Datum objave:  28. 11. 2007   

Započinjemo seriju u tri nastavka pod nazivom: Istina o žrtvi na Radimlji. U ovom broju donosimo: "SPOMEN NA RATNE I PORATNE ŽRTVE, Radimlja, 18. svibnja 2006.", autora Dr. Ratka Perića, biskupa. Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 9 do 12.

SPOMEN NA RATNE I PORATNE ŽRTVE

Radimlja, 18. svibnja 2006.

Ratko Perić, biskup

Radimska poljana. Nalazimo se na tlu posvećenu potocima nedužne krvi. Ovu radimsku ravnicu obilježuju, s jedne strane, 133 povijesna stećka iznad isto toliko, ili još više, pokopanih predaka iz 15. stoljeća, a, na drugoj, ovaj mali ali značajni spomenik s Križem podignutim prošle godine u spomen na sve žrtve genocidno pobijene i nedostojno pobacane u jame i jarke, prije 60 godina, diljem ove radimske poljane.

Ovo nam je radimsko polje kao naše bolno povijesno Krbavsko polje, gdje je 1493. godine izginulo oko 10.000 hrvatskih muževa i mladića pred osvajačem tuđih zemalja.

Ovo je naš Siget, gdje je 1566., prije 440 godina, pao veliki vojskovođa Nikola Šubić Zrinski sa svojih više od 2.000 hrabrih branitelja u obrani Europe od istog osvajača.

Ovo je naša tragična Ovčara, gdje su 1991. kroz logorske hangare prošle 3-4 tisuće hrvatskih građana, a pobijeno i pokopano više stotina pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice, invalida i civila koji su se zatekli na putu agresorske pljačke i etničke čistke.

Ovo je naš Bleiburg, odakle su hrvatska mnoštva u desetcima tisuća Križnim putovima vođena na razne strane ko "janjce na klanje" (Jr 51,40), a ovdje kolone dovezene, pobijene i u radimsku zemlju bez ikakva sprovodna dostojanstva zatrpane.

Genocidna akcija. Ne govoreći o one 4.500 hrvatskih katolika trebinjske biskupije, koji izgiboše u vrijeme i nakon rata, kako nam knjiga "Stradanje Hrvata" (Zagreb, 2001.) potanko i slikopisno prikazuje, prema istraživanjima ovdje je, na ovom polju, u lancima dovedeno i mučki strijeljano oko 10.000 hrvatskih katoličkih muževa, žena i mladeži, među njima barem sedam svećenika, biskupijskih i redovničkih, iz raznih krajeva naše domovine. Palo je to mnoštvo ne odjednom, nego u više valova progona i ubijanja, a najviše na svršetku rata 1945. u općem pokolju i konačno u godinama nakon rata. Pokošeni su od zle ruke i hrđave duše onih koje ne samo da im njihova savjest nije u zločinu pamet prosvijetlila, nego su ih nabujale strasti mržnje do te mjere zavele da, protiv svakoga ljudskog, narodnog i međunarodnog prava, počine tolike zločine.

 Ako to nije bio genocid - međunarodnopravni pokušaj istrjebljenja jednoga naroda ili zajednice uništenjem, ubijanjem, oštećenjem, sprječavanjem ili farsičnim suđenjem - onda što je to genocid? Na ljudskom sudu u ovih 60 godina nitko nije odgovarao za ovaj genocid idiotizma i mraka, kojim je pokrivena ova radimska ravnica. Niti se zanosimo povjerenjem u ljudske političke sudove, ni domaće ni međunarodne, gdje se ponekad sudci natječu s tužiteljima u procjeni godina robije, ali jest nam stalo do prave povijesne istine o svakoj osobi i životu. Istina nam je potrebna da vidimo snagu nevinosti jednih i razmjere krivnje drugih. Da vidimo koliki je zločin koji treba oprostiti! Sustavne su nam se neistine na sve načine nametale, a lašci zasjeli na prijestolje vlasti s kojega su desetljećima upravljali i sudili ne po istini i po pravdi Boga velikoga, nego metodom "čovjekoubojice od početka" i "oca laži" (Iv 8, 44). I što je nasilnik godinama nasilno okupljao i asimilacijski ujedinjavao, sve mu se nasiljem i rasulo. Osim toga, nije se lašci