živjela u Dubrovniku. U Dubrovniku su živjele i dvije Stjepanove rodice, kćerke njegova strica Pavla Botice.
Stjepan je bio oženjen Marijom Božović, rođenom u Dubrovniku.
Njegova majka Jelena rođ. Sokolović bila je iz Velje Međe, nedaleko od Trebimlje.
Kako je u Dubrovniku djelovalo čak pet zlatara Sokolovića iz Velje Međe, za pretpostaviti je da su mu oni bili rodbina sa majčine strane, te da je vjerojatno kod njih izučio zlatarski zanat.
Stjepan je već sa nepunih 30 godina ozbiljno obolio, te je sastavio oporuku.
Iz oporuke je vidljivo da nakon što je darovao srodnike, značajan dio novca ostavlja za crkvu u Dubrovniku, beskućnicima, te zlatarskoj bratovštini. Zlatarski obrt sa alatom ostavio je svome pomoćniku, zlataru Pavi Joziću, na dar. Nedugo zatim je umro, godine 1771.
Opširna oporuka Stjepana Botice nalazi se u dubrovačkim arhivima , a spominje se u knjizi Marijana Sivrića : " Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje..."




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)