PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  22. 12. 2005   


Spasimo sjećanje na naše staro selo - Predbožićna karavanska idila (istiniti događaj)

 

Karavani su, put Dubrovnika, tutnjali Hercegovinom sve dok nije napravljena uskotračna pruga prema Sarajevu, a i poslije. Na put je znalo kretati i do stotinu natovarenih konja s pratnjom. Biti karavandžija bila je čast. Posebni ljudi, tadašnji biznismeni, brinuli su se da konji budu natovareni, dakle s vrlo malo "praznog hoda". Roba se istovarala u Dubrovniku a karavandžije, i njihovi konji, su odmarali u Konavlima. Čekali su novi teret. Inače karavani su se kretali po strogim pravilima. Na čelu je bio kramar. Imao je štap koji je ujedno bio i aršin i raboš. Bio je to čovjek od ugleda. Određivao je rute koje je trebalo u danu preći i mjesta gdje treba konačiti. Čast karavandžije je nalagala da se spava s karavanom iako ste, primjerice, zanoćili blizu vlastite kuće. Toga predbožićnoga dana, zadnjeg desetljeća devetnaestoga stoljeća, karavana je udarila na konak uz Neretvu, blizu mjesta gdje je danas Tvornica aluminija. Kramar je bio ugledni domaćin iz Trijebnja. Dobro je znao raboš. U danu je padala kiša, pa su karavandžije bili mokri. Pravila su nalagala da se prvo trebalo pobrinuti za konje: rastovariti ih, istrljati suhim ćebetom, dati im zob. Ostatak vremena se brinulo za sebe, onako ovlaš, jer su svi bili umorni od duga puta. Jozo je bio srednjovječan čovjek s puno sitne djece. Bogu je neprestance zahvaljivao što je primljen za karavndžiju. Da nije bilo kramara, kućnog poznanika, toga mu za rukom nikada ne bi pošlo. Bio je u mnogome različit od drugih. Mokar nije htio zaspati već je raspirio vatru, sve na sebi dobro osušio, pa tek tada se uvio u gunj



da spava. Bez beli ko i danas, drugi su bili zavidni pa su mu se htjeli narugati. Jedan ga budi pa veli: -Jozo bolan bi li popio kavu? - Bi, bolan, da što bi nakon vakog puta. - Dobro, ti zahvati vode iz rijeke pa ćemo je ispeći. Pazi samo da uđeš u onaj čamac pa zahvati čiste. -Dobro. Elem, jadni moj Jozo u čamac a oni gurni čamac. Dašta da Jozo nije znao plivati i bojo se vode ko vraga. Iskoči iz čamca i pokvasi se do grla. Svi u smijeh. - E sada se suši, reče ljudska zloba. Samo, Jozo se nije ljutio. Kuda bi, jadan, kada su ga ovi ljudi primili na poso. Opet se osuši, prekriži se i tiho izgovori molitvu. Za svoje, za djecu svoju i sve karavandžije na svijetu. Leže i zaspa. A ujutro rano udariše na Kvanj, da izbiju na Rotimlju, pa put Dubrovnika. U selima, kuda su prolazili, čekale su ih kakve poruke: ovaj se razbolio, onaj umro, ova rodila, krava se otelila i tako. Onim đavolima od sinoć ne bijaše dosta šale s Jozom pa odluče još. Naime, Jozo nije htio ni u kakvu nevaljalost se uplitati, vazda se vadeći na ženu i svoju duboku vjeru. Putujući karavanom prebirao je krunicu baš onako kako mu je srce htjelo ali i oštra, lijepa i čestita žena naredila. -Boga nikada nemoj zaboraviti, rekla bi kada je kretao na put. - Vidiš, bolan, koliko si nas nemoćnih ostavio. Samo nas On može čuvati. Priđe mu postariji Ivan, koga su u karavani posebno cijenili, pa će: - Čuj, Jozo, mi se međuse dogovorili nešto s tobom u potaji govoriti. Znaš, eto vala, desilo se. Što ćeš sada. Nebi, vala ja, ali eto. Oni Marko... Rodilo se sada ga ljuljaj. Znaš. Našo neku kravu kraj puta, boj se nečija je a možda i nije, tko zna. Ma nije krava, ko neko june. Ima dobra mesa. Eto vala tako bi. Pa bi negdje sušili meso. Znaš? Ko u tebe bi bilo najzgodnije. Imaš onu pušaru na osami a i dobar si čoek, tko bi u te sumno. Krunica ti vazda u ruci, ko u kakve, da prostiš, babe. Znaš? Jozu poli vreli znoj. -A jok, vala, neću. Neću i Bog. To meni že..., ovaj moja vjera neda. U moju kuću neće ukradeno. I basta! -Dobro, dobro što se odma ljutiš, bolan. Samo pito. Jozo nastavi put a đavo, što čuči u svakom od nas, dade se na poso. Ko šapće mu iznutra. Bolan krava je i tako ukradena, sušili je oni u tebe ili ne sušili. Ti je nećeš spasiti. A kuća ti puna djece. Mrsa ni na vidiku. Božić dolazi. Čime ćeš božićati, jada. Otli djeci na Božić reći da jedu crni kruh tvrđi od kamena, od koga im se krv otvara iza zuba? Nešto ispod srca štrecnu Jozu. Veliki Bog, prije svih, a za njim njegova dobra žena mahali su prstom da pripazi. I čini mu se da bi čak s velikim Bogom lakše na kraj izišo već s ženom. A opet treba djeci omrsiti stomak za Božić. Bar za Božić. Zna on dobro, djeca ga nikada ne pitaju ni za što. Samo gledaju dubokim, lijepim, crnim očima. To je najstrašnije. Taj pogled koji pita, moli i kori u isti čas! Prekriži se i izgovori molitvu. Reče dragom Bogu običnim seljačkim riječima da je sve lakše od dječjeg upitnog pogleda i da sve čini samo radi toga. I moli ga za oprost. I bi siguran da mu je dragi Bog sto puta oprostio. I zareče se da on neće ni mrve okusiti od ukradenog da grijehe namiri. S ženom će biti sve mnogo, mnogo teže. Njoj ne možeš, ko dragom Bogu, otvoriti bolno, seljačko srce. Ta njeno je najbolnije. A opet samo zna što se smije a što ne. Obrisa Jozo hladni znoj s čela pa uspori hod. Sve dok ga Ivan ne pristiže. Dok je govorio, Jozo nije ni okreto ni podizo glavu. Samo reče: -Pa eto, ljudi, vala ono što ste govorili...! I bi mu teško, najteže u životu. Dok je govorio jasno je čuo ljutiti glas žene: -A znaš li ti, kukavče jedan, gdje je Gospa, slava joj, rodila ono dijete? A...? (P. M.)




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)