|
 |
| |
STOJAN
VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE
METKOVIĆ |
 |
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
Pravoslavni manastir Zavala. Na ovu fotografiju nam je ukazao gospodin Vladimir Kovač na čemu mu iskreno zahvaljujemo. Izvor: https://www.panoramio.com/photo/15877278
Fotografije će naći mjesto u našem IS-u.
|
|
|
|
|
31. 3. 2009
GRMLJAVINA TIŠINE
|
|
|
Grmljavina tišine već nas zapljuskuje misterijem Velikoga tjedna. Pred tom zaglušnom grmljavinom tišine čovjek jedino može zašutjeti. Jer šutnja čovjeka je jedini mogući odgovora na spasonosnu Muku našega Gospodina. Sve smo manje vrijedni u očima čovjeka, našega bližnjega, sve su manje vrijedni drugi u našim očima. Samo je Bog ostao isti podnoseći Muku za nas. Što je naša bahatost i umišljenost spram toga? Može naša bahatost prerasti gore, ali spram Božjeg projekta Otkupljenja ostati će samo prolaznom mrvicom! Prije nego zašutimo mi smo planirali kratko predstaviti dvije crkve, dva Hrama Božja, jedan pravoslavni i jedan katolički. Potom se prepustiti šutnji Velikoga tjedna.
|
|
|
|
|
Osim što kava opušta i odmara, ona je uvijek prigoda i za razgovor. Starijima se ima uvijek što reći. Možda ih malo posavjetovati, usmjeriti... Ali prije toga kavicu treba dobro izmiješati te tek potom piti, naravno ako se prije toga ne prolije po stolu!
|
|
|
|
|
Reforma visokog školstva iliti Bolonjski proces čudo je kakvog ljudi do sada nisu vidjeli. Već danas taj proces može se mjeriti, primjerice, s otkrićem parnog stroja i slično. Sve ono što je do jučer bilo ne samo nemoguće već i nezamislivo, danas je slatka realnost. Pao je još jedan bastion, još jedna tabu tema namijenjena samo onima vrijednima, onima koji vole da uče, koje znanost zaista zanima. Već danas su visokoškolske diplome dostupne svima; plati pa se raduj! Već dugo godina djeca bogataša, nenavikla na rad i trud, bila su nepravedno odvojena od slastica visokoškolskog obrazovanja. Sirotinjska djeca počela su, ljudi moji, ne samo dobivati diplome već se i pitati u poduzećima i društvu. Bolonjski proces u visokom školstvu tu nepravdu je ispravio. Tata, ako ima para, svom djetetu kupi sve što ono želi te dok je sinčić na skijanju čeka ga diploma za rođendan. Kao tatin dar. Ako je diploma kupljena u nekom gradu gdje još nema asfaltiranog puta, diploma dođe poštom. Sve je riješeno. Zatim sin upiše doktorat. Studij traje tri godine a može i kraće. Profesor se u Japanu druži sa doktorandom, budućim akademikom, a sve za tatine pare te on postaje, dika očeva, doktor znanosti, Predsjednik upravnog vijeća i vlasnik tatine kompanije. Sve je to nekada bilo nezamislivo. Evo kako ovih dana svoj studij opisuje danas već diplomirani magistar struke (to je privremeni naziv njegove diplome, još se točne ne zna kako će se zvati!). "U ponedjeljak, nekako oko devet sati, upiso sam fakultet u danas već najjačem sveučilišnom europskom centru u Travniku. To ti je tamo iza onog ćoška što vodi prema onom mostu, znaš. U utorak sam cijeli dan slavio. U srijedu su me pozvali da diplomiram. Uvidjeli su kako sam pametan i pošten te nešto posebno nisam ni trebao činiti. U četvrtak sam slavio diplomu, napio sam se ko ćutuk!" Međutim, da tako i nije bilo, opet se jadni čovjek ne bi napatio. Bolonjski proces je uveo neke ključne novine u Visoko školstvo. Primjerice, studenti ocjenjuju profesore a ne obratno kao nekada. Ti sjediš u klupi a anketni listić ti je u ruci. Profesor se znoji a ti mu upisuješ ocjene. Dobiva sedam ocjena od svakog studenta. Najteže mu je kada ga ocjenjuju iz predmeta: kako profesor spaja teoriju s praksom. Jedna studentica priča: "Naš profesor donio naviljak vinove loze na predavanje pa pred svima nama obrezuje pruće samo da dobije prolaznu. A ja mu namjerno keca!" Međutim, da me krivo ne shvatite, ispiti postoje i po