|
 |
| |
STOJAN
VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE
METKOVIĆ |
 |
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
Sine, evo mene doma. Bila sam na groblju tati. Dobro sam, hvala Bogu, imala sam malo tlaka i boljela me glava. Očiju ti sine, koliko je sada sati u vas u Straliji?
|
|
|
|
|
29. 10. 2004
DUHOM PROTIV TIRANIJE - BIJELKO KUDRIĆ VAGA DUHAN
|
|
|
|
Uvelike je jesen zavladala. Zapravo to je ono vrijeme kada čovjek ne zna je li prošla jesen i je li počela zima. Treba li očekivati lijepo vrijeme ili snijeg. U to doba na selu sve se miješa, baš kao što je i vrijeme: radost i tuga, nada i beznađe. Božić je pred nama, to čovjeka raduje, ali i vaga duhana. Ta vaga duhana najvažniji je dan u godini. Od njega zavise ostalih 364 godišnjih dana. To je dan koji donosi nadu ali i gorka, pregorka razočaranja. Najčešće, vaga duhana, kada je ispred nas, razgaljuje srca nadom, a kada se dogodi donosi velika razočaranja. Nije to samo radi očiglednih nepravdi koje je duhanska stanica, ili dogana kako su je zvali, ljudima priređivala već i poradi stvarnih rizika koje je uzgoj duhana sobom nosio. Bilo kako bilo, duhan je trebalo osušiti te na južini demetiti. Djeca su demete vezali komišinom da se listovi drže zajedno i da ljepše izgledaju pred vagarom. Ko djevojka kada je prose. Duhan se pri tom razvrstavao po kakvoći i veličini lista: mali, srednji i veliki, prva, druga, treća ... klasa. Svi su ipak nastojali malo ga uljepšati, uljuditi kako bi se reklo, ne bi li postigo veću klasu. Samo je Bijelko drugu tehniku primijenio: unutra u demete loš duhan a prekrio ga s dva lista lijepa duhana. Došo kamion u selo, potovario denjke pa vozi u Stolac. U dogani vlada neopisiva klima. Svi šute, duše se klate od krajnje nade u naklonost vagara do najtežih slutnji. Nitko nikoga ne gleda, svi hodaju oborena pogleda. Samo Bijelko ide ponosno, uzdignuta čela. Ta u njega je duhan da bolji ne može biti. Naravno ako se ne zaviri u struk ili demet kako se kaže po seljački. Zapravo, Bijelko zna što ga čeka, ali se treba malo nakenčijati s vlasti. Njemu je to najvažnije. Vaga duhana je prava prilika za to koja se ne smije propustiti. Došo red na Bijelku. Nanose denjak na vagu. Vagar malo promiješa denjak pa iznutra izvlači šaku strukova. Mukla tišina. Razgrće strukove kada tamo svašta; izvana dobar duhan a unutra đubre, što se ono kaže. U čudu pita, zapravo grmi: - Što je ovo Bijelko? Sve pomiješano! Učustio si ga, a? Bijelko ni da trene. - Nisam gospodine. Malo ga samo presvuko. Znaš, ide u grad pa je reda. Ta, crkve mi, i ja se presvučem kada vamo k vama dolazim! Reče Bijelko i pogledom odluta dalje, samo on zna kamo. Za njega je vaga završena. Vaga duhana je ove godine ispunila očekivanja, bar što se njega tiče.
