|
 |
| |
STOJAN
VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE
METKOVIĆ |
 |
| |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
Prohladni ožujak i vrijeme Korizme prigoda je sjetiti se svih naših tihih baka i onog vremena kada su koračale pred svojim unukom k'o da za sobom vuku cijeli svijet, uporne i odlučne da na svoj način nađu lijeka, uvijek izgovarajući riječi molitve i mičući krunicu u staračkoj ruci. Samo Bog zna koliko su voljele svoje potomke i koliko su ti isti potomci njima vjerovali! Lijeka su nalazile negdje pod gredom ili kosom u busenu trave, dolje u lugu pored tihog i zaboravljenog kužnog groba ili gropčića svejedno, s molitvom na usnama i očima koje prate zalazeće sunce... Odlučne pomoći malenome koji se stiskao uz njenu grubu haljinu. I baš ih briga što drugi o njoj misle. Što se možda već sada smiju. Bože, pomozi mome malenome! I, najčešće, bilo bi tako. Ta, zar bi Bog mogao preći preko molitve moje bake?! Naše bake su bile i ostale najvoljeniji živući simboli Korizme i radosti u njoj zapretane. Vedran Vidović je zapisao sjećanje svoga ujaka. Pokrenite opciju više.
|
|
|
|
|
Izvor: monografija "Župa Goranci kod Mostara", autori Marko Jurić i Dragan Vidović, nakladnici HLI BiH d.o.o Mostar, Solvej d.o.o. Mostar i HKD Napredak Imotski, 2009. godina, stranica 119. Kolika li materijalna i duhovna blaga ljubomorno čuva naša Hercegovina? Kolike legende, kolike Dive spavaju u njenim dolovima? Prema jednoj od tih predaja na Gorancima su živjele dvije sestre baš u vrijeme velikog pomora od kuge 1813. - 1817. godina. Jednoga dana jedna od sestara je opazila zlokobne promjene na svome tijelu koje su značile opaku i zaraznu bolest - kugu. Da spasi sestru, krišom jr pobjegla u Marića Dragu pod Vranićem, ne kazujući nikom ništa. Znala je da umire ali je njoj jedino bilo važno spasiti sestru! Međutim, sestra ju je tražila posvuda i napokon je našla skrivenu u Marića Drazi. Bolesna sestra joj nije dala prići sebi, bacala se kamenom na nju. Ali je sestrinska ljubav bila mnogo jača, nepobjediva. Prišla je sestri i zarazila se opakom bolesti. Tu su zajedno umrle, tu su ih pronašli i sahranili u dva odvojena groba koje narod od milja zove gropčići u potoku Marića Drage blizu Bristovače. Kada su ih mještani pronašli, ruke su im bile povezane krunicom! Prema pričanju mnogih župljana koji su molili pomoć i hodočastili na gropčiće, molitve su bile uslišane, pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata. Pero Drežnjak Vlatkov ispunio je svoj zavjet 11. 07. 2004. postavivši dvije ploče na gropčiće djevojaka. Mi im, ovim putem, podižemo vječni spomenik u srcima ljudi!
|
|
|
|
|
U povodu današnjeg sjećanja na žrtve Grabovice, u našoj rubrici Hrvatski oltar mučeništva prenosimo tekst koga potpisuje "Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine". Tekst prenosimo u izvornom obliku. Upozoravamo čitatelja da se u tekstu nalaze opisi stravičnog mučenja i stradanja nedužnih ljudi. Opcija više.