Bolonjskom procesu. Profesor ostavi zadaću na server i dok je kandidat (reče se pristupnik) na kavici do zore, tatin konzilij sastavljen od teta i tatinih prijatelja, rješavaju zadatke. Bolonjski proces je uspio na vrlo efikasan način sve stare lopovluke u visokom školstvu staviti pod nazor i pod okrilje zakona. Nema više profesoru lovu u indeks! Lova se od sada isključivo uplaćuje na banku ito legalno. Zna se što košta koliko i plati brajo! Jeste da se u visokom školstvu pojavio kaos ali i on ima svoju zadaću. Kaos je poput vjetra koji se uvali u grane oraha u jesen pa mlati zrele plodove. Ispod je netko tko ih kupi pa tuca i jede slatke plodove. Nisu više samo vrane te koje se zrelih plodova dočepaju jeseni. Ne. Sada drugi profiteri čuče pod zrelim voćkama visokoškolskih institucija. Što ste se to, poštovani, prepali? Pitate se možda: pa tko će nam sada graditi mostove, tko će nas liječiti? Nemajte straha, dragi moji. Samo govorimo o visokoškolskim diplomama. Do posla ima još dosta: nekoliko komora i oko sedam certifikata. Za početak. Mnogi će odustati, vjerujte mi. A tatini sinovi su i tako već tamo gdje trebaju biti! Oni imaju super kompjutere a Bill će se pobrinuti za ostalo. Za pare opet, naravno. Neka se konačno zna gdje je čije mjesto! Ali, i moćnici će se na koncu prevariti. Svi će im procesi biti zaludu. Koštati će ih njihova demokracija. Jer, sve bi išlo da nije ruku u zraku. Eno, sada oni drugi imaju čak i svoga Predsjednika na putu do nove ere proleterskih ideja! Ja lijepa vremena, Bože moj, ko obraza nema!
|
|
|
|
|
Sve reforme kod nas započinju deklaracijama. Nije to više ko nekada, za vrijeme onih nenarodnih režima, kada su djeca po školama vikala: Živjelo njegovo veličanstvo kralj, Za otadžbinu, Druže Tito mi ti se kunemooo (otegnuto)! Ne, toga više nema. Danas sirotinja svoje reforme započinje deklaracijama. Proces ide ovako: svjetsko moćništvo sroči tekst svojih želja pa pozove sirotinju u neki grad (reče se primjerice Bečki dogovor, Londonska deklaracija, Bolonjski sporazum i slično) te ih nauči tekstu njihove deklaracije. Tim tekstom oni se na jako slobodan način obvezuju na neku svoju štetu te spomenu i datum do koga će ga realizirati. To se veli deklaracija. Mi smo, poštovani posjetitelju, u našim skromnim laboratorijskim uvjetima, nekoliko mjeseci uporno trgali za jednim originalnim tekstom deklaracije, koji bi vam mogao koristiti kada god tuđe zaželite, kada vam nešto voma zasmeta u životu ili jednostavno kada nešto... jeli, ono znaš! Naš proizvod smo na kraju nazvali komercijalnim nazivom "NIJE BLESO LUD". Tu univerzalnu deklaraciju sada ovdje donosimo, pa ako je budete koristili platite nam nešto ili ako vam se ne da jednostavno je kopirajte (izvor: knjiga Kaos i determinizam 2, autora Prof. dr. sc. Pere Marijanovića, biblioteka Grad, nakladnik Gral Široki Brijeg, 2006. godina, stranica 235). "Prototip demagogije u deklaracijama nazvan „Nije bleso lud"
" Temeljem diferencijalnog pristupa integralnom shvaćanju i zaštiti ljudskih prava, koji moraju biti iznad narodnih interesa, a posebice prava djeteta, mi, sukladno tome, prihvaćamo temeljnu tezu kako u osnovici trokuta leži zec. Ako je tako, a jeste, zalažemo se da mi i vi, te po mogućnosti i oni, prihvatimo osnovicu trokuta za njegovu stranicu a zeca preselimo u šumu. Na temelju toga, te na osnovu ovoga mi i vi, a po mogućnosti i oni, prihvaćamo rečeno i dokazano, kako se odredi i kaže, ako drugačije ne može biti. Da se zaključi: enci, menci na kamenci, troja vrata za pet ćata, er, mer muzi ker, kamen, kuća, kec. U potpisu: demagogija „Nije bleso lud" "
|
|
|
|
|
Danas donosimo dio teksta REFORMA VISOKOG ŠKOLSTVA U BIH, iz knjige KAOS I DETERMINIZAM U BIH 2, autora Prof. dr. sc. Pere Marijanovića, Biblioteka Grad, nakladnik Gral Široki Brijeg, 2006. godina, stranica 185.
