|
 |
| |
STOJAN
VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE
METKOVIĆ |
 |
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
Opet u Jugoslaviji i bijeg u Argentinu.
|
|
|
|
|
Zarobljavanje i Ruska letačka akademija. Fotografija: Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata.
|
|
|
|
|
U rubrici Duhom protiv tiranije, ovoga tjedna objavljujemo sjećanje slavnog ratnog pilota Nikole Vučine (1907. - 2001.). Tekst je napisan vjerno, onako kako mi je on svoj život više puta ispričao. Znao je prijateljima pričati iste sličice više puta, ali svaki put jednako do u najsitniju pojedinost. Pričao je vrlo zanimljivo a priča se sastojala od niza oživljenih sličica. Tekst donosimo u tri nastavka, kao doprinos povijesnoj građi jednoga strašnoga vremena koje je stavilo na kušnju i tisuće naših ljudi. Današnji, prvi nastavak, govori o njegovoj borbi u Rusiji, do zarobljavanja.
|
|
|
|
|
Posadi netko njega
Posadi netko mene
Rasli smo zajedno...
Opcija više.
|
|
|
|
|
Za ovaj tjedan programa priredili smo više uradaka naših suradnika. Jutros je na redu Tomo Raič tekstom ali i slikom pod nazivom "Mimikrija". Tekst govori o Gostionici, maloj običnoj seoskoj krčmi. Ako vi, poštovani posjetitelju, u toj priči prepoznate nešto drugo, neka vam bude. Na vašu odgovornost. Sami pali, sami se ubili!
|
|
|
|
|
U tjednu borbe protiv terorizma odlučili smo se posebno dići glas protiv medijskog nasilja usmjerenog protiv ljudske duše i njenih narodnih korijena. Uglavnom iz dva razloga. Prvo, jer je taj vid nasilja vrlo učinkovit i bolan za žrtvu, a drugo jer ga žrtva na kraju mora sama platiti! Izvor: knjiga "KAOS I DETERMINIZAM U BiH 2" autora Pere Marijanovića, nakladnik Gral Široki Brijeg, stranica 112.
|
|
|
|
|
Ovo je i posljednja priča o paši koji je ostao u vrlo lijepom sjećanju naroda. Iznoseći ove priče mi ne ulazimo u povijesno dokazane činjenice o nekoj osobi, već samo spašavamo od zaborava narodno sjećanje. Izvor ovoj priči je: časopis "DUMO I NJEGOV NAROD", broj 4, za Uskrs 1967. godine, stranica 28. Priču smo morali malo promijeniti jer je zabuna u godinama očita. Tako pokojna Jela nije mogla ispričati priču koja se dogodila njoj već koju je čula iz prve ruke.
|
|
|
|
|
Pričaše ljudi kako su begovi i age bili u to vrijeme veliki silnici. Do običnoga čovjeka nisu puno držali jedino ako su ga mogli izkoristiti tek tada je obični čovjek mogao doći u obzir. Ponizno su većinom dolazili kod bega, poklonili mu se uz riječi „klanjam ti se zlatni Beg“,a beg bi uzvratio „što si došo pasji sine“. Poslije toga razgovor bi se nastavio po tadašnjem običaju. Davno jedne prilike čuo sam priču o nekome agi kako je jašio na konju, obilazio njemu potčinjena sela po Hercegovini. Negdje bi se počastio kavom, negdje i čime drugim, ali bi se ponekada i vrtio oko tuđih žena. Tako ti je aga jedan put „zalutao“ negdje biti će iznad sela Grede, Trijebanj, Hodovo ili Rotimlja. Došao je predvečer u kuću gdje je zatekao samu ženu, vjerojatno je i znao da je ta žena tu večer sama u kući. Po tadašnjem običaju aga je zatražio kavu, žena je kavu pripremila i poslužila ga, ali je ipak posumljala da Paša nije došao tu samo radi kave. Uzela je sjekiru, udrila agu po glavi, poslije ga skresala, stavila u arar, uprtila i odnijela u Bregavu te ga tamo istresla. Sve je to obavila tu istu noć. Tako je jedan aga nestao u Hercegovini i nije se saznalo što se s nime dogodilo sve dok nije Turska propala. Poslije, kada je već nastupila Austro-Ugarska, tada je starica ispričala što se dogodilo u njenom životu. Vjerujem da još netko znade nešto o toj priči. Luka Goluža Vancouver Canada.
