Datum objave:  28. 11. 2007   

"Svoje žrtve komunizma ne smijemo zaboraviti" autora Dr. Zdravka Dizdara. Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 15 do 18.

Svoje žrtve komunizma ne smijemo zaboraviti

Ovdje smo se okupili da odamo počast svim znanim i neznanim hrvatskim žrtvama s ovih okolnih ili drugih područja, koje su stradale na ovom i obližnjim stratištima krajem 1944. i početkom 1945. god., poglavito nakon Bleiburga i završetka rata. Isto tako odajemo počast i svim drugim brojnim hrvatskim žrtvama, kako vojnicima tako i civilima, Bleiburga i Križnih putova, logora, zatvora, "sudova" i stratišta širom bivše Jugoslavije. Žrtava bivšega totalitarističkoga komunističkog jugoslavenskog sustava, o kojima se, više od 50 godina moralo u Domovini šutjeti, tako da su jugoslavenskoj javnosti ostale okolnosti, mjesta, broj i način njihovih stradanja potpuno nepoznati. Tek nakon demokratskih promjena 1989./1990. god. počelo se otvorenije istraživati i pisati o Bleiburgu i Križnim putovima, logorima i stratištima Hrvata 1945. god. u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Mnogi pojedinci, preživjeli sudionici zbivanja iznosili su svoja sjećanja, pisali su se žrtvoslovi stradalih po pojedinim župama pa i šire. Negdje se u tom poslu daleko odmaklo, kao što je slučaj ovdje na području trebinjske biskupije, inače najstarije hrvatske biskupije. Crkva je dala najvažniji doprinos jer su prema naputku biskupa svećenici tajno niz godina prikupljali podatke o stradalim Hrvatima istočne Hercegovine, koji su nakon ustrajnoga rada nekolicine entuzijasta dopunjeni, objedinjeni i objavljeni kao vrlo vrijedna knjiga svjedočanstava protiv zaborava o 4515 ubijenih Hrvata s toga područja, što je sjećanje na opstanak Hrvata i u najtežim vremenima. Tada su na svjetlo dana izašle mnoge nepoznate činjenice o uzrocima, tijeku, broju i posljedicama stradanja istočno-hercegovačkih Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća na ovom geostrateški važnom, multikulturalnom, multietničkom i multipolitičkom području, čime su dokumentirano pobijene brojene neistine i laži o njima komunističke protuhrvatske promidžbe. Primjer je Stolac gdje su popisane i objavljene srpske i muslimanske žrtve, što je za pohvalu, ali su one upotrijebljene za optužbe protiv Hrvata, jer je navedeno samo 195 hrvatskih žrtava. No, pokazalo se da je hrvatskih žrtava 1600, koje brojem premašuju srpske i muslimanske skupa, pokazuju da su Hrvati najveći stradalnici te se Stolac s pravom nazvan "hrvatski hercegovački Bleiburg", na čijem području su stradali i mnogi Hrvati iz drugih krajeva na ovome mjestu. Tijekom rata stradalo je 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, nakon rata na Križnim putovima život su izgubila 1333, a nakon Križnih putova 531 istočno-hercegovački Hrvat, ili ukupno oko 20 % tamošnjeg hrvatskog pučanstva, što dovoljno ilustrativno govori samo za sebe. Očito je u onima, koji su vršili te zločine, bila utisnuta neizmjerna mržnja, ali dokumenti pokazuju i planirano i zapovjeđeno od najviših vodećih struktura KPJ i nove jugoslavenske vlasti uklanjanje svih onih koji bi mogli predstavljati oporbu ili eventualne problem kod uspostavljanja novoga totalitarnog komunističkog ustava vlasti. Zato su mržnja i okrutni postupci prema Hrvatima bili poprilično dugo utisnuti i nakon povratka preživjelih na popaljena ognjišta u Hercegovini u dijelu Srba i Muslimana, posebice onih u strukturama KPJ i vlasti, koji su mogli optužiti, maltretirati i ubiti bez posljedica bilo kojega tamošnjeg Hrvata čiji život očito nije vrijedio gotovo ništa, što potvrđuju mnoga svjedočenja i pojedini dostupni dokumenti. To ilustrativno potvrđuje i mostarsko-duvanjski biskup dr. Petar Čule u svom izlaganju na Biskupskoj konferenciji u Zagrebu u rujnu 1945. o poslijeratnom stanju na području svoje biskupije. Biskup Čule je tada kazao i ovo: "Uz svećenike ubijeno je mnogo i vjernika u mostarskoj biskupiji. Nema katoličkog sela, koje nije dalo izvjestan broj žrtava. Po dolasku u svako selo OZN-a je dala pobiti po nekoliko ljudi, da drugima zada strah. U Mostaru svi su zatvori odmah bili puni. Zatvorenici su uglavnom bili Hrvati-katolici... Iz zatvora i logora odvađani su po noći čitavi kamioni puni katolika i ubijeni bez ikakve sudske presude, tako da broj pobijenih katolika na teritoriju ove biskupije u godini 1945. ide u više hiljada. Katolička sela oko Mostara i Širokog Brijega strašno su opljačkana. Mnogim seljacima su uzeli i posljednju kravu ili ovcu, čak i kokoš... Prehrambeno stanje pučanstva je vrlo teško. Ljetine ništa nema, jer četiri mjeseca nije bilo kiše. Izbjeglice iz istočne Hercegovine (kotar Stolac) moraju se vraćati natrag u staru postojbinu, ali im je tamo sve porušeno, pa tako ništa nemaju, hrane se korijenjem. Nešto hrane dobivaju što dolazi od Unre, ali tek nakon što se podmire muslimani i pravoslavni. Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička... Radi se o fizičkom istrebljenju katolika. Radi toga ne ubijaju se ni pravoslavni popovi ni muslimanski hodže, nego samo katolički svećenici. Radi toga četnici se puštaju ili blago sude, a katolici neštedimice ubijaju i po sudu i bez suda. Katolici su raja, koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma." Posljedica svega toga bila je promjena demografske i etničke slike u istočnoj Hercegovini u korist Srba i Muslimana, a na štetu Hrvata, čiji se broj stalno tijekom socijalističke Jugoslavije smanjivao. Iz navedenoga je očito zašto nitko nikada do sada nije odgovarao za navedene počinjene zločine nad Hrvatima istočne Hercegovine. No, zahvaljujući čvrstoj vjeri hrvatskoga puka te djelatnosti svećenstva Ka