PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  21. 3. 2007   


Spasimo sjećanje na naše staro selo: Nekoliko rječi o starim Golužama na Pješivcu; piše Luka Goluža Vancouver Canada

 

Tekst koji slijedi je jedno izvanredno sjećanje na naše staro selo, njegove običaje i ljude. Samo ako ta sjećanja zapišemo, sačuvati će se. To Luka Goluža iz Vancouvera i čini a mi mu se iskreno zahvaljujemo.



Ovdje neću moći opisati o svim Golužama na pješivcu jer nemam dovoljno informacija o daljnoj ridbini. Moj djed Đurko pričao je da se sjeća kad su sve Goluže na Pješivcu živili pod jednim krovom. Sjećam se samo priče o našemu prandjedu „Velikome Peri“.Naši su djedovi pričali priče o njemu. Pero se ženio dva puta.Prva mu je žena rano umrla dok su djeca bila još sitna.“Veliki Pero“ imao je čeriri sini dvije kćeri: Marko –Pušjo,  Đure-Đurko, te jedna kći, neznam joj ime koja je udata za Raguža na Bačnik od prve žene. Od druge žene su Boško-Šuran,  Ivan-Stari, i jedna kći, koja je udata u Hodovo za Kneževića, ni njoj neznam ime, jedino znadem da su je zvali (Sika). Veliki Pero doživio je duboku starost. Prema natpisu u starom golužinom groblju (Runjavice) živio je stotinu i dvije godine. Ovdje ću nekoliko redaka posvetiti poznatom djedu Šuranu, bratu po ocu moga djeda Đure. Mnogi u cijelom Pješivcu pa i dalje poznavali su Šurana i vjerujem da bi drugi o njemu imali puno više reći nego sam ja. Kad su „drugovi“osnovali zemljoradničku zadrugu,Šuranu kao i svima normalnima zadruga nije bila po volji,te je došao na takozvanu“konferenciju“ da bi nešto protivno rekao, upravo da se brani od neradnika koji su nas puno koštali. Svakako Šuran je nešto rekao što drugovima nije odgovaralo,te je neki od njih dobacio“što se ti stari buniš ti ćeš sve jedno brzo i umrijeti“ Šuran odgovara“Ja neću umrijeti dok ne budem vidio šta će biti s vami i vašom zadrugom“. Tako je i bilo, Bog ga je poživio nekoliko godina više poslije nestanka zadruge. Šuran je molitvom budio selo. U jutro kad bi se ustao,natoči „bukaru“ vode skine „ćulah“ kapu i počme moliti uz zapljuskivanje vodom. Njegova molitva bila je malo drugačija nego što smo mi kao djeca ili drugi u selu molili. Prve rječi u molitvi su slijedile ovako¸¨ Zvonce zveči Gospa kleči Isus muči“. Onda se malo nakašlje,klecne bukarom na drvenoj stolici, te zapljsne vodom a puhne na usta,pa  kroz onu tišinu na selu odliježe zvuk „bukare“ i otpuhivanje na usta i nos, skroz gori do džakuline glavice. Glas je znao spustit i podignuti kako je molio. Dalje molitva slijedi. „Gospo moja muka tvoja“opet se zapljusne vodom, „sahranjena duša moja“.Sada u molitvi slijede pitanja i odgovori,,,Ko me stvorio ,Bog me stvorio, zašto me stvorio da ga slavim i hvalim,,čime ću ga slaviti i hvaliti, dobrijem djelima i neizmjernim darovima,,što su dobra djela i neizmjerni darovi,sve ono što dobro učiniš. Poslije toga slijedi Vjerovanje. Prve riječi u Vjerovanju bile su vjerujem u Boga oca svemogućega,onada kad dođe da izgovori u svetu crkvu katoličku ,on je to nekako okrenuo „u svetu crkvu tačalansku“Više puta na prekidu molitve zapljusnuo bi se vodom i jasno pnovio zvuke koje sam već spomenuo. Mi bi se kao djeca tome potiho smijali,nismo smjeli glasno jer bi dobili opomenu od starijih. Njegova molitva je trajala otprilike  pola sata ili više. Kad bi Šuran završio molitvu i umivanje onda bi sjeo na tronožni stol,stavio „ćulah“ kapu na glavu i prislonio se uz stari Brijest koji je rastao pred njegovom kućom. Ta se molitva ponavljala svako jutro.Od ranoga proljeća pa do u kasnu jesen mogli smo slušati Šuranovu molitvu. Dok je u zimi istu tu molitvu molio u kući iza pritvorenih vrata tako da se nije puno moglo čuti vani. Te riječi ja sam zapamtio i nikada ih nisam zaboravio. Nisam takve molitve čuo ni od moga djeda Đurka niti od drugije. To je bio posebni dar Bogu od našega djeda Šurana.------------ Sjećam se priče o Plivinu ćaći kako je negdje u grabovinama čuvao ovce i to nekada u tursko doba. Svakako tu su bili čobani iz drugih zaseoka. Jedna je čobanica zagledala  mladog Vidoja te je radi nje skoro cijela golužina obitelj  bila u nezgodi. Razlog je bio jer je ona muslimanka-hajdaruša. Turci  to jest, ondašnje vlasti to nikako nisu mogli podnijeti. Čak su ih potajno pratili da bi saznali tko je povod tome za njh teškom slučaju. Slali su „Zaptije“ (tadašnja policija) s puškama da se uvjere tko je kriv. Nekako su ipak ustanovili da je djevojka hajdaruša svemu tome odgovorna. Ona je volila Vidoja i nije se puno obzirala na tadašnju tursku vlast. Nisu Vidoja hapsili pošto su računali  da on nije kriv. Otišli su u Stolac i prenjeli vijest Mustajbegu,on se malo ohladio od gonjenja ali ipak nije mu bilo po volji da se jedna muslimanka uda za kršćanina. Vidoje je isto znao da on i cjela obitelj više nije na sigurnom mjestu. Djevojka je već bila u drugom stanju te se trebalo negje skoniti gdje je sigurnije. Na drugoj strani rjeke Bregave u to vrijeme odmetnuo se Don.Ivan Musić koji se suprostavljao turskom zulumu. Vidoje nije imao drugog izlaza nego da se pridružu musićevoj družini. Mosta preko Bregave nije bilo,jedino je lađac negdje ispod Habatnica služio u te svrhe da se po netko prebacao na jednu ili drugu stranu rjeke. Vidoje i njegova hajdaruša došli su do Bregave da se prebace  do Musića. Pričaju stari ,na V




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)