|
 |
| |
STOJAN
VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE
METKOVIĆ |
 |
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
Pokrenite opciju više. Komentar nije potreban. (Izvor: Željka Jurić; "HRVATSKIM GENERALIMA"; stranica 45.)
|
|
|
|
|
Zgode o Bijelki Kudrića mogu se čitati a da čitatelj ostane potpuno ravnodušan, čak i da se pita "u čemu je tu fora?", ako ne pozna one specifičnosti i ljudi i podneblja i vremena u kome je on živio. Tako se i ovoga proljetnog dana, jedne vječito poratne godine, dogodila zgoda koju mnogi ne bi niti zamijetili, a zapravo je pravi specijalitet Bijelkina zanata. Naime, već nekoliko dana žena ga tjera da opet ode kod majstora kovača u Trijebanj, da mu iznova poklepa kosor. Već jednom je bio te taj posao obavio, ali kada je iza toga kosorom raspalio po drači, pola ga je ostalo "pri dršku" a pola odletjelo preko jednog smrijeka. Sada su pred Bijelkom zapravo dvije zadaće: prva, lakša, ponovo otići majstoru i iznova poklepati kosor te druga, delikatnija i teža, reći svijetu kako on obavljenim poslom kod kovača
|
|
|
|
|
|
Željka Jurić, šestogodišnja djevojčica koja je 1991. godine prognana iz Vukovara, te smo je upamtili u izbjegličkoj koloni s očajem i suzama u očima (vidite sliku), proklela je Sotonu i tako označila njen kraj. U zbirci pjesama (vidite našu rubriku Knjige, časopisi, radovi) "Hrvatskim Generalima" objavila je kletvu Sotone u pjesmi "ODLAZI ZVJERI". Njena djetinja kletva ima tri stupnja: prvi stupanj proklinje Zvijer koja je izgoni iz očeva doma, zavičaja i Domovine, drugi stupanj kletve je zbog Zvjerkina aktivnog doprinosa borbi protiv Obrane naroda i male Željke, a treći stupanj kune Zvijer zbog osude onih koji su malu Željku branili. Čim smo pjesmu pročitali shvatili smo njenu sudbinsku povezanost s propasti zlog Gavana, u istoimenoj legendi. Legenda kaže kako je zli Gavan nepobjediv, upravo zato što ga blagoslivlja djevojčica, pastir i njegova žrtva. Bog nije htio učiniti ništa protiv molitve i blagoslova djevojčice. Toliko je ta molitva bila jaka. Ali jedne večeri, kada je djevojčica umjesto blagoslova proklela Gavana, Bog reče: Moja Sila je sada slobodna kazniti Gavana. I spali ga Bog sumpornim munjama i sve njegovo i potopi plodnu dolinu jezerom. Opet je, u ovoj zbirci prekrasnih pjesama, dijete proklelo Sotonu, i tako učinilo kraj njenog vladanja. Pokrenite opciju više i pročitajte pjesmu (izvor: zbirka pjesama "Hrvatskim generalima", stranica 13.)
|
|
|
|
|
Marijan Džakula i njegov križni put
Slučajno je preživio Drugi svjetski rat i vratio se na Pješivac. Kada su doušnici komunističke partije to saznali, naredili su mu da se prijavi u Stolac jer se naime mora ispitati da se nije slučajno ogriješio o tadašnji zakon "države". Njegova nekakva rodbina, Grgo Proleta dao mu je zatvoreno pismo , kad dođe u Stolac da ga preda u "unutrašnji", gdje se treba prijaviti. Marijan uzme pismo i pođe u Stolac, ali kada je došao kod Maslina, nešto ga je mučilo, pa sam sebi veli: "Što ja ne bi otvorio ovo pismo da vidim što u njemu piše". Nakon kratkog razmišljanja Marijan otvori pismo. Kad je počeo čitati (pokrenite opciju više).
|
|
|
|
|
3. 6. 2007
Duhom protiv tiranije: Da pogodim tko si ti, gospodine!
