PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  17. 3. 2006   


Spasimo sjećanje na naše staro selo – Nosiš li, bolan, išta?

 

Bilo je to, čini mi se, 1932. godine. Onako u jesen, zapravo već je to zima. Duhan se predo na vagu, škija se iskrižala, limenke od gaza se nasule i sakrile duboko u najrazličitija skrovišta. Šverceri duhana, iliti trave, dolaze i život teče svojim tokom. Ali, i džandari znaju svoj poso, pa eto ti ih svaki čas u selo. Večer je, samo Bog zna koliko sati, tko ima sat!? Sunce je poodavno zašlo, i zvonilo je na kapelici ima dobar dušak. Večeralo se i čeljad, naročito nejač i starija, već spavaju. Ilija je sredovječan čovjek, okretan i krepak. U njega obično navrate šverceri, Srbi, Nevesinjci. Tako i te večeri. U selu jedva još koje svjetlo, lampa na gaz, svijetli. Zovu „Domaćine, domaćine“. –Eeee, odgovori im Ilija ugovorenim znakom. -Pomoz Bog, nazvaše. –Bog vam pomogo. Hajde u kuću. Sjedoše oko ognjišta. –Kako? –Dobro. –Ima li domaćine što ljuto. –Dakuće! –A trave? –Biće nešto. De vi potegnite, odo ja u selo, naći što. –Svaka čas, vala! Rekoše šverceri. Pošto preda plosku rakije najstarijem, koga je dobro poznavao i bili su povjerljivi jedan drugom, Ilija ode u selo tražiti trave. Ide ravno k Andriji, svom vrsniku, s kojim već dugo radi oko iste stvari. Mrak je, ništa se ne vidi, ali Ilija zna put napamet. Andrija je već zaspao. Zna Ilija da spava u priljepku kuće, uvijek na oprezu jer je vrijeme prodaji trave. Zove ga i budi. –Donesi travu kod mene, šapće kroz zatvorena vrata. -Odma, veli Andrija. Ilija se vrati kući da s švercerima dočeka Andriju. Poso se zna i radi se rutinski. U međuvremenu, dogodi se ono za seljaka najstrašnije. Pred Ilijinu kuću, u kojoj sjede šverceri, bane grupa džandara! Oni su pošli presresti švercere duhana, pa im mračno, te su svratili u dobrog domaćina Ilije, da im u selu nakupi fenjera, kako bi mogli ići. Takav razvoj događaja graniči sa stravom i užasom. Kada šverceri, što sjede u Ilijinoj kući, vidješe džandare, pobjegoše kroz stranska vrata iza kuće, Tu se skriše, ni živi ni mrtvi. Sve čuju što se u kući događa. Oni znaju da je riječ o slučaju, Ilija ih nikako nije odao. Eto ti sada Ilije u kuću. On se ono vraća od Andrije. Kani ga sačekati sa švercerima, završiti poso oko škije, pa spavati. On u kuću, pa veselo: -Pijete li što ljudi? –Što ćemo piti, jadan? Možda vode? Mi smo na poslu, znaš. Nećemo ni kapi. Nego ti hajde u selo pa nam nakupi fenjera, odgovori mu starješina džandara. –Dobro, veli Ilija, tresući se od straha. Sva sreća da se vatra na ognjištu pritajila, pa džandari ne vide Iliju. Ilija, sada, trk pred Andriju da ga upozori, ali su se mimoišli. Andrija je, pošto ga je Ilija probudio, otišo drugom stranom, do jedne gomile , gdje je zakopo limenku od gaza sa škijom. Otkopa je, pa veselo Ilijinoj kući. Slutio je, biće to dobar poso. Možda proda sve u limenci, zavisno koliko su šverceri vrući. Banu u Ilijinu kuću, gdje sjede džandari s puškama, noseći limenku od gaza punu žute hercegovačke škije. –Nosiš li što? Upitaše džandari misleći da se Ilija vraća s fenjerima. –Nosim, nosim, gotovo veselo odgovori Andrija, grleći znakovito limenku škije. Tada se jedan ugarak s žarom probudi na ognjištu, zaplamsa i osvijetli kuću. Andrija ostade u mraku a vidi džandare ko na dlanu. I šverceri iza kuće promatraju ovaj prizor strave i užasa. Bio je to najstrašniji prizor u Andrijinu životu. On munjevito pobježe, preskočivši visoki kameni zid, pade u njivu zvanu Pločanka, te pobježe u obližnju šumu. Srce kuca da se na daleko čuje, znoj ga oblijeva, guši se, nema zraka… Zakopa limenku u neki bus pa kući. Uskoči u gunjine i napravi se da spava. U međuvremenu kući se vrati Ilija. Obavijesti džandare da u selu nema fenjera. Starješina ga upita: -Kakav ti ono, bolan, čoek pobježe ispred kuće? Ilija nedužno odgovori: - Ne znam. Koji susjed možda, pošo na duhansku. Prepo se od vas. Odoše džandari a u kuću se vrate šverceri. Ilija opet po Andriju. Budi ga, budi. A, ne. Andrija spava ko zaklan. –Hajde, bolan, donesi onu škiju, šapće mu Ilija. Andrija se tek tada „probudi“. –Kakvu škiju, bolan? Ne znam ja ni za kakvu škiju! Ja sam predo duhan državi, ko što Bog zapovijeda. Okani se ti mene. Neću ja proti zakona, znaš… (Andrija misli da su džandari na sili doveli Iliju da ga uhapse). Bila je to, zaista, noć strave i užasa. (Pero Marijanović)






Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)