PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  27. 5. 2009   


Što turski ratni brod traži u našim turističkim i ekološkim zonama? (1)

 

Odmah na početku naše analize pojavljivanja ratnih brodova u ekološkoj i turističkoj zoni Neuma, želimo iskreno pozdraviti prijateljski turski narod, izraziti divljenje njegovim uspjesima i naporima ka boljitku. Sve što se ovdje kaže odnosi se na Vladu i njene agresorske ratne brodove. Jedini zločin koji tijekom duge krvave okupacije naših prostora Turska nije učinila kršćanima, a posebice Hrvatima katolicima, vjerojatno je prijetnja ratnim brodovima ekološkim i turističkim zonama. Nije ni mogla kada ih tada nije ni bilo. Ali to čini danas vjerojatno u nakani ispraviti tu "povijesnu pogrešku". Nema tih riječi koje bi mogle opisati krvavu strahovladu turskog okupatora. Za to jednostavno nije dovoljna ljudska mašta. Stvarnost pod turskom okupacijom je bila stravičnija od bilo koje mašte. Danas su Hercegovinom posijane Kukauše, najčešće dolovi gdje su turski vojnici mučili, klali, silovali, nabijali na kolac, čerečili konjima jadne seljake i sve što su mogli uhvatiti. Tuda su odvodili djecu majkama a one bi išle za njima, kukajući (mjesta prozvana Kukauše). Tu bi ih jadne dočekali obijesni turski vojnici te silovali pred djecom i ubijali! To je bio zločin viši od ijednog zločina. Jedan izvor opisuje i posebne metode mučenja. Otac bi išao za vojskom moleći da mu vrate ženu i kćerke koje su vodili na silovanje. Uhvatili bi ga i on bi sam čin morao promatrati. Zatim bi ga doveli pod mladi dub, mladicu, hrast ili cer. Noge bi mu vezali za strijelu pobijenu u zemlju. Savili bi mladicu i vezali je konopcem oko vrata jadniku. Potom bi mladicu cera pričvrstili za tlo. Jedan vojnik bi sabljom oslobodio mladicu, ona bi se vinula u zrak kidajući glavu jadniku. Iz neba bi škropila krv mučenika. Eto, u takvim okolnostima turski ratni brod duboko vrijeđa svakoga hrvatskog čovjeka. A to mu je očito i jedini cilj. Isprovocirati ljude, izazvati nemire i priskrbiti osudu svijeta baš u vrijeme kada se barem potiho govori o mogućoj slobodi Hrvata u BiH i njihovom kolektivnom izlasku iz ropstva Federacije BiH. Turski ratni brod, prema narudžbi sarajevskih agresora, želi Hrvatima osigurati život bez slobode, bez medija, bez školstva, bez Sveučilišta. To je njegov konačni cilj! Zato on maše topovima po našim Kukaušama da se više nikada ne rodi pomisao o slobodi i oslobođenju, misao koja je i velikog stolačkog pašu odvela u strašnu smrt. A što je zapisao kroničar Marijan Bogdanović u Ljetopisu kreševskoga samostana na stranici 239, pročitajte opcijom više (M. Bogdanović, Ljetopisu kreševskoga samostana (1765 - 1817), biblioteka Iz Bosne Srebrene, Sarajevo, Zagreb 2003. godina, stranica 239 do 242.)



   /I./ bilješka. Godine Gospodnje 1760. dogodi se čudnovat događaj u Neretvi, selu Vrcim, koga je vridno opisati da ostane za uspomenu potomcim. Ovaj događaj doisto je bio upisan u Ljetopis,ali kad je samostan izgorio, sve su knjige također izgorjele. Posli pak nije im bilo da ovaj događaj pišu, na pameti, jerbo su imali mnogo žalosnih briga i nevolja, kako lako moreš, moj poštovani štioce, poznati s početka ovog Ljetopisa. Zato ovaj događaj ovde stavljam, premda nije u /vre menskom/ redu, ali je tako potriba, kad ga nijesu prija upisali. Ali vjeruj, poštovani štioče, da je istinit, kad isti Turci svidoče.

 

            Iz Kreševa i iz Sarajeva petanest baša pođu u Neretvu da provedu

         jordnaluk i svoj ugursuzluk na jadnim i tužnim fratrim. Nije im dosta

         bilo tužne fratre mučit u Kreševu, nego odoše da im učine kvar i zi-

         jan i u Neretvi, u selu Vrcim tako zvanom. Prid njima je bio barjek-

         tar, stari Ašlaković, rodom iz Kreševa, opake ćudi čovik, koji je na

         svaki način globio i patio fratre kreševske. Dođu baše u Neretvu, u

         selo Vrce, te obiju i oblupaju kuću fratarsku, koja je spadala na sa-

    mostan. Što su našli u kući od jela i pitja, sve su potrošili, sudje kuć-

         no prodali su drugim, te su sve popili i profijucali. Kad su sve pot-

         rošili, nije im bilo zadosta njihovoj opakoj ćudi i ugursuzluku, te se

        počmu među sobom prigovarati- kako će gore i žalosnije fratrim

        nauditi. Jedni rekoše- da prodademo kuću, vinograd i svu ilaku fra-

        tarsku te da i ovo popijemo i potrošimo. Drugi rekoše - ,,kako to

        more biti?" Tada stari ,,Lucifer" Ašlaković ustade te im poče rovo-

        riti ex tripode (s/a/ stola): ,,lako ova stvar more biti, samo ako vi ho-

        ćete. Učinite mene gvardijanom, pakja ću vam prodati; i dva šahita

        (svidoka) nek" budu između vas".- Ovaj govor prokletog Ašlakovi-

        ća svima se dopade, te odmah baše učiniše gvardijanom Ašlakovića,

        izjelicu, i u ti čas nađu jednog Turčina slična sebi, koji je jedva i čeko




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)