PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  24. 2. 2007   


OPET ISKRICA NARODNOGA DUHA: „Jovo, ako Bog da…“

 

Ova iskra narodnoga duha u Hercegovini kazuje se u okolici Stoca. Ispričati će se onako kako se najčešće kazuje u kratkim narodnim „sjetnjama“. „ Sjetnje“ su naročite narodne prispodobe čija je namjena učinkovit odgoj mladeži ili pak onoga, koji je iz bilo koga razloga skrenuo s pravoga puta, pa ga na njega treba čim prije vratiti. Jovo je bio krepki hercegovački težak, Srbin, srednjih godina. U duši dobar i pošten, vrlo radin ali opet pomalo tvrdoglavi Hercegovac. Naročito zato što se



Boga nije baš potpunosti uvodio jer je znao često po svom. Za razliku svoje žene Joke koja se Boga bojala i poštivala iz dna duše. Joku je tomu majka još izmalena naučila; vodila je u crkvicu na brdu te su se tu dugo molile pred ikonom Bogorodice.

Joka je, ko prava žena, htjela i Bogu i mužu ugoditi a to često nije moguće pa je činila različite kompromise. Nikada previše na štetu svoje besmrtne duše, ali se opet prava Hercegovka mora mužu pokoriti.

Tako je jedne večeri Jovo pozvo ženu na posljednji dogovor oko posla za sutra pa da se spava. Ovako je govorio:

- Sutra ženo ako bude kiše ćerati ćemo u mlin a ako bude vedro idemo upolje raditi.

- Dobro, dobro Jovo, samo još reci „ako Bog da“, zamoli Joka.

Jovo se rasrdi:
 
- Ženo božja, šta tu ima Bog da daje? More biti vedro i idemo u polje a more jopet padati kiša i ćeramo u mlin! Pusti ti Boga neka radi svoj poso, ima on i svoga posla a mi opet svoga.

Žena ušuti kako je reda ali opet u duši nije pristala na Jovino. Legoše spavati. Kada iza pola noći netko ili nešto zalupa na vrata kuće. Vrlo jako. Skočiše i Jovo i Joka, otvoriše kada tamo grupa nepoznatih ljudi s kukuljicama na licu i livorom u ruci. Duhandžije, sinu Jovi, ali je bilo kasno. Prisiliše Jovu da im nosi kupljeni duhan a Joki zaprijetiše livorom, ako samo kome kaže. Joka je dobro znala da tu nema šale. Zaludu su bili i džandari. Prvo zato što su bili bespomoćni kada su u pitanju organizirani šverceri a drugo jerbo se nikada nije znalo jesu li možda u poslu i zajedno.

Duhandžije su i u starija vremena bili vrlo organizirani i spretni jerbo su samo tako mogli preživjeti. Bili su, da se tako reče, preteče ovoga suvremenoga doba biznisa. Nije se gledalo koje si vjere ni nacije već su se samo u družinu kupili snažni, hrabri i odani. Pa koje vjere bio. Pošteno su kupovali duhan ali su noći prisiljavali po kojeg snažnijeg muškarca da im duhan nosi. Na kraju su ga puštali ako se nije odveć bunio, pa čak mu dali malo i za duhana.

Eto takva družina ote Jovu. Joka skide Bogorodičinu ikonu, zaključa vrata, zapali svijeću pa udri po suzama i molitvi. Čeka Jovu, moli i plače. A Jove nema. Opet svoju muku ne smije nikomu kazivati. Sjedi ko kukavica i čekaj. Prođe dan, dva… Prođe i šesti dan… Kad li iza ponoći opet netko jako zakuca na vrata. Prepade se Joka. Taj i zavika:

- Otvori ženo, ja sam. Otvori bona ja sam Jovo, ako Bog da! Reče sada već vjernički raspoloženi Jovo.




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)