|
|
|
|
|
22. 10. 2004
DUHOM PROTIV NEPRAVDE - BIJELKO SMIČE KOZE
|
|
|
|
Bilo je to u ono čudno vrijeme prošle države kada se i Bijelko uspio malo oporaviti te koliko toliko kuću opremiti. Čini se sve je pošlo nabolje. Nabavio Bijelko i lijep broj koza, čeka prinove, daju dosta i kozjeg mlijeka. Kada eto ti naredbe: smiči koze! Jerbo, tako vlast veli, štete gori (drveću) pošto brste mladicu. Ko eto vlast se zabrinula za šume. Zna Bijelko, nije to to. Dolazi 1 maj, drugovi će slaviti pa im treba jeftinog mesa. Požurio narod prodaje svoju muku, svoju uzdanicu po ništa. Samo da je se riješi dok ne dođe narodna vlast. Daje se čitava koza za šaku soli, što no se kaže. Samo Bijelko jok. On sjedi i gotovo zaljubljeno gleda svoje stado koza. Oni brste li brste. Eto ti narodne vlasti. - Ti Bijelko ne slušaš što narodna vlast kaže?! - Slušam vala ljudi. - Pa što nisi smako koze, kada slušaš?! - Smako sam crkve mi svaku! Narodna vlast je sada ljuta a to znači da malo zašuti pa će strogim glasom: - A što ti je ovo tu što brsti? - Jarcovi, sami jarcovi crkve mi. Koze sam posmako kako ste naredili. Evo ljudi morete i pogledati! Reče Bijelko i stade promatrati svoje blago. Za njega je slučaj bio završen
|
|
|
|
|
11. 10. 2004
DUHOM PROTIV NASILJA - BIJELKO TI SI NAOPAKO NASAĐEN!
|
|
|
|
Bilo je to vrijeme kada se ponešto smjelo i reći u prošlom političkom sustavu kod nas. Vrijeme terora polako je jenjavalo i to je Bijelko dobro znao. Dobro znao i koristio da se s vlasti našali. Ali kroz šalu da i dobro ujede one koji su mu toliko zla nanijeli. Dolazi redovito na seoske političke sastanke i ne slaže se ama baš ni s čim. Napadaju ga a on samo mirno odgovara: - Tešto! Ili: - Koće! I misli svoje duboke misli. A sada sastanke vode trojica; jedan Srbin, jedan Musliman i jedan kobajagi Hrvat. Taj Hrvat posebno muči Bijelku. On zapravo to i nije, neka je čudna mješavina koja se nipošto ne osjeća Hrvatom. Dobio je samo zadatak da to glumi. A onaj tko je živio na selu i kopo njivu samo zna što znači motika nasađena naopako ili, to bi se reklo, na pola drška. To vam znači ništa, ili još gore od toga. To se veli za čovjeka koji je napolica, ni tamo ni amo. Elem, svi sjede i šute. Bijelko se ne slaže pa Bog. Onaj treći, Hrvat po zadatku, sada je ljut pa će na Bjelku: - Bijelko, ti si naopako nasađen! Bijelko će mirno: - Morebit crkve mi ali ti si na pola drška! Pa utone u samo njemu poznate misli. Svi šute ali su sretni jer je Bijelko opet, po tko zna koji put, zmiju udario po sred čela. Duhom naravno. Nasilje mu je uvijek bilo strano.
|
|
|
|
|
24. 9. 2004
DUHOM PROTIV NASILJA - BIJELKO OPET SADI DUHAN
|
|
|
|
U Kraljevini Bijelko je nasamario filance sadnjom duhana u krtolini. Kada je došla SFRJ isprva je bio vrlo oprezan, pa čak i malo prestrašen, ali kako je vrijeme prolazilo sve se više ohrabrio i bio spreman malo kenčijati s vlasti. Duhan je opet bio u centru pozornosti, monopol je i dalje bio na snazi i država je dobro zarađivala guleći jadnog seljaka. Čim bi se duhan primio na njivi i malo odrastao, vlasnik je pobio tablu u zemlju na vrh parcele, pa stao čekati filanca. On je dolazio nadmeno s dubokim prezirom prema seljaku. Baš je to ogorčilo Bijelku jer je dobro znao tko su i što znaju. Duhan se sadio u redove tako što se prvo isparala zemlja s grabljama, crtajući redove po širini a potom, okomito na njih, po dužini njive. Tako je filanac, jednostavno, brojao redove i množio ih. Po tom je vagao uzorak duhana te množio s brojem struka. Procjenu uroda pisao je na onu pobijenu tablu. Ali, Bijelko nije posadio duhan u redove nego nasumično, kako se po priliku sije kukuruz. Kako ga izbrojati? Eto ti nadmenog filanca. Ni pozdrava Bijelki već silno učevno latio se brojanja struka. Ali ne ide. Nema redova. Mora prozboriti s Bijelkom koji sjedi pored njive podvijenih nogu i s izrazom nevinašca promatra filanca. Filanac osorno pita: - Što ti je ovo, nikakvog reda nema? – Crkve ti gospodine oklen mi red na njivi kada mi ga, lje, ni u kući nema? Reče Bijelko i nastavi mirno motriti filanca.
