Datum objave:  14. 10. 2008   

Slabljenjem turskog carstva na Balkanu sve su jači autonomaški pokreti i ideje u uskrsnuće velike "Bosne" koja bi trebala zamijeniti oslabljeno carstvo. Ona bi se trebala prostirati od istoka do zapada, bez mjere i granica, te između ostalih proždrijeti i Hercegovinu. Neki turski plemići toga vremena svjesni su mogućeg razvoja događaja i bore se osigurati opstanak Hercegovine. U programu su katkada i vizionarske ideje povezivanja s Dalmacijom, poglavito s Dubrovnikom i Splitom. Bio je to program za povratak Hercegovine u svoj prirodni okoliš iz koga je nasilno, sabljom izdvojena. Tom cilju se Hercegovini nastoji vratiti ruho Dalmacije koje joj je stoljećima pripadalo, prije svega poticanjem sadnje šipka, smokve, masline i vinograda. Donosimo priču o stolačkom paši, onakvu kakva se u narodu pričala. Kazivači ove priče su: Nikola Marijanović rođen 1906. godine, Andrija Marijanović rođen 1898. godine te Ilija Vukanović rođen 1904., svi iz sela Hodovo - Ljuca. Priču su pričali naročito oko 1970. godine a čuli su je od svojih roditelja. Danas u vrijeme kada iste ideje potresaju "Bosnu", kada se Hrvati odrađuju izbornim mašinerijama uz pomoć cinika izvana, kada se sve jače susreću terorizam i politika na pitanjima koja su tvrđa za riješiti, kada neki cinici izvana traže jačanje autonomaških "Bosanskih" pokreta ustavnim promjenama u državi, kada se u rodnom mjestu Hercegovine Blagaju pobila tabla s natpisom "Bosanski identitet - put u Evropu" kao prijetnja cijeloj Europi a ne samo Hrvatima i Srbima, ove vizionarske ideje s kraja 18 i početka 19 stoljeća čine se vrlo aktualnim i poticajnim... Kazujući ove priče mi se odričemo bilo kakvih povijesnih tvrdnji o njihovim sudionicima.

Toga jesenjeg jutra, nekako baš o Miholjem ljetu, mlada djevojka je došla pred dvor stolačkog paše Rizvanbega. Bila je sama, takav je red. Nitko je nije dočekao te polagano i stidno ulazi u pašin dvor, onako kako su je stariji podučili. Staje odmah kod vrata te čeka da bude zamijećena.

Paša sjedi u dnu prostorije i puši iz čibuka. Zamišljen je nekim drugim problemom te se čini da mladicu nije ni zamijetio. Međutim, to je samo dio ove pašine igre. Mladica strpljivo čeka. Iznenada kao da se paša prenuo, zamijetio stidljivu ljepoticu, te zaviče:

- Tko si ti što ćeš tu?

Djevojka se malo prenu, međutim nije se iznenadila jer su joj to potanko stariji objasnili. I podučili je kako treba odgovoriti. Reče spremno:

- Ja sam Pašo ta i ta, tih i tih roditelja iz tog i tog sela.

- Dobro a što si došla?

- Udavala bi se Pašo, pa molim za dopuštenje.

Paša sada kao ljutito povika.

- Ti bi se udavala? Vidi ti nju. Tek se od majke odvojila a udavala bi se! A za koga bi se to ti udavala?

- Za toga i toga, Pašo.

- Aaa. A čiji je on?

- Toga i toga Pašo, iz toga i toga mjesta. Roditelji su mu ti i ti.

Paša sada kao da razmišlja, te reče:

- Dobro, dobro. Dobri su mu roditelji. Radini i pošteni pa je valjda i on takav. A je si li masline posadila?

Djevojka kao da je samo to čekala te gotovo veselo zavika:

- Jesam Pašo. jesam očiju mi. Dvije sam posadila.

- Dobro, dobro. A kolike su sada?

- Velike Pašo. Gotovo koliko i ja. Ove godine ima i prvih plodova. Na obadvije.

- Doći ću provjeriti!

- Samo dođi Pašo. Baš bi voljela. Očiju mi ne lažem.

-  Dobro, dobro. Vjerujem ti. Evo drži, pa se dobro tamo spremi. Nemoj se brukati.

Paša pruži nekoliko novčića mladici. Ona prilazi, ljubi mu ruku i uzima novac.

- Hvala, Pašo.

- I budi mu dobra žena. Nemoj da što loša čujem o tebi.

- Hoću, Pašo!

- I neka on sutra dođe.

- Hoće Pašo i doviđenja.

Djevojka izlazi polako ne okrećući leđa paši, kako su je odrasli podučili.

Sutra izjutra dolazi mladić te i on stidljivo ulazi. Sve se do u tančine ponavlja. Samo je on morao odgojiti četiri masline do prvog roda da bi stekao pravo na ženidbu. I njemu pruža novčić te mu govori:

- Dobro se spremi, nemoj se tamo sramotiti!