|
|
|
|
|
24. 3. 2009
Najava programa za ovaj tjedan: Bože moj, ja lijepa vremena tko obraza nema!
|
|
|
|
Nije nam lako ni ovaj korizmeni tjedan. Valja nam se hvatati u koštac s vrlo ozbiljnim temama kao što je visoko školstvo i Bolonjski proces, pa to ti je. Odgađali smo ovu temi koliko smo mogli, ali se više nema kuda. Tema je aktualna, svi o njoj govore, pa ni mi ne možemo šutjeti cijeloga vijeka. Uostalom, vrijeme Korizme vrijeme je u kome se sjećamo trpljenja našega Gospodina pa što bi to i mi bili pošteđeni? Eto, od sutra se bavimo tom temom, pa kom obojci kom opanci! Tema će nositi naziv: Bože moj, ja lijepa vremena tko obraza nema!
|
|
|
|
|
Djeco svijeta, stvarno jeste li za igru? Snimio don Vinko Puljić.
|
|
|
|
|
Za kraj našega bloka o Veljoj Međi i Popovu Polju donosimo i umjetničku fotografiju naziva "Obični hercegovački kamenjar". Danas on izgleda kao lijepa razvedena žena. Sve je kao nekada, samo je čovjek napustio brak i otišao za kruhom u bijeli svijet. Vjerujući kako druga voli više i bolje. Ovdje su samo ostali tragovi njegovih ruku. Za sjećanje ili za povratak onoj koja ga je ipak jedina iskreno voljela? Ili kako to reče mudri američki poglavica: kakav je život tamo gdje nema praha otaca? Prah mojih otaca neizbrisivo je posut po mome kamenjaru!
|
|
|
|
|
Selo Čvaljina, općina Ravno. Studeni 2009. godine.
|
|
|
|
|
Selo Čvaljina, općina Ravno. Studeni 2009. godine.
|
|
|
|
|
Pogled na Dubljane s druge strane polja. Studeni 2008. godine.
|
|
|
|
|
Pogled na Popovo Polje iz Velje Međe, sredina studenog 2008. godine.
|
|
|
|
|
U Veljoj Međi je i grob rano preminule pjesnikinje Jelene Bender i njenog brata Mihe (autorica zbirke pjesama HVALA ŠTO ŽELITE DA ŽIVIM).
|
|
|
|
|
Filijala crkva u Veljoj Međi s komadićkom dragog hercegovačkog neba. Pozdrav svim rođenim u Veljoj Međi, ma gdje bili od Anda do Urala!
|
|
|
|
|
AustroUgarska, shvativši važnost Popova Polja u svakom smislu, izgradila je uskotračnu prugu. Ono što je za AustroUgarsku bilo od strateške važnosti bilo je vrlo opasno za Jugoslaviju, te ona tu prugu gasi. S njom odlazi i bolji život sa ovih prostora. Ali objekti ostaju da čekaju bolja vremena i da svjedoče o ljudskoj graditeljskoj genijalnosti i barbarstvu rušitelja.