|
|
|
|
|
17. 9. 2004
NASMIJMO SE UZ BIJELKU KUDRIĆA
|
|
|
|
Svako vrijeme ima svoj humor. Ova zgoda se dogodila u Kraljevini i tipična je za humor sela u to doba. Bijelko odlazi u selo na razgovor. Sjeda pored ognjišta da se malo ugrije ali i da je bliže glamlji da zapali lulu koja mu se često, iz nekog razloga, gasila. Svi, pak, gledaju postaviti mu kakvo pitanje, naizgled ozbiljno, očekujući duhovit odgovor. Ipak, muškarci su u prednosti. Žene, pa čak i majka, čekaju svoj red. Zna se, uvijek poslije muškaraca. Kako. Dobro. Elem, što no ima besjeda, razgovor se svede na nekoliko riječi i dugu šutnju. Došlo red i na žene. Bijelko odbija gusti dim iz lule koja je najedanput planula ko klačina. Gleda nekako odsutno u lug skupljen pored ognjišta. Najstarija žena u kući pita: -Vjere ti Bijelko ima li u tebe mlijeka? Znam imaš dosta male djece… - Crkve mi nema ni kapi. – Pa kako živiš bolan, kud će ti tolika djeca? – Žene nešto štrcaju u krave. Mirno odgovori Bijelko i nastavi promatrati lug pored ognjišta.
|
|
|
|
|
16. 9. 2004
DUHOM PROTIV TIRANIJE - BIJELKO KUDRIĆ U ZATVORU
|
|
|
|
Zaludu Bijelkina prispodoba o karpuzi i praznom džepu, poreznik je neumoljiv. Plati i Bog. Vidi Bijelko koliko je sati. Nemoj globiti kuću on će u zatvor. Dobro. Dođi u aps tada i tada. Bijelko poslušno dođe u zatvor u Stolac i mirno odleža kaznu. Nije kenčijo s vlasti, duboko u sebi je osjećao da to nije ona stara vlast. Ovo je nešto drugo. Ubijaju i djecu a kamo li njega starca. Kada dođe vrijeme pustiše ga kući. Opet gunjac preko vrata pa 25 kilometara pješke kući. Gladan i žedan. Ali samo da dođe kući. Dušmani izašli pred kuće pa ga ko bajagi sažalno pitaju, a zapravo samo čekaju da što kaže pa da ga vrate: - Đe te zatvoriše bolan? – Zavratima, bome. Mirno i kao s ponosom odgovori Bijelko. A, zapravo, bol i umor su ga razdirali. Pomisao da će neko od djece naći put do očeva doma nikada ga nije napuštala.
|
|
|
|
|
11. 9. 2004
DUHOM PROTIV NEPRAVDE - JA MOJ BRATE!