|
|
|
|
|
Donosimo u cijelosti propovijed Prof. dr. don Tome Vukšića izgovorenu na misi za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, Radimlja kod Stoca, 23. svibnja 2009. godine. Misa je održana u sklopu kulturne manifestacije "Stolačko kulturno proljeće" koju svake godine organizira Matica hrvatska, ogranak Stolac. Odavno su prispjeli plodovi žrtve na Radimlji; novi život niče na oltaru mučeništva naših predaka. Krvnik je baš obratno planirao; on je htio uništiti Život, odvući ga u prokletstvo tame i beznađa. A on ga je zapravo posijao da nikne Novinom i da struji u sretniju budućnost! Krvnik na Radimlji nije samo ljudsko tijelo ubijao, prije svega je želio ubiti ljudsku dušu ali ponajviše Boga u čovjeku. To je bio projekt Sotone a ne čovjeka. U svojoj biti to je bio projekt protiv Boga a zatim i protiv njegova stvorenja čovjeka. Ubijanjem čovjeka želio se ubiti Bog!. A nikla je Novina života združena s dušom u zajedništvu s Bogom. Sotona na Radimlji je ubijala paklenom mržnjom a nikla je Ljubav, čovjekoljublje i nada u vječni život. Već danas za nas Radimlja nije mjesto zločina, već Oltar svetosti i trajni poticaj ostanku na djedovim ognjištima. Na mjestu gdje je ubijala mržnja rodila se ljubav, praštanje i čovjekoljublje ali i trajno narodno pamćenje! Pokrenite opciju više i pročitajte propovijed Prof. dr. don Tome Vukšića. Molimo vas, učinite da je i drugi pročitaju.
|
|
|
|
|
Završimo ovu rubriku riječima pjesnika Maria Kneževića "SVAKA ČAST". Katkada je Zlo tako veliko da čovjek može biti samo ironičan, čekajući Božju pomoć. A gdje je zaista granica Zla i Dobra. Nijedno zlo za zlo i nijedno dobro za dobro. Zapravo, često mi ljudi slabo razumijemo Božji Plan! Opcija više.
|
|
|
|
|
4. 3. 2009
Hrvatski oltar mučeništva, Mučenička smrt djevojke Lucije Goluže
|
|
|
Lucija Goluža je još jedna djevojka koja je 1944. godine položila svoj mladi život na Oltar mučeništva. Dogodilo se to u Trijebnju, njenom rodnom selu, odakle se dobro vidi ona kula u kojoj je mučeničku smrt podnijela prelijepa Zora Kulaš, u daljini se naziru sela u kojima je mučena mlada Stana, sjevernije su sela nevesinjskih mučenica, na zapadu, pro Neretve su sela širokobrijeških i kruševskih Jelena, a na sjeveru se sluti planina na kojoj je mučeničku smrt podnijela prelijepa Diva Grabovčeva. Ona je na čelu čete ovih svetih mučenica, danas nažalost zaboravljenih od svoga naroda! Mučeništvo hrvatskih djevojaka u cvijetu mladosti, kao metoda borbe protiv jednoga naroda s ciljem robljenja i protjerivanja iz domova radi preuzimanja njihova prostora, počelo je još u doba turskog zla i nije prestalo do dana današnjeg. U zadnjem nesretnom ratu, kao oprobano sredstvo borbe, mučeništvo djevojaka koristilo se više nego ikada, o čemu se danas šuti. Takvih mučenica nije bilo samo kod Hrvata već su mučeničku smrt podnijele djevojke sva tri naroda. U knjizi "Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini", Humski zbornik V, autora Ivice Puljića, Stanislava Vukorepa i Đure Bendera iz 2001. godine, a na stranici 481 piše: " Goluža Lucija (Perina i Kate r. Krnjić - Pažin). Rodila se 8. lipnja 1918. na Trijebnju. Tu su je kao djevojku 1944. zarobili četnici, odveli u Kozice i ubili. (Pričalo se da ju je ubio četnik iz Prebilovaca i da je bačena u Golubinku)" Naša istraživanja su pokazala