Datum objave:  18. 3. 2008   

Ovu, rekli bi klasičnu Bijelkinu dosjetku, poslao nam je biskup Dr. Ratko Perić. Priču donosimo izvorno (pokrenite opciju više) a na ovom mjestu dajemo kratki tumač, za one koji bijelkin zavičaj poznaju slabije. Naime, rudnik lignita u Hodovu radio je poslije Drugog rata. Istraživanja su započela još u Kraljevini od strane jednog prospektora koji je došao iz Beča. Rudnik je bio iznimno težak za raditi. Prema kazivanju pokojnog Joze Salmanića iz Hodova, hodnici koji bi se u tankom a vertikalnom ugljenom sloju gradili za dana, noću bi se zatvarali pod pritiskom povlatnih glina. Moguće je da su te gline bile i bujave. Bilo je slučajeva da su dijelove hodnika zatvarale i dok su radnici bili u rudniku (?). Uz to, jače tektonizirani slojevi su dovlačili velike količine vode u jamske radove. Pripovijeda se kako su radnici, jednoga dana, sjeli marendovati kada se čula huka vode koja je počela potapati horizont niže od njih. Oni su pobjegli ostavivši marendu. Nisu uspjeli ni crpke upaliti a rudnik se potopio. Ništa se ne zna o mogućoj prisutnosti plinova u jami ali se nešto i o tome govorkalo među radnicima. Naime, po završetku rata a prema pričanju očevidaca, u jednoj od tih jama ugljen su kopali njemački zatvorenici kada se izjutra čula grmljavina a potom se ulaz u jamu zatvorio. Govori se kako je toga časa u rudniku bilo oko 30 zatvorenika. Poslije su se čula nagađanja kako se rudnik jednostavno urušio ili kako je metan eksplodirao (možda i ugljena prašina (?)). Domaći radnici koji su radili u rudniku po završetku rata, bili su jednostavno neiskusni i najčešće prinuđeni tu raditi, prepušteni sami sebi. Snalazili su se kako su znali i umili. Upravo to kazuje Grgo kada se susreo s Bijelkom. A u tom času Bijelkina četiri sina su poubijana, bez suda i osude, dok je kćer Anica odvedena u zeničku tamnicu da tamnuje četiri i pol godine. Susrela se ljuta muka i nevolja. Na svoj način Bijelko tumači svoju i tuđu jadnu sudbinu i ljudsku nevolju. Grgi nije dobro što mu je dobro već što od ljute nevolje može barem pobjeći te je zamijeniti nekom drugom, varljivom ili možda zaista malo manje grkom. A njegova Anica u tamnici nema ni tu mogućnost. Moraš dovući svoj križ na vrh Kalvarije, pa to ti je! Takva i još čemernija je bila sudbina našega sela u poraće Drugoga rata.

            Grgo bi se pred Bijelkom znao potužiti kako mu je teško u rudniku u   

            Hodovu.        

            Bijelko: Daju li ti se okaniti?

            Grgo: Daju.

            Bijelko: Nije ti teško. Mojoj se Anici ne daju okaniti Zenice!

(Fotografija "Igrali se konji vrani ispod Ćurila" Zorana Aleksića iz Hodova - Ljuca, snimljena u ožujku 2008. godine)