Ova je priča više puta ispričana ali nije toliko jasna kao one prethodne. Posebno nisu jasni njeni akteri; o kome je begu Rizvanbegovića riječ i tko je taj kršćanin, katolik i Hrvat koji je u priči glavni junak, kako se to veli? Međutim, potpuno je jasno da je u vrijeme ove priče Paša već mrtav te da se priča o nekom njegovom neizravnom potomku iz obitelji stolačkih Rizvanbegovića. Vrijeme je možda oko 1878. godine ili nešto malo prije. Stolački Turci, kako su plemiće toga vremena nazivali, su uznemireni događajima a oni mlađi su još i ratoborni te pokušavaju promijeniti ono što se zapravo ne da više promijeniti. Povijesna događanja su kao velika rijeka, ona teče od izvora do ušća pa činite što hoćete!
Pazarni je dan u Stocu a Turci zasjeli Podgradom na ćupriji te puše čibuke. Sjeli sobadvije strane te prebacili čibuke na suprotnu pa puše i divane. U to vrijeme, nekako između 11 i 13 sati, prolaz mostom je prekinut. Raja koja s konjima i magarcima pristiže u povratku kući, tu zastaje te rastovaruje kljuse čekajući da se "most otvori". Među njima je nama nepoznata starija osoba te ćemo je nazvati djed Ivan. I on je rastovario svoje kljuse te čeka. A poznat je po kićenom govoru iako u Stolac slazi rijetko pa je i s viđenijim ljudima toga vremena i kraja rijetko. Zato ga i u priči slabo poznaju.
Evo prelazi se most pažljivo jer su Turci sklonili čibuke. Treba ih uljudno pozdraviti pa preći. Među njima sjedi i taj beg iz obitelji Rizvanbegović.
Red je i na djeda Ivana te i on prelazi. Nakloni se ponizno te će:
- Selam Alejkum Turcima stolačkim a mom begu Rizvanbegu Valjen Isus!
Dakako da on to nije učinio da Turčina povrijedi već naprotiv, bio je duboko uvjeren da je učinio lijepu gestu. Dotični Rizvanbegović se ljudski odnosio prema narodu te ga je tim pozdravom želio posebno toplo pozdraviti naglašavajući kako je on njihov, te dobrotom i pravednošću vrlo blizak narodu.
Zavlada tajac i djed odmah osjeti da je napravio tešku grešku. Jedno mlado tursko momče, osjetivši duboku uvredu i potrebu krvave osvete, isuka sablju te skoči na ne osedlana konja. Pojuri ga na djeda Ivana. Ovaj prestravljen poče bježati prema malti, tamo gdje je danas onaj motorni mlin za žito. Teško je trčao a konj ga je dostizao da ga potare a sablja da ga isječe.
Shvativši što se dogodilo beg Rizvanbegović skoči te zaviče mladom Turčinu da ga ne sječe. Vikao je:
- Nemoj ga ubiti, ne! Nije to učinio iz zla već neznanja.
Djed Ivan posrnu te pade. Instinktivno se okrenu prema napadaču i podiže ruke da zaštiti glavu. Beg Rizvanbegović je trčao iza konjanika vičući. Mladi Turčin u zraku okrenu sablju te raspali prestravljenog djeda. Zašto je to učinio? Možda je čuo Rizvanbegovića ili je vidio smrtni strah u djedovim očima te i sam shvatio da je bila zabuna?
Bilo kako bilo, još nekoliko puta navrati konja i raspali djeda sabljom. Djed se skoči te užasnut pobježe. Do kuće ga više nisu mogli stići. Kući se zavuče u izbu sve drhteći. Ni s kim nije htio razgovarati. Ljuto ga je boljela kobna greška koja se baš njemu dogodila, a bio je poznat po lijepom govoru i ponašanju!
Te noći čekali su zaptiju koja bi trebala doći po djeda i s njim svršiti. Nije dolazila. Ni tri dana poslije. Navraćao je samo ponetko iz sela te ga korio:
- Što učini, jadan bio dabili? Turčinu nazvati hvaljenicu? Đe ti je bila pamet? Mogo si nas sve u crno zaviti!
Prođe i mjesec dana kada beg Rizvanbegović poruči po jednom seljaninu djedu da slobodno može doći u Stolac. Nitko mu neće ništa, jerbo znaju da ništa zla nije mislio.
U srcu se djed obradova toj vijesti ali se ipak teško mogao odlučiti otići više u čaršiju.