|
|
|
Slijedeći tekst je napisan po jednoj našoj šali te uvršten u rubriku Duhom protiv tiranije. Glavni junak te priče nije nitko određen, već naš stvarni seljak, bio on ovaj ili onaj po nacionalnosti ili vjeri. To je naš seljak koji reagira duhom na tiraniju oko sebe. To ne znači, dragi čitatelju, da smo Međunarodnu zajednicu, koja je prisutna u BiH, uvrstili u tirane. Bože sačuvaj! Ona je činila i čini dosta toga dobroga za sve nas. Hvala im, iskreno. Ali ima među njima onih drugačijih. Onih koji svojom arogancijom i bahatošću nagaze na dušu našega težaka te on onda odgovori oružjem svoje duše. Tako okolo padaju njeni plodovi a mi ih kupimo i uvrštavamo u našu rubriku. Priča ide ovako:
Čuva naš seljak ovce na planini. Ima puno ovaca, koza, konja... Kada eto ti preko njegove livade skupog automobila, bez registracijskih pločica. Zaustavlja se. Izlazi gospodin. U ruci nosi prenosivo računalo. Bez uvoda veli: da ti seljače pogodim koliko imaš ovaca, koliko koza, konja... Ako točno pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi. Valja, kreni. Gospodin sjeda i pali računalo.
Računa, modelira, procjenjuje, optimira. Imaš toliko ovaca, toliko koza, toliko konja... Valja, reče seljak. Pogodio si. Evo ti janje. Da ja sada tebi pogodim tko si ti. Ako pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi. Valja, reče gospodin.
Seljak se časak zamisli, pa će: - Ti si gospodine, iz Međunarodne zajednice! - Aaaa, začudi se gospodin. - Kako si bolan pogodio? - Lako, reče seljak. Prvo, došao si bez pitanja po mojoj livadi. Tebi ne predstavlja ništa tuđe vlasništvo. Sve ti do mora ravno. Drugo, učiš me onom što ja već znam. Ja dobro znam koliko imam čega i ti me tom ne trebaš učiti. I treće, ti uopće ne znaš što je janje! Ono što sam ti dao nije janje već moj ćuko! Reče seljak i zagleda se nekuda daleko kroz svoju zemlju.
|
|
|
|
|
Kako je bilo Bijelki toga zimnog dana kada je ušao u Mostar da pogleda neke dućane, možemo samo slutiti. Tele i šarena vrata, rekli bi građani za seljaka. Iako se sve događalo u Jugoslaviji u poraće krvavog rata, ipak je dah civilizacije već ulazio u gradove. U one veće ponajviše. Tamo se sve nije moglo staviti pod
|
|
|
|
|
Luka Marić, rođen 1915. godine, nakon posjete groblju u Nevesinju (2006. godina). Iza njegovih devedeset godina života su ratovi, poraća, Križni putovi, mučenja i ponižavanja, težak život; ali je zbroj svega toga ponosan, plodan i uzoran život. Sve što bi ga trebalo poniziti, uzvisivalo ga je poput križa na leđima Gospodinovim, sve što ga je trebalo shrvati u životu podizalo ga je. To je naš Luka, tu su naši korijeni, to je naša Hercegovina!
|
|
|
|
|
Većina Goluža na Pješivcu imali su nadimak. Zašto su ti nadimci davani nije mi jasno. Uglavnom dosta se naših ljudi služilo nadimkom više nego vlastitim imenim. Napomenut ću ovdje nekoliko nadimaka- kao na primjer-Pašin brat ( Marko zvani Miško)(Vidoje-Plivo) (Nikola- Pjanić)(Martin-Srdan) (Marko- Pušo)nije baš pušo nego malo drugačije se izgovaralo,ali to slovo ne postoji u abecedi da bi ga mogao
|
|
|
|
|
Kao i svi mi drugi, obični ljudi i Bijelko Kudrić je dolazio u različite životne kušnje, pa kom opanci a kom obojci. Ponekada pobijediš onoga u sebi što te tenta na zlo, a bogme ponekada i ne, padneš ko trula kruška s drveta. Jerbo smo mi samo slabi ljudi i potrebna nam je pomoć Neba da na kraju postanemo istinski pobjednici.
|
|
|
|
|
Ova iskra narodnoga duha u Hercegovini kazuje se u okolici Stoca. Ispričati će se onako kako se najčešće kazuje u kratkim narodnim „sjetnjama“. „ Sjetnje“ su naročite narodne prispodobe čija je namjena učinkovit odgoj mladeži ili pak onoga, koji je iz bilo koga razloga skrenuo s pravoga puta, pa ga na njega treba čim prije vratiti.