da je toga dana, rano iz jutra, mlada djevojka pošla u Stolac, donijeti lijekove nekom bolesniku iako potpuno svjesna opasnosti. Po povratku se navratila kod Proleta na Maslinama koji su joj bili neki rod. Tu je zadnji put viđena. Uhvaćena je od nepoznatih ljudi na dubravskoj visoravni te, prema šturim vijestima koje su kasnije procurile, tu mučena, zaklana i bačena u jamu. Jedan svjedok, koji je u potaji ispričao cijelu priču, je tvrdio kako je bila zatvorena u nekoj kući tjedan dana, tu mučena a tek poslije likvidirana. Njeno tijelo, iako su roditelji odmah organizirali potjeru, nikada nije pronađeno. Cijela istina se nikada nije saznala. Lucija je bila lijepa djevojka. Svjedoci navode da je bila vesela, društvena ali neobično ozbiljna i odgovorna. Uvijek je bila spremna na žrtvu za bližnjega. Pomagala je svakomu, bez obzira o komu se radi. Takva je bila od rane mladosti. Mučeničku smrt je podnijela upravo na zadaći pomaganja potrebnima iako je bila svjesna opasnosti u koju se upušta. Rad i molitva bile su joj najdraže životne aktivnosti. Svjedokinja priča kako je na sijela dolazila ili s krunicom u ruci ili s prelom. Uvijek je nešto radila i molila Boga. Njeni posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni te joj mi, na ovoj našoj stranici, podižemo vječni spomenik s natpisom: Hvala ti, Lucija! I molimo Boga da njen narod konačno progleda i vidi svoju djevojačku četu u slavi kako se brinu za svoj Narod i svakoga čovjeka u nevolji na ovom svijetu.
|
|
|
|
|
3. 3. 2009
Hrvatski oltar mučeništva, Mučeništvo Dr. Fra Lea Petrovića i subraće
|
|
|
Iz tiska je izišla knjiga "LEO PETROVIĆ PRVI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC DOKTOR ZNANOSTI". Nakladnik je Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM. Fra Leo Petrović rođen je 28. veljače 1883. u Klobuku. Osnovnu školu učio u Veljacima, gimnaziju 1894.-1900. na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru 1901.-1903., i Fribourgu (Švicarska) 1904.-1907. Promoviran za doktora teologije u Fribourgu, 31. siječnja 1908. U Franjevački red stupio na Humcu, 4. listopada 1900. Zavjetovan jednostavno 4.X.1901., svečano 19.X.1904. Za svećenika je zaređen u Fribourgu, 30. srpnja 1905. Svoj studij okrunio je doktoratom iz teologije 31. siječnja 1908. On je prvi doktor Hercegovačke franjevačke provincije u njezinoj dugoj povijesti (podaci preuzeti s Interneta). Obranio je doktorsku tezu pod naslovom "Povijesno istraživanje o početku uporabe slavenskog jezika u liturgiji kod Slavena, napose Hrvata. Disertacija odobrena za stjecanje stupnja doktorata na teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu koju je napisao i javno obranio 29., 30. i 31. siječnja 1908., fra Leo Petrović, OFM, član Hercegovačke provinscije. 14. II. 1945. odveden je iz samostana u Mostaru od strane Partizana i bez sudskog procesa i presude svezan žicom, ubijen i na Čekrku ispod Mostara bačen u Neretvu s još šestoricom subraće. Tako je završio život ovog franjevca okrunjen mučeništvom. Zašto se to dogodilo? To je ključno pitanje a povijest će se uporno ponavljati dok se na njega valjano ne odgovori. Mučeništvo sedmorice mostarskih franjevaca nije plod kakve zabune, lošeg djelovanja nekog partizanskog pojedinca ili pak mržnje prema Hrvatima ili katolicima. Jednostavno, ništa od toga. Mučeništvo