|
|
|
|
Rubriku Duhom protiv nasilja nastavljamo jednom zgodom čijim akterima smo zamijenili imena. Antišin brat je umro, ali su njegova tri sina dočekali kraj rata, dvojica u partizanima a za jednoga se, tih ranih poslijeratnih godina, još ništa nije znalo. Govorkalo se da je ostao negdje na Križnom putu. Naročito je aktivan srednji bratov sin, partizan. Prije rata je polazio neke škole ali ih nije mogao svršiti. Kada je došao rat otišao je u partizane i bio vrlo aktivan. Svršio je i neke ratne škole; jedan tjedan je bio na nekom tečaju u Beogradu. Sada obilazi sela i drži vatrene govore. Danas dolazi u svoje selo i cijelu se noć pripremao. Seljani su ga uvijek gledali ispod oka za razliku njegova kršnog brata za kojega se, toga časa, ništa nije znalo. Na skup došlo cijelo selo, netko prisjeo na još vlažnu zemlju, mnogi stoje. I žene su došle, nekako stidljive, zavijene u jašmake. Mladi govornik je naredio da se stricu Antiši donese štokrla iz škole i da sjede u sred prvog reda. Tako i bi. Antiša je pun duha i seljani zapravo motre što će on učiniti. Mladi govornik počinje, brzo pada u vatru, govori učevno koliko je bilo moguće za jednog tjedna naučiti. Seljani šute, samo se stric Antiša povremeno okreće, značajno gleda po seljanima i veli: - Ja moj brate. To još više raspaljuje mladog govornika. Pita: - Drugovi ima li tko što pitati. Isprva svi šute pa će jedna žena: - A đe ti je Bog, slava mu i milost? Mladi govornik se iskreno od srca nasmije zatucanim seljanima pa će: - E nema ga drugovi. Nema više. Drugovi tako kažu. Naučnici dokazali da ga nema. Ne morate se više plašiti tih gluposti! Tajac u masi. Kuma Marinka gotovo prestravljeno pita: - Što reče jadna ti sam? Instinktivno pogleda milicionera koji je čuvao red. Prije rata je tog istog pametnjakovića tužila policiji jer joj je pokro jaja ispod kočke. – Kako nema, kuku meni? – Nema, dokazali drugovi! Antiša se okreće, gleda po seljanima pa će po tko zna koji put: - Ja, moj brate. Manda stidljivo pita: - A di nam je onda kiša, kuku nama. Hoćemo li pocrkati i mi i živina? Govornik se grohotom nasmije zatucanim seljanima: - Drugovi vako. Mi ćemo u selo dovesti telefun. Kada vam kiša zatreba vi telefunirate nama drugovima u Mostar. Mi vam šaljemo kišu. Tako će biti! U masi žamor. – Mir i slušaj narodnu vlast! Zagrmi drug milicioner. Samo će Antiša: - Ja moj brate! Seljaci nekako postiđeni, kriju pogled, a seljanke se jače umataju u jašmak. Govor svrši. Mladi govornik još u vatri. Ponosan je na strica Antišu i njegovo «Ja moj brate». Pita ga pred svima: - E striče reci der ti meni što ti znači ono «Ja moj brate»? – E moj bratiću, polako će Antiša, za vrijeme onih ne narodnih režima, političarima se govorilo da prostiš «Ne seri». Danas, lje, je narodna vlast, njoj se ne smije tako govoriti. Njoj se kaže na priliku: «Ja moj brate»! Osudiše ga na šest mjeseci a odleža samo tri u ćelovini u Mostaru.
|
|
|
|
|
8. 9. 2004
DUHOM PROTIV TIRANIJE - ŠTO TI JE IZA KOBILE BIJELKO?
|
|
|
|
Proljepšalo se proljetno vrijeme. Bijelko sjedi pred kućom na trupini. Nekako se smanjio, okopnio. Tijelo kao da nestaje, samo je duh velik, čini se veći i mlađi nego ikada. Sada su pred njegovom kućom šumari. Sjeli na štokrlu i jednu omanju začađenu klupu. Došli popisati blago pa da se udari porez. Bijelko bi što šta sakrio, nešto smanjio pa da i poreza bude manje. Baš u tom osjetljivom času đavo nanese kobilu sa ždrebetom. Kao da se napast šepuri pred šumarima, a Bijelko prikrio njeno ždrebe. Pitaju šumari: -Čija je ono kobila Bijelko. -Moja, pomalo ponosno odgovori Bijelko. - A što je ono za kobilom? - Rep, crkve ti. Mirno odgovori Bijelko i nastavi promatrati grumen škrte zemlje pred sobom.
