Datum objave:  24. 6. 2009   

Jelena Bender, naša rano umrla mlada pjesnikinja, napisala je u zbirci pjesama HVALA ŠTO ŽELITE DA ŽIVIM, osim zahvala onima koji su je tješili i pomagali i to kako je vidjela svoj i naš život s vrha Piramide života ali i to kako se naše ljudske Babilonske kule i kaćuni gigapolisi vide s te visine i iz tjeskobne perspektive bolesničke sobe. Na predstavljanju zbirke pjesama u Dubrovniku u travnju ove godine, Prof. dr. sc. Pero Marijanović je govorio o pjesnikinji i njenim pjesmama. To što je rekao, u izvornom obliku, možete pročitati ako pokrenete opciju više. Pjesnikinji hvala na vizijama ljudske sreće koje samo neki mogu vidjeti a posebni i zapisati! (Na slici Kefrenova piramida, posuđeno s Interneta)

HVALA ŠTO ŽELITE DA ŽIVIM

Ako sve pjesme naše Jelene zamislimo jednom jedinstvenom pjesmom, makar one pjevale o ljubavi, o radosti života, o jednom komarcu ili bilo što drugo, tada pred čitatelja iskrsavaju dva pjesnička pola između kojih se kreću autoričine misli, poput kakva fizikalnog klatna. Misli, osjećaji i ideje njišu se od  jednog pola ka drugom, ali uvijek tako da ostaju u putanji klatna i međama koje polovi određuju. Istoimeni polovi se odbijaju, suprotni se privlače, to je zakon fizike. U pjesničkom Jeleninom svijetu, baš to fizikalno načelo kao da je prisutno. Tuga je  privukla radost a radost je s blagim okusom tuge. Hvala što želite da živim jedan je njen pol i Majko, ja umirem, Poljubi me, Zbogom i pođimo u Velju Među drugi je pol toga pjesnikinja svijeta. Ako ove njene misli drugačije interpretiramo, primjerice kao kakvu matematičku jednadžbu s jednom nepoznatom, tada joj je rješenje: Vrijeme je kratko... Idite polako...!

Negdje točno na sredini između ta dva pjesnikina pola, u njenu bolesničku sobu bane komarac Jon. Ta njena soba, soba je duboke depresije, ostavljenosti i samoće. Ona je po sebi Križni put i u njoj se ne pjeva, samo plače. Kao da ta soba nije samo bolesnička, već više od toga trpnički pripravnička, reklo bi se pristupnička, fizički selektivna; u njoj ostaju samo oni najbolji, posebni. Poput Jelene.

Baš u jednu takvu sobu, sam ocean samoće u kome se junaci prepoznaju, iznenada bane komarac. On nije slučajni posjetitelj, najmanje nepoželjan. On je u danoj situaciji i jedino prikladna pjesnička zamjena za sve prijatelje, one prave budući niti jedan pjesnik, dok je čovjeka i svijeta, neće moći komarca dovesti u vezu s onim lažnim prijateljima. Prijateljima koji u bolesničku sobu vire kako bi se uvjerili da ste još tu, plaše se da možda niste već otišli, pobijedili bolest. Zujavi komaraca samo je prijateljstvo, on samo to može biti u bipolarnom pjesničkom Jeleninom svijetu. On otvara neke druge dimenzije prostora, on zapravo u maštu pjesnikinje i dolazi iz nekog boljeg i pravednijeg svijeta. Tko je posljednji, tamo je prvi a prvi je posljednji!

Za sve nas druge komarac je sama dosada i naše su ruke instinktivno ispružene; zgrabile bi ga i zalijepile dlanom o dlan. A za pjesnikinju on je dragi, posebni prijatelj. To je u skladu s onim već rečenim svojstvo njenoga posebnog pjesničkinog pola. Pol privlači ono vrijedno, ali očima drugih nepoznato. Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. To je komarac Jon. S njim se odigrala ona drama, mala za čovjeka ali velika za pjesnikinju. Ali, baš ta sredina između polova u koju je smješten komarac Jon, iznjedrila je ono malo sjete, te se komarac u toj drami kori:

Imam komarca

U bolesničkoj sobi

Zovem ga Jon