ovih franjevaca, kao i tisuće tisuće drugih, plod je dobro smišljenog i još bolje vođenog Projekta. Svaki njegov detalj je dobro planiran i još bolje koordiniran. Ništa tu nije prepušteno slučaju. To, primjerice, pokazuje činjenica da je mučeništvo žicom svezanih franjevaca, te klanje i bacanje u Neretvu izvršeno baš na Čekrku. Zašto baš tu? Željelo se izbjeći onaj dio Neretve u gradu koji ima razvijen pećinski sustav u koja bi se tijela mogla zavući, te tamo ostati dugo ili zauvijek. Dakle, željelo se da ta tijela, u određenim vremenskim razmacima i na različitim udaljenostima, rijeka izbaci van. Tako bi se agonija produžila a njen učinak na prestravljeni narod pojačao. To su smišljeni i planirani elementi projekta a ne neka puka slučajnost. Odabrala se ona točka riječnog kanjona koja bi mogla poubijana tijela odvući što dalje, do sela uz rijeku, te ih tamo izbaciti van. Istodobno, vršila se propaganda kako su "sveštenici klali jadni narod i lizali krvave noževe". Tu propagandu, odnosno vlastito partizansko iskustvo i praksu, pojačalo bi pojavljivanje sablasnih tijela svećenika koje bi, s vremena na vrijeme, rijeka izbacivala van. U toj stravičnoj krvavoj igri fali neka nutarnja logika, ali to je upravo potrebno u ratnim uvjetima da priča uopće uspije. Što manje logike to veći uspjeh. Slične elemente nalazimo i u mučeništvu Širokobrijeških franjevaca. Oni su neprirodno smaknuti a zatim je zabranjena sahrana, odnosno povratak u kakvo takvo prirodno stanje. Prema kazivanju očevidaca, ulaz u pećinu se zazidavao i čuvao kao da se tamo nalazi neko neprocjenjivo blago. Time se željela pojačati i produžiti agonija cijelog jednog naroda. To su vremena i masovnog smaknuća Naroda što se odvijalo u tri čina. Prvi čin se odigrao od Slovenije do Albanije. Drugi čin je trajao desetak godina poslije prvog u obliku tihog ili sivog Blajburga. U njemu se ubijalo one koji nisu bili dovoljno zastrašeni te su se pokušali vratiti svome domu. Treći čin, danas malo spominjani, odigrao se u Slavoniji kao svojevrsni Slavonski Blajburg. U njemu su, na smišljen i dobro kontroliran način, umirali od gladi i bolesti, tisuće i tisuće prognanih iz Hercegovine i drugih mjesta. Taj Blajburg je do sada najmanje istražen. Zašto se Narod ubijao i zastrašivao? Čini se kako povijest, uz sve respekte, ne odgovara jasno na ta pitanja. To se činilo da se Narod ne bi vratio kući, da domovi opuste te da se tamo nasele drugi. Bila je to borba za prostor, borba za plavetnilo Jadranskog mora što se događa i danas i što se mnogo puta u povijesti događalo. I, nažalost, događati će se opet sve dok hrvatska narodna svijet konačno ne sazrije i ne shvati da je riječ o klasičnom Projektu. O projektu koji dan danas traje. Sarajevske age i begovi pokrenuli su južnu bojišnicu s istim ciljem kao i onih vremena kada je Fra Leo podnio mučeničku smrt. Počinjeni su nebrojeni zločini za koje nitko ne odgovara i nije odgovarao. Svjedoci pričaju kako su u logoru u Jablanici hrvatske majke bile zatvorene u prizemlju jedne prostorije a njihova djeca su cijelu noć mučena na katu iste kuće! Tjeralo se da zatvorenici jedu Evanđelje! U kanjonu rijeke Neretve nizvodno od Jablanice počinjeni su stravični zločini od strane takozvane Armije BiH. Nikom ništa! Tih godina u Uzdolu je viđen zločin kakav se nije vidio cijelog