|
|
|
|
|
6. 9. 2004
DUHOM PROTIV NASILJA - CRKVE TI, GOSPODINE, UBERIDER MI TU KARPUZU
|
|
|
|
SFRJ zaodjenuta bratstvom i jedinstvom ne ostavlja Bijelku na miru. Za nju on je nenarodni element. Dokaz za to su njegova poubijana djeca. Treba platiti porez, Bijelko nema ni prebijene. Drugovi iz Stoca mu šalju poreznika. Mlađi je čovjek pa bi se malo i pokazo pred drugovima. Srediti će nenarodnog elementa. Bijelko već onemoćo, star je a i križ je pretežak. Sjedi na drvenu krevetu pored prozora i potkupio noge obuvene u bijele kalčine. Nekako odsutno gleda kroz prozor na put kojim bi trebala doći njegova djeca kada bio bila živa. Ambiciozni drug poreznik sjeo na sred kuće na štokrlu. Jedva drži ravnotežu jer je jedna noga već odavno slomljena. Hoće čim prije završiti posao pa da izvijesti drugove. –Druže Luka, nisi platio porez, odmah plati. –Nemam para, gospodine. –Kažem, plati odmah! – Dobro porez, dobro sve, čast svemu, ali ja nemam ništa. –Mene se ne tiče što ti imaš što nemaš, porez plati odmah ili ti globim kuću! Vidi Bijelko, nema šale. Puno je država preturio preko leđa, nakenčijo se s njima, ali s ovom nema šale. Misli zagledan kroz prozor, pa će: -Nešto bi te gospodine zamolio. Crkve ti, uberider mi tu karpuzu što ti je kraj noge pa mi je dodaj. Poreznik vidi Bijelko nije pri svojoj. Kako će posao završiti, što drugovima reći? –Kakva karpuza ludi stari, ovo je kuća? –Neka je, uberi ti nju! –Kako ću ubrati karpuzu kada je nema? –E vidiš moj gospodine, a kako ću ja tebi dati pare kada ih nemam? Mirno zaključi Bijelko i nastavi promatrati prašnjavi put koji vodi u selo. Djeco moja gdje ste?
|
|
|
|
|
1. 9. 2004
DUHOM PROTIV NEPRAVDE - MI SMO TI ONA DJECA ISPOD HARARINE!
|
|
|
|
U vrijeme ove priče Bijelko živi u Kraljevini. Ima dobro imanje, ali posula sitna djeca i veliki porezi. Teško se živi. Pomoći niotkud. Djeca uvijek nešto pitaju, te ovo te ono. Zašto ovo, zašto ono. Vide djeca, neki i drugačije žive. Ne jedu samo od ručka do ručka, jedu i ujutro i uvečer. Pitaju Bijelku zašto je tako. Bijelko se zamislio pa će: -Mora se djeco izdaleka početi. Ne more se to tek tako objasniti. Treba se vratiti na početak kada je dragi Bog, slava Mu i milost, stvorio svijet. Prvo je stvorio jednog čoeka. On se zvao Adam. Bog mu stvori, elem, i ženu koja se zvala Eva. Imali su puno, puno djece. Kako druge nije moglo ni biti naredi Adam da se uzimaju najstariji i najmlađi da budu daleko. Pozva Adam Isusa Krista, slava Mu i milost, da mu blagoslovi djecu. Ali ga bilo stid što ih je toliko puno, pa ih podjeli u dvije grupe. Jednu sakrije pod hararinu (vreća od kostrijeti) a drugu pusti da hodaju. Dođe Isus, slava Mu i milost, pa pita Adama gdje su druga djeca. Adam tvrdi da ih više nema a Isus da ih još ima. Adam opet kaže da su tu sva a Isus da ih nema pola. Zaludu, Adam neće da popusti. Tada reče Isus, slava Mu i milost: «E neka ti ova ovdje djeca budu sretna a ona pod hararinom kako im bude». Djeco moja eto tako je to bilo. Mi smo ti ona djeca ispod hararine! Mirno zaključi Bijelko.