Jovo je bio krepki hercegovački težak, Srbin, srednjih godina. U duši dobar i pošten, vrlo radin ali opet pomalo tvrdoglavi Hercegovac. Naročito zato što se
|
|
|
|
|
Danas vam predstavljamo djela i misli jednog od velikana ljudskoga stada, težaka Tadiju Vučićevića iz sela Pećina. Bez njegovih misli teško bi čovjek i njegovo čovječanstvo opstalo na putu demokratskog razvitka. Teško radeći, Tadija bi povremeno iznenada prosuo bisere duha okolo sebe, za koje su mnogi mislili da su samo tlapnje jadna čovjeka. Tako su biseri težakova duha i
|
|
|
|
|
Moj nekadasnji susjed na Bandurici bijase Jozo Nikolic.To je bio poznati covjek u Stocu i svim okolnim selima sto pripadaju stolackoj opcini.On je imao zenu Pazinusu i kci Ruzu. Ruza je uvjek nosila krunicu ,a obavezno nedjeljom je isla u Stolac u crkvu.Pazinusa je bila starija prilicno dobrog zdravlja tiho se kretala ali je bila jako vrijedna zena.Kako sam saznao dozivljela je duboku starost.Cuo sam da je imao sina Antu ali Antu nisam upoznao. Čuo sam da je poginuo braneci
|
|
|
|
|
Kao i svi drugi Hrvati Hercegovine u Drugom svjetsko ratu pa tako i Goluze su bili u hrvatskoj vojsci, branili su svoj narod i svoje domove. Prema pricanju svjedoka, sedamnest osoba iz samo naseg zaseoka je nestalo. Sto bi ono potiho kod nas rekli “nezna se za njih”. Neki su moze biti poginuli ratujuci protiv neprijatelja, a neki su zarobljeni i poubijani, neki su ipak kroz to sve slucajno prezivljeli i vratili se u svoje selo Pjesivac. Dva brata Ivan zvani Karlo i njegov mladji brat Ilija prezivljeli su mnoge nezgode kao i mnogi drugi Hrvati nase napacene Hercegovine. Davno nekada Karlo je pricao kako je on i njegov brat (sada pokojni)Ilija prezivljeli poslijednje dane Drugog svjetskog rata. Karlo kaze: ”Zarobise nas negdje tamo blizu Slovenije, te odma s nami u logor. Nako izmoreni,gladni jedva cekamo kad ce s nami otalen dalje. Logor je bio pun Hrvata sa svih strana. Govore nam kako je “Drzava slobodna” da svi oni koji se nisu ogrijesili u ratu moci ce slobodno ici svojim kucama, vec su nas naucili kako treba upotrijebiti uzrecicu “druze”, drugom rijeci
|
|
|
|
|
Kako Drugi svjetski rat polagano odmiče, život se koliko toliko normalizira, odnosno ulazi u nužnu kolotečinu. Jer, kako se to veli, rodio si se moraš živjeti. Samo se s Bijelkom događa nešto drugo. On duboko u duši pati za djecom a to rađa biserima njegova duha uvijek u smjeru onih tiranske duše i mogućih krivaca. Ali i godine prolaze te je Bijelko sve slabiji i slabiji. Dakako, samo u tijelu, duh je svjež kao u najmlađih dana. Proglasiše drugovi seoske narodne izbore. Dva su kandidata: jedan Srbin i jedan Hrvat. U to vrijeme je bilo važno postati drugom, dakle da te netko negdje izabere. Tada ulaziš u stroj i s njim možeš dogurati sve do vrha. Narod izabrao druga! Jer je kritičan i samokritičan, jer voli revoluciju i njene plodove, jer je odan socijalističkom radničkom samoupravljanju…Skupilo se cijelo selo da bira druga. Očito kako je to ovdje ozbiljno shvaćeno, jer nije prošao sugerirani od viših instanci već su rezultati bili neodlučeni. Birali opet, opet neodlučeno. Razišli se. Drug nije izabran. Sutri dan je pazarni u Crnugovcu. Skupilo se dosta svijeta. Svatko doveo ja li kozu, ja li ovcu ili tele. Trgovaca je po običaju