|
|
|
|
|
Kako Velikog Pašu, domoljuba Hercegovine, vide oni koji su opsjednuti idejama Velike "Bosne", "države" jednoga izmišljenoga naroda i jedne vjere u srcu Europe, govori naredni prilog. Značajno je i to kako se za plasiranje takvih ideja, usmjerenih kopanju Hrvatskih korijena u srcu Dalmacije, koristi Zagreb i općenito Hrvatski medijski prostor, a kako on to srdačno i naivno prima. Onoga časa kada prestaje djelovati nutarnji narodni imunitet i narod sa njim počinje nestajati. Dobar primjer tomu je upravo Rusmir Mahmutćehajić, jedan od tvoraca protuhercegovačkih i protuhrvatskih ideja baš na tlu Hrvatske. Vizija Begovine koja razara Stolac u komparaciji s Hercegovinom koja razara "Bosnu" nije samo naivna, kako se na prvi pogled čini, već duboko maligna i civilizacijski krajnje opasna. Drugo je pitanje kako takvi "učenjaci" koriste žrtvu za kovanje još ljuće agresije na nju... Otvorite opciju više pa zatvorite!
|
|
|
|
|
I ovaj tekst istinite priče, tako su kazivali pripovjedači, zorno govori o vremenu koje je predmetom našega interesiranja. Opcija više.
|
|
|
|
|
Ova priča nema izravne veze s plemićima iz turskog vremena, Rizvanbegovićima ali je približno iz toga vremena i dobro ga oslikava te se čini kako je vrijedno zapisati je. Pogotovo što je istinita i što se gotovo nepromijenjena pričala s koljena na koljeno. Opcija više.
|
|
|
|
|
Ovo je treća priča iz naše serije u rubrici Duhom protiv tiranije. Opcija više.
|
|
|
|
|
Hercegovina je, kao prirodno čudo, često preživljavala samo zahvaljujući vizionarstvu pojedinaca. Pogotovo u ona grka vremena kada su na nju bacali oko različiti osvajači među kojima su sarajevski hegemonisti bili najuporniji. Ali na sreću i najneuspješniji. Tijekom stoljeća oni su stvorili hercegovački imunološki sustav koji im se sam odupirao. I sve što su uporniji taj sustav postaje učinkovitiji! Danas kada otrov svoje zloće uvijaju u "brigu o međunarodno priznatoj "Bosni" nasrćući na Hercegovinu, ona postaje sve kompaktnija i sve uspješnija u borbi za svoju samostalnost i samosvjesnost. Priče o velikim hercegovačkim domoljubima skupljamo i objavljujemo u rubrici Duhom protiv tiranije. Pokrenite opciju više.
|
|
|
|
|
Slabljenjem turskog carstva na Balkanu sve su jači autonomaški pokreti i ideje u uskrsnuće velike "Bosne" koja bi trebala zamijeniti oslabljeno carstvo. Ona bi se trebala prostirati od istoka do zapada, bez mjere i granica, te između ostalih proždrijeti i Hercegovinu. Neki turski plemići toga vremena svjesni su mogućeg razvoja događaja i bore se osigurati opstanak Hercegovine. U programu su katkada i vizionarske ideje povezivanja s Dalmacijom, poglavito s Dubrovnikom i Splitom. Bio je to program za povratak Hercegovine u svoj prirodni okoliš iz koga je nasilno, sabljom izdvojena. Tom cilju se Hercegovini nastoji vratiti ruho Dalmacije koje joj je stoljećima pripadalo, prije svega poticanjem sadnje šipka, smokve, masline i vinograda. Donosimo priču o stolačkom paši, onakvu kakva se u narodu pričala. Kazivači ove priče su: Nikola Marijanović rođen 1906. godine, Andrija Marijanović rođen 1898. godine te Ilija Vukanović rođen 1904., svi iz sela Hodovo - Ljuca. Priču su pričali naročito oko 1970. godine a čuli su je od svojih roditelja. Danas u vrijeme kada iste ideje potresaju "Bosnu", kada se Hrvati odrađuju izbornim mašinerijama uz pomoć cinika izvana, kada se sve jače susreću terorizam i politika na pitanjima koja su tvrđa za riješiti, kada neki cinici izvana traže jačanje autonomaških "Bosanskih" pokreta ustavnim promjenama u državi, kada se u rodnom mjestu Hercegovine Blagaju pobila tabla s natpisom "Bosanski identitet - put u Evropu" kao prijetnja cijeloj Europi a ne samo Hrvatima i Srbima, ove vizionarske ideje s kraja 18 i početka 19 stoljeća čine se vrlo aktualnim i poticajnim... Kazujući ove priče mi se odričemo bilo kakvih povijesnih tvrdnji o njihovim sudionicima.