|
|
|
|
|
30. 8. 2004
DUHOM PROTIV NASILJA - JESI LI NA KOGA ŽEDAN STARI?
|
|
|
|
Naša Zaklada, prema temeljnom programu svoga djelovanja, zapisuje i čuva od zaborava iskrice narodnog duha, često uperene golom opstanku ili borbi protiv nepravde i nasilja. Zahvaljujemo Mati Marić zvanom Kisa iz Donjeg Brštanika, rođenom 1959. godine i prognanom sa svoga ognjišta, na prikupljenim i zapisanim zgodama o Bjelki Kudrića, narodnom velikanu duha. Te zgode ćemo objavljivati u rubrici Duhom protiv nasilja. Pravo ime Bijelki bijaše Luka Perić. Imao je četiri sina: Matu, Vinka, Jozu i Peru te kćer Anicu. Sinove izgubi u ratu 1941. - 1945. Sahrani samo jednog, ostali zauvijek ostadoše na krvavim stazama Križnog puta. Čim rat završi odvedoše i kćer Anicu u zeničku tamnicu gdje je tamnovala, ni kriva ni dužna 4 godine. Preživi te strahote ali u Domovinskom ratu pođe putem svoje braće, ubiše je na kućnom pragu. Bijelko je nosio težak, pretežak križ. Nešto se u njemu slama, krči, ali on sve podnosi, šuti i pati. Bori se za život, valja dočekati kćer Anicu ako ikada izađe iz zeničkog kazamata. Svaki ga dan provociraju, muče ali Bijelko ponosno šuti i pati. U selu svaku večer sastanci. Dolaze aktivisti iz Stoca i drže govore. Bijelko mora dolaziti i mora šutjeti. Ali aktivisti nasrću na Bijelku iritirani njegovom ponosnom patnjom, poput bijesnih pasa kada nanjuše bespomoćno živinče u grmlju. Bijelko samo šuti i trpi. Misli, možda će Anica ipak doći kući, mora bar njega naći. Pitaju ga: - Jesi li ti na koga žedan stari? Bijelko će: - Jesam, crkve mi! Psi osjećaju lovinu, bila im žestoko udaraju. - Na koga si žedan stari, reci na koga?! - Na puru, crkve mi. Mirno će Bijelko.
|
|
|
|
|
23. 8. 2004
DUHOM PROTIV TIRANIJE ILI JEDNOSTAVNO LJETNA ŠALA
|
|
|
|
Dobro je poznato da su Hercegovci snalažljivi, to ih je kamen podučio, ali manje se govori o tome da su rijetko zadovoljni. Tako je jedan od nas bio stalno nezadovoljan. Otišao u Njemačku nevalja. Otišao u Ameriku, nije to to. Otiđe u Australiju, manjka istinske demokracije. Dosjeti se, obećana zemlja je Rusija pod Staljinom. Hajde tamo, samo kako se toga nije ranije sjetio. Tamo nađe svi znamo što. Ali ni pisma ne smije da napiše, sve pregledaju. Misli, misli pa ovako napiše doma: "Dragi moji ja sam u Rusiji. Ovamo mi je jako dobro, a tako mi i treba!"