malo, dođu, provrte se i odu. Oni traže onog potrebitog, koga je nevolja shrvala, u koga će kupiti po niskoj cijeni. Možda netko ne može platiti porez a drugovi mu prijete. On je, uz plač čeljadi, jutros odriješio junicu, hraniteljicu obitelji, pa došo na pazar. Muka i ljuta nevolja. On junicu mora prodati bud zašto, a to trgovci čekaju. I kava se pije kod Zejne. Zejna je bila duša od žene, svi su je voljeli a rijetko tko preskočio popiti kavu kod nje. Ona i nije imala pravi obrt ali jeste veliki ugled pa su svi šutjeli. Kavu pije i Bijelko pa šuti. Gleda preda se. Njegove misli su u Pločama u luci. I neki dan mu netko poruči kako je vidio jednog plavog visokog mornara, nako nalik na jednog od njegovih. Možda se ovoga časa vrti po luci ne bi li potajice vidio koga svoga? Boli ga neka rana unutra i ne sluša što se okolo njega zbiva. Zovu ga: - Deder ti Bijelko reci koju! Koji je tebi drug kandidat bolju? Bijelko i dalje šuti. Još se njegove misli nisu vratile iz Ploča. Masi okolo njega je do kenjčijanja a Bijelko u mislima vidi svoju plavu, visoku djecu. Nestalu negdje po Križnim putovima. Od Slovenije do Radimlje. Samo, evo mu prilike i da ujede koga od mogućih krvnika. Ona dva druga sjede i zainteresirano slušaju. Bijelko otpoče polako: -Ja bi drugovi vako. I trećeg bi predložio pa će se netko izabrati. Kad su tri prije će netko biti izabran. Kratka šutnja. Netko će: -De reci bolan Bijelko koga bi ti još predložio? -Crkve ti eno onog Handžića (i reče jedno ime)! -Tko je taj bolan Bijelko? Ta on je umro ima dvije godine! -Tešto, reče Bijelko polagano. Ko da su oni stoga bolji od njega!
|
|
|
|
|
Dogodilo se to uz sami početak Drugog rata, kada su ljudi bili u posebnom duhovnom stanju. U to vrijeme svaki događaj se od sebe množio nekim koeficijentom te postajao i veći i opasniji već je to zaista bio. Čulo se ovo, čulo ono. Ovaj rekao ovo, onaj ono. Strahote rata koji se bližio širile su se poput požara; sve se u to vrijeme instinktivno uzbuđuje i ljudi i životinje a da nitko točno ne zna zašto. Za moga djeda to je bilo posebno vrijeme. Kao da je i jače i jasnije slutio ono što svakoga čeka. I te kako se sjećao i onog prvog susreta s vragom, kada je morao preskočiti zid i umaći u svoju ogradu. Poslije su se pronijeli glasovi kako to i nije bio, da se tako kaže, pravi susret s đavlom, ali moj djed u to nikada nije povjerovao. U ljudima jednostavno postoji zavist pa čak i kada se o susretu s crnim vragom radi. Kao da su neki zavidni što nečastivi nije udario na njih. Zar se lijepo susresti s tom nemani i zašto bi netko nešto o tome izmišljao? Dobro, neka ljudi zbore što hoće!
Te, za njega kobne večeri moj se djed kasno vraćao kući, iza pola noći. Bila je to mrkla noć, ni prst se pred očima nije vidio. Sve što je bilo sjajno na ovom svijetu bila je šačica zvijezda prema istoku, ostalo su prekrivali crni oblaci. Od mjeseca ne bi bilo koristi i da njih nije bilo; izašao je kasno te večeri a pretvorio se u srp, kao da se cijel ocijedio. I pored svega toga, moj djed nije imao niti kakvu svjetiljku niti problema s orijentacijom jer je put znao napamet, te je utonuo u neke druge misli. Ali kako se približavao seoskom groblju, kraj koga je morao proći i to njegovom dužom stranom, nekih stotinjak metara, nelagoda se počela polako sama od sebe uvlačiti a one ranije misli odstupati. Djedova kuća je bila malo dalja od groblja, još nekih stotinu metara. Da je bilo i malo svjetla te