|
|
|
|
|
Naredni blok našega programa za ovu godinu rezerviran je za predstavljanje sela Velja Međa i Trnčina u Popovu Polju. Fotografije je snimio Stanislav Vukorep. Sela će biti predstavljena i na našem IS-u. Danas donosimo fotografiju napuštene kuće Marića u Veljoj Međi (prema istraživanju Stanislava Vukorepa više od 200 godina tu Marići ne žive). Promatrač će lako uočiti dvije ljepote koje ova kuća pokazuje: ljepotu i sklad gradnje i ljepotu i dostojanstvo nestajanja. Kao da ova kuća simbolizira sve ono što je resilo ljude Popova Polja. Kamena kuća postala je kao njeni ljudi, graditelji i gospodari, a oni su postali kao njen kamen. Kuća umire dostojanstveno i tiho se uklapa u sve mrtviju prirodu oko sebe. Do onoga dana kada će netko uočiti ovo nestajuće blago i vratiti ga u život. Tada će život opet, u nekom suvremenom obliku, probuditi zaspalu princezu. Njen kamen će opet darivati ljude a oni će postajati kao on. To će biti i preduvjet opstanka, jer ono što je polje iskalo od ljudi gotovo je ništa prema onom što će iskati budućnost!
|
|
|
|
|
Završimo ovu rubriku riječima pjesnika Maria Kneževića "SVAKA ČAST". Katkada je Zlo tako veliko da čovjek može biti samo ironičan, čekajući Božju pomoć. A gdje je zaista granica Zla i Dobra. Nijedno zlo za zlo i nijedno dobro za dobro. Zapravo, često mi ljudi slabo razumijemo Božji Plan! Opcija više.
|
|
|
|
|
4. 3. 2009
Hrvatski oltar mučeništva, Mučenička smrt djevojke Lucije Goluže
|
|
|
Lucija Goluža je još jedna djevojka koja je 1944. godine položila svoj mladi život na Oltar mučeništva. Dogodilo se to u Trijebnju, njenom rodnom selu, odakle se dobro vidi ona kula u kojoj je mučeničku smrt podnijela prelijepa Zora Kulaš, u daljini se naziru sela u kojima je mučena mlada Stana, sjevernije su sela nevesinjskih mučenica, na zapadu, pro Neretve su sela širokobrijeških i kruševskih Jelena, a na sjeveru se sluti planina na kojoj je mučeničku smrt podnijela prelijepa Diva Grabovčeva. Ona je na čelu čete ovih svetih mučenica, danas nažalost zaboravljenih od svoga naroda! Mučeništvo hrvatskih djevojaka u cvijetu mladosti, kao metoda borbe protiv jednoga naroda s ciljem robljenja i protjerivanja iz domova radi preuzimanja njihova prostora, počelo je još u doba turskog zla i nije prestalo do dana današnjeg. U zadnjem nesretnom ratu, kao oprobano sredstvo borbe, mučeništvo djevojaka koristilo se više nego ikada, o čemu se danas šuti. Takvih mučenica nije bilo samo kod Hrvata već su mučeničku smrt podnijele djevojke sva tri naroda. U knjizi "Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini", Humski zbornik V, autora Ivice Puljića, Stanislava Vukorepa i Đure Bendera iz 2001. godine, a na stranici 481 piše: " Goluža Lucija (Perina i Kate r. Krnjić - Pažin). Rodila se 8. lipnja 1918. na Trijebnju. Tu su je kao djevojku 1944. zarobili četnici, odveli u Kozice i ubili. (Pričalo se da ju je ubio četnik iz Prebilovaca i da je bačena u Golubinku)" Naša istraživanja su pokazala da je toga dana, rano iz jutra, mlada djevojka pošla u Stolac, donijeti lijekove nekom bolesniku iako potpuno svjesna opasnosti. Po povratku se navratila kod Proleta na Maslinama koji su joj bili neki rod. Tu je zadnji put viđena. Uhvaćena je od nepoznatih ljudi na dubravskoj visoravni te, prema šturim vijestima koje su kasnije procurile, tu mučena, zaklana i bačena u jamu. Jedan svjedok, koji je u potaji ispričao cijelu priču, je tvrdio kako je bila zatvorena u nekoj kući tjedan dana, tu mučena a tek poslije likvidirana. Njeno tijelo, iako su roditelji odmah organizirali potjeru, nikada nije pronađeno. Cijela istina se nikada nije saznala. Lucija je bila lijepa djevojka. Svjedoci navode da je bila vesela, društvena ali neobično ozbiljna i odgovorna. Uvijek je bila spremna na žrtvu za bližnjega. Pomagala je svakomu, bez obzira o komu se radi. Takva je bila od rane mladosti. Mučeničku smrt je podnijela upravo na zadaći pomaganja potrebnima iako je bila svjesna opasnosti u koju se upušta. Rad i molitva bile su joj najdraže životne aktivnosti. Svjedokinja priča kako je na sijela dolazila ili s krunicom u ruci ili s prelom. Uvijek je nešto radila i molila Boga. Njeni posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni te joj mi, na ovoj našoj stranici, podižemo vječni spomenik s natpisom: Hvala ti, Lucija! I molimo Boga da njen narod konačno progleda i vidi svoju djevojačku četu u slavi kako se brinu za svoj Narod i svakoga čovjeka u nevolji na ovom svijetu.