|
|
|
|
|
17. 8. 2004
DUHOM PROTIV TIRANIJE - TKO GA VOLI NEK MU SE MOLI, TKO NE VOLI NEK MU SE NE MOLI
|
|
|
|
(Preuzeto iz Foruma, Kulturna baština, Šale i doskočice) "Od pada Huma i Bosanskog kraljevstva smjenjuju se sve neljudskiji politički sustavi na našim prostorima. Čovjek je nemoćan, ostao mu je pasivni otpor i duh da se njime bori. Duhom protiv tiranije. Tako je završio i II Svjetski rat, ljudi preživjeli strahote i završili u dikataturi proletarijata. Opet teror, jednoumlje ... Davna Crvena Hrvatska samo u nejasnom sjećanju i čežnji ljudi. Zaredali državni elementi po uglednijim kućama Hrvata da ko bajagi prenoće, a zapravo da špijuniraju i kupe informacije. Ljudi to znaju ali ne mogu ništa. Tako navrate u jednu uglednu obitelj u selu Previš. Pitaju noćiti, domaćin ih prima i misli što učiniti. Brzo smisli. Dođe vrijeme večere, špijuni otvorili i oči i uši da štogod čuju. Domaćin poziva na molitvu. - Hajde čeljadi da se Bog moli za našeg Titu. Tko ga voli nek mu se moli, tko ne voli neka mu se ne moli. Potom se širokim zamahom krsti, počinje krunicu i namjenjuje je zdravlju voljenog Tita. Špijuni se našli u nevolji. Bogu se ne mole a to ispade da Tita ne vole."
|
|
|
|
|
|
|
11. 8. 2004
JOŠ JEDNA O BJELKI KUDRIĆA
|
|
|
|
Bjelki zatrebao majstor pa ga pozove, a ovaj završio posao. Bjelko će mu: - Čim budem imo para, platiću ti. Majstor čekao, čekao pa nedočekao. Tužio Bjelku. Sudija pita: - Zašto nisi platio majstora? - Ma nisi li čuo slavni sude kako smo se pogodili? Čim budem imo para da platim. A ja ih posta mi nikada nemam, slavni sude.
|
|
|
|
|
10. 8. 2004
NAŠ KOMENTAR - TREBA SE SAMO O PINEZI I DOLARI GOVORITI
|
|
|
|
Ljeto je. Ponadali smo se progovoriti o idejama koje zastupamo s nekim ovog ljeta kada bude na odmoru. Rekoše, jedan takav vrlo angažirani čovjek iz Amerike, rođen podno jedne velike planine što uokviruje naše more, nakon dugih godina došao u Domovinu. Broj telefona je taj i taj. Zovemo, ne bez nelagode. Javlja se duboki muški glas postarijeg čovjeka. Predstavljamo se, govorimo zašto zovemo. Kazujemo i tko nas je preporučio. Pita čime se bavimo. Mi citiramo sve odreda pa spominjemo i Ustanak. Glas iz telefona ljutito povika: "Ustanak pričate a! Kakav ustanak? Treba da se o pinezi i dolari govori a ne o ustanku. U nas u Omerika samo se o dolari i biznisu govori. Ne o ustanku". Objašnjavamo da to nije jedino, pa navodimo dalje. Spominjemo da smo čuli i da je on tamo u Amerika jako angažiran na pitanju forklora itd. Glas iz telefona sada definitivno bijesan: "U Omerika sve je biznis. Razumiš li ti to? Sve je biznis, nema tu da se govori drugo. Ne mogu se spominjat s takovim čovikom". I baci slušalicu telefona. Zavlada tišina. Odnekud iskrsnu slika velikog Mihe Ljubana. On uze šaku crvenice zemlje te se zasu pred engleskim konzulom. Pojede je i reče "Ona će nas hraniti gospodine!". Engleski konzul zaplače. Današnji konzuli, oni bjelosvjetski i oni rođeni podno velikih planina što uokviruju naše more, ne plaču. Oni bacaju slušalice. I to tako brzo da se čovjek ne uspije ni ispričati. Zato se ispričavamo našem sugovorniku ovim putem, iako to vjerijatno neće ni pročitati. Ipak, duboko mu se ispričavamo i želimo mu još puno, puno penezi i dolari tamo u Omerika. Pokušavamo kod mnogo drugih iz različitih dijelova svijeta. Redovito nas učtivo odbijaju. I usput besplatno podijele po koji savjet kako treba živjeti. Hvala im, ma gdje bili. Mi ćemo ipak i dalje našim putem, putom velikog Mihe Ljubana. Velikanu duha i demokracije Ljubanu, čiji grob danas čuči otučen sa svih strana u korovu jednog starog groblja, velika hvala na mudrosti kojoj nas je podučio. I neka mu je laka hrvtcka zemlja! I ona koju je pojeo pred engleskim konzulom i ona, škrta, koja ga danas krije.