|
|
|
|
|
Bijelko je u to vrijeme bio onemoćao, a starom čeljadetu vazda nešto smeta. Netko će, zbog toga, galamiti, netko opet samo prigovarati odnosno gunđati i roncati, a rijetki će, poput Bijelke, znati to na duhovit način reći i riješiti problem. Pri tom se nitko neće zaozbiljno naljutiti. Veliki je to dar čovjeku od Boga. Tako je u Bijelke veliko imanje a djeca se kući nisu vratila s Križnih putova. Nema tko raditi, zagraditi svoje i nadgledati. Susjedi Bijelkini imaju obzira, i to velikoga, samo su drugo djeca. A baš ta nestašna djeca posula u Raguža, Bijelkinih susjeda, što no se kaže, Bože mi prosti, k'o mravi. Ima ih svake veličine i vrste, da se ne kaže spola. Od bosih nožica, umotanih u krpu na majčinu krilu, sve do curetaka i momčića. Prave cure i momci se u to ne računaju. Ne kaže se džabe: ima ih k'o Raguža! Dobra su to djeca, ali opet djeca ko djeca. Preskočiti će ogradu, soriti zid, što 'no ima besjeda, ugaziti klanac, odnijeti sohu jali kolac, i sve tako. A Bijelki to, k'o starom čeljadetu smeta. Možda i više nego je to potrebno. Staros k'o staros. Ali, kako to reći susjedima a da nebude smrada, kako to dragi Bog zapovjeda. Misli Bijelko, misli, pa mu sine. Ode na sjednicu kod susjeda gdje ima i Raguža. - Što ima, Bijelko? ko pitaju susjedi, zapravo pale vatru pod Bijelku. Svi čekaju što će danas reći. Bijelko šuti i priprema scenu. Važno je da se ona dobro zagrije. Kada je zagrijana do optimalne točke, Bijelko se malo k'o pokrene i zamisli još dublje. Svi čekaju. Napeto je. Sada ili nikada. -Pa u priliku, dobro je, dobro. Vala Bogu. Dobro je. Ma ima jedna mana, ali eto! - Kakva mana Bijelko, reci!? Bijelko znalački oslušne muklu tišinu. Svi su napeti. E, dobro je. - Ma nije, ljudi, moje o tome govoriti, ali kada se mora, mora. Meni se čini, Bože mi prosti ako griješim, da je malo bogova na nebu. Svi zamuknuše, nisu to očekivali. Što je ovo sada? Postaje gotovo opipljivo napeto. - Dobro, nastavlja Bijelko pošto još jednom procjeni situaciju, dosta je onaj jedini i pravi svima, slava mu i milost! Ali, kuda će Raguževa djeca? Trebo bi i njima jedan? Ko će ih drugi suliti, jadan bio? Posuli ko škakavci pa pretri plot, ugazi klanac, sori zid... Zašuti Bijelko, a ispod oka zbraja učinak. Pun pogodak! U sridu! Svi se smiju, držeći se za stomak. I Raguži, to je važno. Od tada plotovi ostaše cjeli, klanci također, a zidovi su se orili samo od starosti. Kao i Bijelko, nekoliko godina poslije.
|
|
|
|
|
Pitaju moga djeda Đurka “Zašto ti tamo na Habatnicam prazna zemlja leži, sada poslije žita mog'o bi posijati repu?“ Djed odgovara: - Ma kakvu repu jadan ne bio, vidiš li ona dva Hasanova, ne bi ih kuka nabac'o , a ne repe!
Plivin caća doš'o pogledati kako su majstori postavili grede preko podruma, gdje su pravili kuću. Stari se obuk'o, nove šalvare, nova košulja, k'o nov što bi se reklo. Proba prijeći gredom preko podruma, okliznu mu se noga i propade u podrum! Sigurno se dobro udario. Podiže se stari, izlazi iz podruma, nekako u sebi pomalo ječi. Pitaju ga ljudi kako je, jeli se udario? On se onako otresa pa veli: - Kukala mu sreća, žao mi je novih šalvara!