|
|
|
|
|
3. 3. 2009
Hrvatski oltar mučeništva, Mučeništvo Dr. Fra Lea Petrovića i subraće
|
|
|
Iz tiska je izišla knjiga "LEO PETROVIĆ PRVI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC DOKTOR ZNANOSTI". Nakladnik je Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM. Fra Leo Petrović rođen je 28. veljače 1883. u Klobuku. Osnovnu školu učio u Veljacima, gimnaziju 1894.-1900. na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru 1901.-1903., i Fribourgu (Švicarska) 1904.-1907. Promoviran za doktora teologije u Fribourgu, 31. siječnja 1908. U Franjevački red stupio na Humcu, 4. listopada 1900. Zavjetovan jednostavno 4.X.1901., svečano 19.X.1904. Za svećenika je zaređen u Fribourgu, 30. srpnja 1905. Svoj studij okrunio je doktoratom iz teologije 31. siječnja 1908. On je prvi doktor Hercegovačke franjevačke provincije u njezinoj dugoj povijesti (podaci preuzeti s Interneta). Obranio je doktorsku tezu pod naslovom "Povijesno istraživanje o početku uporabe slavenskog jezika u liturgiji kod Slavena, napose Hrvata. Disertacija odobrena za stjecanje stupnja doktorata na teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu koju je napisao i javno obranio 29., 30. i 31. siječnja 1908., fra Leo Petrović, OFM, član Hercegovačke provinscije. 14. II. 1945. odveden je iz samostana u Mostaru od strane Partizana i bez sudskog procesa i presude svezan žicom, ubijen i na Čekrku ispod Mostara bačen u Neretvu s još šestoricom subraće. Tako je završio život ovog franjevca okrunjen mučeništvom. Zašto se to dogodilo? To je ključno pitanje a povijest će se uporno ponavljati dok se na njega valjano ne odgovori. Mučeništvo sedmorice mostarskih franjevaca nije plod kakve zabune, lošeg djelovanja nekog partizanskog pojedinca ili pak mržnje prema Hrvatima ili katolicima. Jednostavno, ništa od toga. Mučeništvo ovih franjevaca, kao i tisuće tisuće drugih, plod je dobro smišljenog i još bolje vođenog Projekta. Svaki njegov detalj je dobro planiran i još bolje koordiniran. Ništa tu nije prepušteno slučaju. To, primjerice, pokazuje činjenica da je mučeništvo žicom svezanih franjevaca, te klanje i bacanje u Neretvu izvršeno baš na Čekrku. Zašto baš tu? Željelo se izbjeći onaj dio Neretve u gradu koji ima razvijen pećinski sustav u koja bi se tijela mogla zavući, te tamo ostati dugo ili zauvijek. Dakle, željelo se da ta tijela, u određenim vremenskim razmacima i na različitim udaljenostima, rijeka izbaci van. Tako bi se agonija produžila a njen učinak na prestravljeni narod pojačao. To su smišljeni i planirani elementi projekta a ne neka puka slučajnost. Odabrala se ona točka riječnog kanjona koja bi mogla poubijana tijela odvući što dalje, do sela uz rijeku, te ih tamo izbaciti van. Istodobno, vršila se propaganda kako su "sveštenici klali jadni narod i lizali krvave noževe". Tu propagandu, odnosno vlastito partizansko iskustvo i praksu, pojačalo bi pojavljivanje sablasnih tijela svećenika koje bi, s vremena na vrijeme, rijeka izbacivala van. U toj stravičnoj krvavoj igri fali neka nutarnja logika, ali to je upravo potrebno u ratnim uvjetima da priča uopće uspije. Što manje