PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  21. 10. 2009   


Sajam jesenjeg voća i povrća zemlje Hercegovine - Humske (3)

 

Slatke humske smokve iz Kanade. Autor fotgrafije Luka Goluža. Naziv fotografije: Smokve na Zbornoj gomili. Moja Hercegovino (preuzeto s portala Poskok online): ... Tvoj kamen nikad plakat neće,/ sve dok se po njem Hercegovac kreće./ On je mal' al od velike stine/ i sve čini zbog DOMOVINE.../ (Prigodni prilog i još jednu pjesmu pročitajte opcijom više).



Listopad, 10.  2009.

                                           Nezaboravljeno  djetinjstvo

Ne sjećam se kad smo otišli iz Hercegovine u Srem kod Vukovara, jer sam bio tek dvije  godine star, ali se dobro sjećam kad smo se vratili na pusta ognjišta. Nakon nekoliko godina već  smo se malo privikli i upoznali selo i okolicu.  Ljudi  bi se sastajali poslije umorna  posla i pričali o strahotama  rata, o glad i patnjama, a mi smo kao djeca  slušali i pamtili nešto od toga. Zapamtili smo kada avioni  nadlijeću, narod  bježi u podrume ili kud god tko stigne da se spasi od bombardiranja. Ono što u dječju glavu zađe u tim godinama  ne zaboravi  se lako.Tako smo moja Sestra Danica i ja čuvali kozliće u “Lazinama”otprilike kilometar i pol udaljeno od naše  kuće na Pješivcu. Tada sam ja imao oko 10 godina a Danici je bila šest godina. Slučajno je naletio avion visoko iznad nas, a Danica pita: što je ono, hoće li biti rata? Meni se ne dade šutjeti ili nekako  objasniti da je to jedan obični avion koji nekuda  putuje. Nego ja doda, jest, rat  je, sada će početi  bacati bombe, moramo se sakriti. Danica  poče plakati, te  spuči između  kamenji  i drača, otrča pravo doma.Džabe  je meni  bilo zvati je nazad i govoriti da se ja šalim.Vidim da sam tu pogriješio,ostao ja sam kod kozlića. Kasnije sam  saznao kad je dotrčala uplakana u selo  našla je Šurana ( Šuran je bio od našega djeda brat) gdje sjedi  ispod  velikog  brijesta  pred kućom, te je on utješio.Rekao joj  je da se ništa ne boji  jer će on nju braniti.Tako se jadno dijete  smirilo.

Drugom prilikom bili smo obadvoje malo stariji; Danica je bila oko deset godina , a ja četrnaest, može biti početak ljeta na Bandurici, gdje smo dotjerali stoku na pašu. Bregava je presušila  i svi izvori pokraj Bregave, vode nigdje ni za lijeka, jedino smo imali u tikvama vodenjačama za sebe. Došli smo na Čatrnju i tamo je bili malo vode na dnu čartnje, ali ako bi probali zahvaćati vodu s kantom, znamo da bi se voda zamutila te hajvan ne bi htio piti vodu. Odlučimo se da ja spustim Danicu u čatrnju te da ona polako grabi vodu, tako da možemo donekle napojiti  konja Zekana a možda i krave. Dadosmo se na posao, ja Danicu svezao ispod ruka, držim konop a ona  se polako provlači  kroz botnike čatnje. Kad se pustila da ide dalje, držim ja konop koliko mogu, ali konop kliznu kroz dlanove, te u mene skoro krv iz dlanova. Konop  mi  je kožu na dlanovima dobro skinuo. Što sada? Nagrabit ćemo nešto vode, ali ja Danicu više ne mogu izvući iz čatrnje, jer su mi dlanovi ozlijeđeni. Nigdje nikoga živog okolo. Mislio sam da idem na Dolume tražiti pomoć, to je ipak udaljeno oko pet kilimetara od Bandurice, a opet kako će  ona “čamiti”sama u čatnji. Pored svega jada smislim nešto drugo. Osamarim  Zekana, svežem konop za krštenicu  samara, Danica se sveže ponovo, i tako polako držeći konja  za  nozdrve, da se slučajno ne trzne, izvučem Danicu na botnike, konja svežem na kratko za jedno drvo, te njoj pomognem izvući se kroz botnike. Na kraju smo se Bogu zahvalili da se to sve uspješno obavilo.

Prije nekoliko preko Internet upitam je,  jeli se sjeća  kako smo tražili vodu na Bandurici. Odgovorila mi je: Kako se ne bi sjećala kad sam ja igrala glavnu ulogu u tome filmu. I poslije toga mi je napisala pjesmicu o Bregavi i čobanima.Iako siromašno




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)