Vidoje Salmanić, moj djed, od mame mi otac, nevjesta mu napravila one nove nakvasane krafne (krofne po naški). Pita Vidoje: - Nevjesta, što ti je ovo bona? Babićuša odgovara: -Krofne, ćaća, krofne! Uze djed krupni kolač te ga razlomi pa se nasmije. - Bogare ti nevjesta, ovi su ti kolači lažni k'o i ova država. Kad pogledaš čine se veliki a kad ih razlomiš, unutra nema baš ništa! (Na slici: pogled na kanjon suhe rijeke Radimlja)
|
|
|
|
|
|
Bilo je to, čini mi se, 1932. godine. Onako u jesen, zapravo već je to zima. Duhan se predo na vagu, škija se iskrižala, limenke od gaza se nasule i sakrile duboko u najrazličitija skrovišta. Šverceri duhana, iliti trave, dolaze i život teče svojim tokom. Ali, i džandari znaju svoj poso, pa eto ti ih svaki čas u selo. Večer je, samo Bog zna koliko sati, tko ima sat!? Sunce je poodavno zašlo, i zvonilo je na kapelici ima dobar dušak. Večeralo se i čeljad, naročito nejač i starija, već spavaju. Ilija je sredovječan čovjek, okretan i krepak. U njega obično navrate šverceri, Srbi, Nevesinjci. Tako i te večeri. U selu jedva još koje svjetlo, lampa na gaz, svijetli. Zovu „Domaćine, domaćine“. –Eeee, odgovori im Ilija ugovorenim znakom. -Pomoz Bog, nazvaše. –Bog vam pomogo. Hajde u kuću. Sjedoše oko ognjišta. –Kako? –Dobro. –Ima li domaćine što ljuto. –Dakuće! –A trave? –Biće nešto. De vi potegnite, odo ja u selo, naći što. –Svaka čas, vala! Rekoše šverceri. Pošto preda plosku rakije najstarijem, koga je dobro poznavao i bili su povjerljivi jedan drugom, Ilija ode u selo tražiti trave. Ide ravno k Andriji, svom vrsniku, s kojim već dugo radi oko iste stvari. Mrak je, ništa se ne vidi, ali Ilija zna put napamet. Andrija je već zaspao. Zna Ilija da spava u priljepku kuće, uvijek na oprezu jer je vrijeme prodaji trave. Zove ga i budi. –Donesi travu kod mene, šapće kroz zatvorena vrata.
-Odma, veli Andrija. Ilija se vrati kući da s švercerima dočeka Andriju. Poso se zna i radi se rutinski. U međuvremenu, dogodi se ono za seljaka najstrašnije. Pred Ilijinu kuću, u kojoj sjede šverceri, bane grupa džandara! Oni su pošli presresti švercere duhana, pa im mračno, te su svratili u dobrog domaćina Ilije, da im u selu nakupi fenjera, kako bi mogli ići. Takav razvoj događaja graniči sa stravom i užasom. Kada šverceri, što sjede u Ilijinoj kući, vidješe džandare, pobjegoše kroz stranska vrata iza kuće, Tu se skriše, ni živi ni mrtvi. Sve čuju što se u kući događa. Oni znaju da je riječ o slučaju, Ilija ih nikako nije odao. Eto ti sada Ilije u kuću. On se ono vraća od Andrije. Kani ga sačekati sa švercerima, završiti poso oko škije, pa spavati. On u kuću, pa veselo: -Pijete li što ljudi? –Što ćemo piti, jadan? Možda vode? Mi smo na poslu, znaš. Nećemo ni kapi. Nego ti hajde u selo pa nam nakupi fenjera, odgovori mu starješina džandara. –Dobro, veli Ilija, tresući se od straha. Sva sreća da se vatra na ognjištu pritajila, pa džandari ne vide Iliju. Ilija, sada, trk pred Andriju da ga upozori, ali su se mimoišli. Andrija je, pošto ga je Ilija probudio, otišo drugom stranom, do jedne gomile , gdje je zakopo limenku od gaza sa škijom. Otkopa je, pa veselo Ilijinoj kući. Slutio je, biće to dobar poso. Možda proda sve u limenci, zavisno koliko su šverceri vrući. Banu u Ilijinu kuću, gdje sjede džandari s puškama, noseći limenku od gaza punu žute hercegovačke škije. –Nosiš li što? Upitaše džandari misleći da se Ilija vraća s fenjerima. –Nosim, nosim, gotovo veselo odgovori Andrija, grleći znakovito limenku škije. Tada se jedan ugarak s žarom probudi na ognjištu, zaplamsa i osvijetli kuću. Andrija ostade u mraku a vidi džandare ko na dlanu. I šverceri iza kuće promatraju ovaj prizor strave i užasa. Bio je to