II svjetskog rata. Baka s dvoje unučića je strijeljana s udaljenosti od samo nekoliko metara. Dječica stara samo nekoliko godina promatrala su puščanu cijev dok ih je krvnik ubijao. Njihova tijela su bila opaljena barutnim dimom. I sve pod zastavom s ljiljanima!!! I opet nikom ništa! Gdje su danas te slike??? Ali zato ovih dana traje suludo (ne pravno pogrešno već suludo) suđenje braniteljima Bijelog Polja. To je povijesni ekvivalent vezanja žicom, klanja i bacanja u Neretvu fra Leona i njegove subraće. Jer su ciljevi isti. Žrtvu psihički izmrcvariti i protjerati a njihovu zemlju prepustiti sarajevskim agama i begovima. Iz istih razloga žrtvu je podnio i veliki stolački Paša, boreći se za samobitnost Hercegovine od bosanskih osvajača. Ali, ovoga časa Bijelo Polje je prevažno za njihov Projekt. To je točka izlaska iz planine takozvanog bazičnog tunela te tu točku treba dobro osigurati. Tamo se Hrvati ne žele vidjeti, mogli bi ugroziti ključnu stratešku točku. Prema nekim podacima tamo se vrši plansko nasel
|
|
|
|
|
Mario Knežević je napisao pjesmu PJESMA HRABROM RATNIKU a mi je posvećujemo Lipanjskim zorama i svima koji trpe zbog tuđe zloće i proklete ali vječne želje da se sve otme od drugoga. Proslavljenu i hrabru obranu od takve mašinerije zla, u uvjetima apsolutne vojničke neravnopravnosti (David i Golijat) nazivamo imenom Slave ili Lipanjske zore. Ali, pjesma nam poručuje kako je samo vojnički dio toga zloćudnog rata završen. On se danas pretvorio u opaki, prikrivenih rat, jednakih ciljeva. Pretvorio se u ministarstva, zakone, uredbe... Proslavljeni naši ratnici baš zbog toga prikrivenog, podmuklog specijalnog rata ni u grobu ne mogu biti mirni! Bili smo spremni za vojnički rat, jesmo li svjesni ovoga podmuklog? Pokrenite opciju više u čast HRABROM RATNIKU!
|
|
|
|
|
Iz tiska je izišao Godišnjak Stolačkog kulturnog proljeća, godište VI, godina 2008, u izdanju Matice hrvatske, ogranak Stolac. Na koricama ovoga broja je slika hrvatske pretužne kolone, bolje rečeno ljudske rijeke koja je izvirala iz šuma Blajburga a ponirala u znanim i neznanim ponorima ljudske zlobe i mržnje. Stolačko kulturno proljeće je ove godine s ljubavi prema svim nevinim žrtvama i molitvom Svemogućem Bogu obilježilo taj dan. Ovaj broj Godišnjaka je posvećen, najvećim dijelom, toj temi a priloge su pripremili naši renomirani znanstvenici i istraživači.
|
|
|
|
|
Pokrenite opciju više i pročitajte tužnu priču o branitelju, autora Maria Kneževića.
|
|
|
|
|
Izvor: zbirka pjesama HRVATSKIM GENERALIMA, stranica 67.
|
|
|
|
|
Rođeno ime i prezime: ZUBAC ANDRIJA;
Roditelji: Jure i Anica r. Primorac;
Svećeničko ime: fra Zdenko.
Rođen 6. 8. 1911. u Gradnićima. Osnovnu školu učio u Gradnićima, gimnaziju na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Pescia (Italija).
Vojsku služio 30. 12. 1936. – 30. 6. 1937. na Cetinju.
U Franjevački red stupio na Humcu 3. 8. 1929. Zavjetovan jednostavno 4. 8. 1930., svečano 8. 9. 1933. Za svećenika zaređen u Mostaru 16. 6. 1935.
Svećeničke dužnosti:
1.7. 1937. – 1. 5. 1938. kapelan na Širokom Brijegu;
1.5. 1938. – 25. 4. 1939. kapelan na Humcu;
25.4. 1939. – 25. 5. 1940. kapelan na Širokom Brijegu;
25.5. 1940. – 3. 6. 1941. župnik u Rakitnu;
3.6. 1941. 15. 7. 1943. vikar i kapelan na Širokom Brijegu;
15.8. 1943. – 13. 2. 1945. župnik u Ružićima.