|
|
|
|
|
Ovu, rekli bi klasičnu Bijelkinu dosjetku, poslao nam je biskup Dr. Ratko Perić. Priču donosimo izvorno (pokrenite opciju više) a na ovom mjestu dajemo kratki tumač, za one koji bijelkin zavičaj poznaju slabije. Naime, rudnik lignita u Hodovu radio je poslije Drugog rata. Istraživanja su započela još u Kraljevini od strane jednog prospektora koji je došao iz Beča. Rudnik je bio iznimno težak za raditi. Prema kazivanju pokojnog Joze Salmanića iz Hodova, hodnici koji bi se u tankom a vertikalnom ugljenom sloju gradili za dana, noću bi se zatvarali pod pritiskom povlatnih glina. Moguće je da su te gline bile i bujave. Bilo je slučajeva da su dijelove hodnika zatvarale i dok su radnici bili u rudniku (?). Uz to, jače tektonizirani slojevi su dovlačili velike količine vode u jamske radove. Pripovijeda se kako su radnici, jednoga dana, sjeli marendovati kada se čula huka vode koja je počela potapati horizont niže od njih. Oni su pobjegli ostavivši marendu. Nisu uspjeli ni crpke upaliti a rudnik se potopio. Ništa se ne zna o mogućoj prisutnosti plinova u jami ali se nešto i o tome govorkalo među radnicima. Naime, po završetku rata a prema pričanju očevidaca, u jednoj od tih jama ugljen su kopali njemački zatvorenici kada se izjutra čula grmljavina a potom se ulaz u jamu zatvorio. Govori se kako je toga časa u rudniku bilo oko 30 zatvorenika. Poslije su se čula nagađanja kako se rudnik jednostavno urušio ili kako je metan eksplodirao (možda i ugljena prašina (?)). Domaći radnici koji su radili u rudniku po završetku rata, bili su jednostavno neiskusni i najčešće prinuđeni tu raditi, prepušteni sami sebi. Snalazili su se kako su znali i umili. Upravo to kazuje Grgo kada se susreo s Bijelkom. A u tom času Bijelkina četiri sina su poubijana, bez suda i osude, dok je kćer Anica odvedena u zeničku tamnicu da tamnuje četiri i pol godine. Susrela se ljuta muka i nevolja. Na svoj način Bijelko tumači svoju i tuđu jadnu sudbinu i ljudsku nevolju. Grgi nije dobro što mu je dobro već što od ljute nevolje može barem pobjeći te je zamijeniti nekom drugom, varljivom ili možda zaista malo manje grkom. A njegova Anica u tamnici nema ni tu mogućnost. Moraš dovući svoj križ na vrh Kalvarije, pa to ti je! Takva i još čemernija je bila sudbina našega sela u poraće Drugoga rata.
|
|
|
|
|
Neobična je bila ta zemlja. Puna nekog skrivenog svjetla!
|
|
|
|
|
Pjesma "Da se ne zaboravi", autora Maria Kneževića dođe nam kao razmišljanje, ali prije kao opomena. Kuda plovi naš zaborav? Možda samo do našeg interesa, briga me za druge?! Pokrenite opciju više.
|
|
|
|
|
Povelika je noga u Bijelke. Još od najranijega djetinjstva na njima prevaljuje velike pute. Tko bi toliku djecu u naručju nosio? A potom, idi za ovcama, vrati krave, prigledaj konje... Po cijeli dan na nogama. Zato su velike i takve moraju biti. Neke žene u selu, prave se pametne, pa za noge kazuju neke ko brojeve. Vako: ti nosiš kaloše broj taj i taj. Jedna od njih reče Bijelki: kada kupuješ kaloše pitati će te koji broj nosiš. Ti reci 47. Nemoj se sramotiti. Bijelko samo odmahne glavom, svašta.
A danas baš mora na Dom u prodavaonicu da kupi kaloše. One lanjske pustile vodu. Pa šlapaju. Nakupi se puno vode u njih pa kada u čiju kuću uđe sve iz njih teče ko potoci ili manje rijeke. Pita kaloše u trgovca. Koji broj? Svašta. Nikada se do sada to nije pitalo. Pruži ti jednu pa primjeri uz nogu. Koji broj nosiš? Eto 47, pa ti sada vidi.
Sve ga trgovac nekako zagleda ali mu donosi par. Bijelko izuva one raspukle pa malo zateže čorape, kalčine. Bijele dakako. Tako da lašnje sjednu u nove kaloše. Trgovac se čudi tolikim nogama. Kako se obuvaš jadan, kada su ti tolike noge? Bijelko ga mirno gleda pa će:
- A koliko je nebo, jadan bio dabili, pa ga svedno dragi Bog za čas naoblači!
|
|
|
|
|
Sanjao sam svijet bez granica... Pokrenite opciju više.
|
|
|
|
|
Izvor: zbirka pjesama "HRVATSKIM GENERALIMA", stranica 46.
|
|
|
|
|
|
|
Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)
|
|