najstrašniji prizor u Andrijinu životu. On munjevito pobježe, preskočivši visoki kameni zid, pade u njivu zvanu Pločanka, te pobježe u obližnju šumu. Srce kuca da se na daleko čuje, znoj ga oblijeva, guši se, nema zraka… Zakopa limenku u neki bus pa kući. Uskoči u gunjine i napravi se da spava. U međuvremenu kući se vrati Ilija. Obavijesti džandare da u selu nema fenjera. Starješina ga upita: -Kakav ti ono, bolan, čoek pobježe ispred kuće? Ilija nedužno odgovori: - Ne znam. Koji susjed možda, pošo na duhansku. Prepo se od vas. Odoše džandari a u kuću se vrate šverceri. Ilija opet po Andriju. Budi ga, budi. A, ne. Andrija spava ko zaklan. –Hajde, bolan, donesi onu škiju, šapće mu Ilija. Andrija se tek tada „probudi“. –Kakvu škiju, bolan? Ne znam ja ni za kakvu škiju! Ja sam predo duhan državi, ko što Bog zapovijeda. Okani se ti mene. Neću ja proti zakona, znaš… (Andrija misli da su džandari na sili doveli Iliju da ga uhapse). Bila je to, zaista, noć strave i užasa. (Pero Marijanović)
|
|
|
|
|
Od svitanja do početka novog svitanja, naše staro selo živjelo je u posebnom duhovnom ozračju. Topli hercegovački kamen, hrastovi i cerovi lugovi, loza, šipak i smokva rađali su vanjskim plodovima i nutarnjim, duhovnim u srcima naših ljudi. S njima se išlo moliti i spavati s njima se ustajalo. Poput sunca, duhovni plodovi Hercegovine grijali su svako srce, ovdje na kamenu i tamo daleko, sve do Anda. Baš u tom ozračju Pero je čekao Novu 1963. sjedeći pored ognjišta i džarajući vatru, poput djeteta. Kad puče glas da Pavo prodaje kenjca, iliti magare iliti tovar. «Taman mi treba» pomisli Pero. «Dolazi proljeće, valja puno toga pretjerati a za ono žalosno kljuse neće valjda puno iskati.» Put pod noge pa u Pave. «Faljen Bog». «Vazda i na vijeke». – I… , upita Pero. –Eto…, odgovori Pavo. Pero se sagne prema ognjštu i nastavi posao koji je u svojoj kući jutros započeo. – Ja…, zatim odgovori. –E…, doda Pavo. –Što ima…? Upita Pero. –Eto…, odgovori Pavo. –Ja…, zaključi Pero. I…? upita Pavo. –Tako, eto…,
|
|
|
|
|
Karavani su, put Dubrovnika, tutnjali Hercegovinom sve dok nije napravljena uskotračna pruga prema Sarajevu, a i poslije. Na put je znalo kretati i do stotinu natovarenih konja s pratnjom. Biti karavandžija bila je čast. Posebni ljudi, tadašnji biznismeni, brinuli su se da konji budu natovareni, dakle s vrlo malo "praznog hoda". Roba se istovarala u Dubrovniku a karavandžije, i njihovi konji, su odmarali u Konavlima. Čekali su novi teret. Inače karavani su se kretali po strogim pravilima. Na čelu je bio kramar. Imao je štap koji je ujedno bio i aršin i raboš. Bio je to čovjek od ugleda. Određivao je rute koje je trebalo u danu preći i mjesta gdje treba konačiti. Čast karavandžije je nalagala da se spava s karavanom iako ste, primjerice, zanoćili blizu vlastite kuće. Toga predbožićnoga dana, zadnjeg desetljeća devetnaestoga stoljeća, karavana je udarila na konak uz Neretvu, blizu mjesta gdje je danas Tvornica aluminija. Kramar je bio ugledni domaćin iz Trijebnja. Dobro je znao raboš. U danu je padala kiša, pa su karavandžije bili mokri. Pravila su nalagala da se prvo trebalo pobrinuti za konje: rastovariti ih, istrljati suhim ćebetom, dati im zob. Ostatak vremena se brinulo za sebe, onako ovlaš, jer su svi bili umorni od duga puta. Jozo je bio srednjovječan čovjek s puno sitne djece. Bogu je neprestance zahvaljivao što je primljen za karavndžiju. Da nije bilo kramara, kućnog poznanika, toga mu za rukom nikada ne bi pošlo. Bio je u mnogome različit od drugih. Mokar nije htio zaspati već je raspirio vatru, sve na sebi dobro osušio, pa tek tada se uvio u gunj
|
|
|
|
|
|
|
Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)
|
|