|
|
|
|
|
26. 7. 2004
"EVO, OVE BOŽJE HRANE NEĆE NAM NIKADA NESTATI" REČE MIJO LJUBAN POŠTO JE POJEO ŠAKU ZEMLJE
|
|
|
Posjetili smo grob Mije (Mihe) Ljubana u selu Bajovci (na slici). Mijo (Miho) Ljuban bio je najutjecajniji od svih vođa Hercegovačkog ustanka na Krupi. Rođen je oko 1821. godine a umro 1888. što i piše na njegovom grobu. "Zabilježen je i jedan vrlo znakovit događaj iz susreta konzula s katolicima: kada su ih konzuli najozbiljnije upozorili da od njihovih država neće dobiti nikakvu podršku ni pomoć, oni su njima još ozbiljnije odgovorili da ih nitko ne može i neće prisiliti na povratak u ropstvo što je Mijo Ljuban potkrijepio uzevši šaku zemlje koju je pred njima pojeo!" (doktorska teza don Ivice Puljića, "KATOLICI DONJE HERCEGOVINE I ISTOČNA KRIZA", str. 267).
|
|
|
|
|
14. 7. 2004
KAKO JE SELJAK NASAMARIO DŽANDARA (preuzeto s foruma šale i doskočice)
|
|
|
|
Namjerio se džandar na seljaka pa ga vazda progoni nebi li kakvo promaknuće dobio. Seljak se neda pa misli i misli i smisli kako da se džandaru osveti. Rano ujutru nahambiro četiri konja pa ih natovario drvima i pravo u grad. Naprijed odlučnim korakom ide seljak i vodi prvog konja za uzde. Bilo je strogo zabranjeno tako prodavati drva ali seljak ne mari. Na malti čeka džandar. Ne vjeruje svojim očima. Prava sreća. Samo da dovede seljaka u stanicu pa eto ti čina. Hapsi seljaka, naređuje da ga slijedi pa grabi naprijed. Ulice prazne, sve odzvanja od koraka oštrog džandara i konja. Grabi i seljak. Uzde je predo džandaru. Džandar je izvan sebe i već vidi kako ga šef hvali. Ali seljak izoglavljuje prvog konja pa ga preda jednom seljaku koji tu po dogovoru čeka. Zatim drugog, pa trećeg. Pažljivo izoglavljuje i četvrtog koga džandar vodi. Zatim se drži za uzde i malo zateže ko da je konj. Džandar ništa ne primjećuje. Grabi naprijed pred stanicu. Pred stanicom čeka oštri šef džandarmerije. Vidi čudan prizor: džandar vodi seljaka za uzde! Poviče iz svega glasa: -Što to radiš jadan bio? - Prodaje drva, gospodine pa ga privodim s konjima! -A đe su konji jadan bio? Progovori seljak gotovo plačnim glasom: -Eto gospodine što od nas seljaka rade. Vuku nas po gradu ko konje. A i mi smo ljudi vala. Vako se više nemore gospodine. A jok vala!
|
|
|
|
|
6. 7. 2004
Povodom misnog slavlja na grobu Dive Grabovčeve: Kao prava Hrvatica bila je jača od zlog bega Kopčića
|
|
|
KEDŽARA - Više je tisuća vjernika sa svih strana došlo na Divine dane podno Vran planine. Misno je slavlje predvodio fra Vinko Sičaja, župnik iz Kiseljaka, rodom iz Rame. Slavlje je uveličao veliki kiseljački župni zbor i tamburaški orkestar “Jozo Penava”. (Večernji list za BiH od 04.07.2004.)
DIVINI DANI
|
|
|
|
|
|
|
Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)
|
|