Partizani ga oko 13. 2. zatvorili i ubili negdje u Ljubuškom.
|
|
|
|
|
Veliko je blago Hrvata na nebu! PRLIĆ JERKO, fra Melhior, sin Ambrože i Anice r. Vlašić;
Rođen je u Sovićima, župa Gorica , 27. 7. 1912.;
U Franjevački red stupio kao tercijar u Mostaru 3. 8. 1935. U Novicijat kao brat laik stupio na Humcu 11. 7. 1937. Zavjetovan jednostavno 12. VII. 1938., svečano 18. XII. 1941. na Širokom Brijegu.
Radio kao stolar u samostanskoj stolarskoj radionici na Širokom Brijegu.
Dana 8. veljače 1945. od partizana uhićen iz fratarske hidrocentrale i odveden prema Splitu i negdje na putu zajedno s drugima ubijen. Tijelo mu identificirano između 18 masakriranih tijela pronađenih u Zagvozdu 19. 4. 2005. 30. prosinca 2005. na Patologiji u Splitu.
|
|
|
|
|
Veliko je blago Hrvata na nebu. Čete djevojaka mečenica, nevinih ljudi, djece, svećenika, redovnika i redovnica. Svaki nasilnički apetit prema toplom moru Hrvati su obilato plaćali krvlju mučenika i branitelja. Nerijetko, upravo te mučenike su nasilnici proglašavali krvnicima! Tako su pisali i školske knjige da ih hrvatska djeca uče... A to blago Hrvata na nebu viče glasom pravednika te poziva sve nas na mir i praštanje. Svojom nebeskom zaštitom vode nas u bolju i sretniju budućnost. Naše mučeničko blago na nebu, najveće je blago koga Hrvati danas imaju!
Kršteno ime: KOŽUL JURE;
Roditelji: Jure i Kata r. Čović;
Svećeničko ime: fra Julijan.
Rođen u Ljutom Docu 10. 4. 1906. Gimnaziju učio na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Parizu.
Vojsku služio u Mostaru od polovice svibnja do polovice studenog 1932.
U Franjevački red stupio na Humcu 29. 6. 1926. Zavjetovan jednostavno 30. 6. 1927., svečano 2. 7. 1930. Za svećenika zarađen 11. 12. 1932. u Mostaru.
Svećeničke službe:
3. 6. 1936. – 15. 6. 1941. župnik u Seonici;
15. 6. 1941. – 16. 5. 1944. župnik u Drinovcima; i
16. 5. 1944. – do smrti župnik u Veljacima.
Partizani ga oko 10. 2. 1945. strijeljali u Ljubuškom.
Upis Fra Julijana u knjigu krštenih pogledajte opcijom više.
|
|
|
|
|
Dr. Ivo Lučić; "Spomen na ubijene Hrvate nakon Drugoga svjetskoga rata". Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 19 do 20.
|
|
|
|
|
"Svoje žrtve komunizma ne smijemo zaboraviti" autora Dr. Zdravka Dizdara. Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 15 do 18.
|
|
|
|
|
Započinjemo seriju u tri nastavka pod nazivom: Istina o žrtvi na Radimlji. U ovom broju donosimo: "SPOMEN NA RATNE I PORATNE ŽRTVE, Radimlja, 18. svibnja 2006.", autora Dr. Ratka Perića, biskupa. Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 9 do 12.
|
|
|
|
|
Kuda ljude odnosi? Što im se sprema? Je li kapetan na brodu? I je li pri svojoj? Ili tuđi vjetrovi u naša jedra pušu? Pokrenite opciju više i pročitajte pjesmu autora Maria Kneževića "JEDAN NAROD NESTAJE".
|
|
|
|
|
|
Izvor: zbirka pjesama HRVATSKIM GENERALIMA, autorice Željke Jurić, stranica 77. (više)
|
|
|
|
|
Pročitajte novu autorovu pjesmu o kamenočovjeku. Opcija više!
|
|
|
|
|
|
|
Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)
|
|