PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  12. 6. 2009   


Sanduk niz Putinu, autora Tome Raiča

 

Dilema je ova: ili su čudni putovi Gospodnji ili je preteška sudbina seljaka, težaka. Najprije obadvoje. Pokrenite opciju više!



Sanduk niz Putinu

 

 Čuvajući svoje veliko stado na prostorima Planine koju danas skraćeno zovu Blidinje, odnosno, od Konjskog sve do ramskih i duvanjskih planina i Jablanice, Antiša Ćuković je imao brojnu, zdravu i vrlo sretnu obitelj. Od ranog proljeća svoje ovce bi goninli u Planinu, a u ranu jesen, jer tada su snjegovi rano padali, ovce bi vraćali u Zagrađenik. Sva djeca su mu dobro učila, ali bez obzira što su voljeli školu i druženje s vršnjacima, radovali su se školskom raspustu. Doduše, njima nije nedostajalo igara s djecom ili vršnjacima, jer Antiša je imao osmero djece, jedni drugom do ušiju. Raspustu su se najviše radovali radi odlaska u Planinu, tu su čuvali ovce i janjce, bili su doslovce slobodni, a radost na kraju tjedna bio je odlazak k misi u Masnu Luku. Djeca ko djeca, oni se uvijek raduju nekom završetku, pogotovu onome kad su morali biti mirni. Tako su se uvijek meškoljili po završetku svete mise, gurkali laktovima i dobro pazili da to netko ne primijeti. Tu, u Masnoj Luci, svećenik im je bio vrlo drag. Znao je s njima pričati zgode, šalio bi se i naravno, na kraju za njih uvijek imao nešto slatko, a najljepša je bila čokolada Džimi i sok Zlatne kapi.

 

Još nešto ih je „vuklo“ u Planinu, to je njihov pas. Puno toga lijepog proživjeli su s njime, on ih je branio, igrao se s njima, uvijek pratio pri čuvanju stada. Nije on bio sasvim običan pas. Bio je više od toga. O njemu se puno znalo, kažu da je bio ko čeljade, bio je  bijel sa šarama na leđima i tijelu, dugu gustu dlaku, uvijek im je mahao dignutim i kitnjastim repom, pogled  mu je, kažu, bio pametan ko u najškolovanijeg čovjeka, ma kao u doktora, zato su mu i dali ime Šaro- Doktur.

 

Mještani ili drugi pastiri, zvali su ga Doktur Ćukovića, a kako je jednom ugrizao jednog neprimjerenog čovjeka koji je htio ukrasti janje, zvali su ga i  Zubar Ćukovića. U ovoj priči zvat će se samo Šaro.

 Sve je to tako bilo lijepo, ugodno uz uživanje svih blagodati što priroda daje, od ovaca se i živjelo. Međutim, ljudi su se počeli zapošljavati u tvornicama, državnim firmama, imali su solidnu plaću, „dičinji nadoplatak“, kad ostare dobivat će i „pemziju“, a imali bi i knjižice s kojima se „more ić dokturu“. Antiši je bilo nezgodno. Što učiniti? Zanimala ga je dobra plaća, a naučio je „potegnut ko sivonja“, on bi i više zaradio. Ne kisne, imao bi „dičinji“, a i imao bi sigurnost za starost i ne daj Bože, ako nešto dicu zaboli. Nekako se tada na ljude koji imaju ovce gledalo s poniženjem i „najlipše“ je bilo ono gradsko, o „bilom kruvu“ da ne pričam. Odlučio je prodati ovce. Razgovarao je prvo s materom i  stricem, šta oni kažu o tome, jer ćaća mu nije bio živ. Njima nije bilo drago, ali stric veli „mali, gledaj što je bolje za dicu i za nas, ali nemoj zaboravit didovinu“. Antiša je bio dosta nemiran, pun iščekivanja, ali morao je mijenjati život kako bi najprije djeci olakšao. Cijelu zimu, do proljeća, razmišljao je o tome. Došlo je vrijeme odluke. Tražiti posao u tvornici ili s ovcama u planinu. Odlučio je, ali teško. U rano proljeće ovce su prodali, a Antiša je preko nekih poznanika počeo tražiti posla u tvornici.

 

„To jutro, doša je jedan čovik s Mercedeson, ali vraća je se četeri puta jer nije moga ovce natovarit odjednon. Mi smo stojali uz duvar i gledali kako tovare ovce. Niko nije bio vesel, svi smo bili neveseli. Najprvo sam vidio Ikišu di se raskrivi, zakloni oči rukan i sakri se za izbu. Gledan šta mu je. On se još privali na zemlju i udara nogan. Ništa mi nije bilo jasno dok nisan vidija di zableja Čulin, naš najveći ovan. Uti srca! Ikiša ga je volija više od po svita jer nije bilo ovna koji je smio prismrdit našin ovcan a da ga Čulin ne prokine nekoliko puta u  čelo, pa u trbuv pa po stegnin dok bi pridošlica biža. Sestru je baba uvela u kuću radi Sinje, ne znam di su bili ostali. Mene niko nije dira jer se nisam krivio, a je mi bilo ža. Sve san gleda di ji tovare: Grašu, Ćubu, Garu, Biku, Duvanjku, Rogu, Biserku, Stočanku ... bilo mi je ža, ali nije me diralo priviše. A srca ti, je me pokosi kad sam vidio da oće svezat moga Šaru. Kolina su mi se posikla. Tija san dreknut. Srca mi, rič nije tila iz grla. Ko u snu. A, Šaro, ote se se ćaći, a čovika s Mercedeson jami za ruku, zagrize i protrese koliko je god moga. Jauknu čovik, diga ruku u zrak, zapomaže, nešto i lanu nekoliko puta. Ćaća mu rane poliva rakijon, a baba mojoj materi govori




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)