logike to veći uspjeh. Slične elemente nalazimo i u mučeništvu Širokobrijeških franjevaca. Oni su neprirodno smaknuti a zatim je zabranjena sahrana, odnosno povratak u kakvo takvo prirodno stanje. Prema kazivanju očevidaca, ulaz u pećinu se zazidavao i čuvao kao da se tamo nalazi neko neprocjenjivo blago. Time se željela pojačati i produžiti agonija cijelog jednog naroda. To su vremena i masovnog smaknuća Naroda što se odvijalo u tri čina. Prvi čin se odigrao od Slovenije do Albanije. Drugi čin je trajao desetak godina poslije prvog u obliku tihog ili sivog Blajburga. U njemu se ubijalo one koji nisu bili dovoljno zastrašeni te su se pokušali vratiti svome domu. Treći čin, danas malo spominjani, odigrao se u Slavoniji kao svojevrsni Slavonski Blajburg. U njemu su, na smišljen i dobro kontroliran način, umirali od gladi i bolesti, tisuće i tisuće prognanih iz Hercegovine i drugih mjesta. Taj Blajburg je do sada najmanje istražen. Zašto se Narod ubijao i zastrašivao? Čini se kako povijest, uz sve respekte, ne odgovara jasno na ta pitanja. To se činilo da se Narod ne bi vratio kući, da domovi opuste te da se tamo nasele drugi. Bila je to borba za prostor, borba za plavetnilo Jadranskog mora što se događa i danas i što se mnogo puta u povijesti događalo. I, nažalost, događati će se opet sve dok hrvatska narodna svijet konačno ne sazrije i ne shvati da je riječ o klasičnom Projektu. O projektu koji dan danas traje. Sarajevske age i begovi pokrenuli su južnu bojišnicu s istim ciljem kao i onih vremena kada je Fra Leo podnio mučeničku smrt. Počinjeni su nebrojeni zločini za koje nitko ne odgovara i nije odgovarao. Svjedoci pričaju kako su u logoru u Jablanici hrvatske majke bile zatvorene u prizemlju jedne prostorije a njihova djeca su cijelu noć mučena na katu iste kuće! Tjeralo se da zatvorenici jedu Evanđelje! U kanjonu rijeke Neretve nizvodno od Jablanice počinjeni su stravični zločini od strane takozvane Armije BiH. Nikom ništa! Tih godina u Uzdolu je viđen zločin kakav se nije vidio cijelog II svjetskog rata. Baka s dvoje unučića je strijeljana s udaljenosti od samo nekoliko metara. Dječica stara samo nekoliko godina promatrala su puščanu cijev dok ih je krvnik ubijao. Njihova tijela su bila opaljena barutnim dimom. I sve pod zastavom s ljiljanima!!! I opet nikom ništa! Gdje su danas te slike??? Ali zato ovih dana traje suludo (ne pravno pogrešno već suludo) suđenje braniteljima Bijelog Polja. To je povijesni ekvivalent vezanja žicom, klanja i bacanja u Neretvu fra Leona i njegove subraće. Jer su ciljevi isti. Žrtvu psihički izmrcvariti i protjerati a njihovu zemlju prepustiti sarajevskim agama i begovima. Iz istih razloga žrtvu je podnio i veliki stolački Paša, boreći se za samobitnost Hercegovine od bosanskih osvajača. Ali, ovoga časa Bijelo Polje je prevažno za njihov Projekt. To je točka izlaska iz planine takozvanog bazičnog tunela te tu točku treba dobro osigurati. Tamo se Hrvati ne žele vidjeti, mogli bi ugroziti ključnu stratešku točku. Prema nekim podacima tamo se vrši plansko nasel
|
|
|
|
|
|
|
Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)
|
|