Datum objave:  29. 11. 2007   

Dr. Ivo Lučić; "Spomen na ubijene Hrvate nakon Drugoga svjetskoga rata". Izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište V, godina 2007., stranica 19 do 20.

Spomen na ubijene Hrvate nakon Drugoga svjetskoga rata

Preuzvišeni gospodine biskupe, poštovane gospođe i gospodo, srdačno Vas pozdravljam! Danas smo ovdje na Radimlji na poseban način povezani sa svojim precima i svojom zemljom. Dok odajemo dužnu počast našim djedovima, očevima, braći i sestrama, pokušavamo i doznati nešto više o njima, o njihovim životima i njihovoj smrti. Nekako ih još uvijek tražimo, ispod ove radimske zemlje, ispod svih onih gomila kleveta i laži kojima ih više od šest desetljeća zatrpavaju njihove ubojice i šegrti njihovih ubojica. Tražimo ih i pokušavamo doznati pravu istinu o njima, uvjereni da nam je istina najveća prijateljica.

Ta istina o njima nije samo pitanje dužnog odnosa prema prošlosti, nego i prema sadašnjosti, odnosno budućnosti. Prikrivanje i izvrtanje istine koristi se u nimalo bezazlene političke svrhe. Nedavno smo tako mogli pročitati u tisku kako je veleposlanica Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama 16. ožujka ove godine, na nekom predavanju u Washingtonu, izjavila da su žrtve Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini bili samo Muslimani i Srbi. Statistički podaci iz vremena jugoslavenske države kazuju da je u tom ratu stradalo oko 64.000 Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Novija istraživanja pokazuju da je taj broj još veći od navedene procjene. To znači da veleposlanica Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama ne govori istinu, odnosno ne zna ni nedavnu povijest zemlje koju zastupa?

Možda ona i nije veleposlanica loših namjera, možda je samo obmanuta službenim lažima o Hrvatima, koje je gotovo pola stoljeća iznosila, i još uvijek iznosi, u razne forme pretvorena jugoslavenska diplomatska elita. Možda je obmanut i dužnosnik Ujedinjenih Naroda, koji je nedavno izjavio da je vrlo važno osuditi skupinu Hrvata iz Bosne i Hercegovine zbog zločina počinjenih u prošlom ratu, jer su ti zločini tobože nastavak ustaških zločina iz Drugoga svjetskog rata, koji nikada nisu kažnjeni!

Ne dovodeći u pitanje zahtjev pravednosti da se kazni svaki zločin, nužno je razjasniti iznesenu lažnu tezu da "ustaški zločini nisu kažnjeni". U poratnom razdoblju ubijene su, bez ikakva procesa i sudski dokazana zločina, desetine tisuća ustaša, domobrana i hrvatskih civila, koji su se ispred komunističke vojske povlačili na zapad. Ubijani su gotovo svi, bez obzira jesu li počinili kakav zločin ili nisu, a ubijanja su nastavljena i nakon što su komunisti obnovili Jugoslaviju i preuzeli vlast. Rijetki su ustaški i domobranski časnici preživjeli komunističku odmazdu.

Prema podacima državnih institucija bivše SFRJ, u Bosni i Hercegovini je nakon završetka rata, od 1945. do 1959. godine, bez suđenja ubijeno 1.914 Hrvata koji su označeni ustašama. Još 1.228 ih je osuđeno jer su se skrivali od komunističke vlasti. Označeni su škriparima ili križarima. U isto vrijeme suđeno je i više od 6.000 Hrvata koji su im na bilo kakav način pomagali, ili su osumnjičeni da su im pomagali u skrivanju.

U hrvatskim mjestima diljem Hercegovine u prvih nekoliko poratnih godina ljudi su ubijani bez suđenja, javno strijeljani pred kućama, pred crkvama, vješani na trgovima. Ubijane su žene i djevojke, zato što nisu htjele odati svoje muževe i braću, ili što su im negdje dobacili komadić kruha. Nedaleko odavde, u župi Kruševo kraj Mostara komunisti su sudili 23 žene zbog pomaganja škriparima. Neke su od njih osuđene na smrtnu kaznu, a neke na dugogodišnje zatvorske kazne. Pripadnici komunističke tajne policije OZN-e, za Božić 1945. u maniri najokrutnije okupatorske vojske uzeli su kao taoce i strijeljali 7 Hrvata, župljana Kruševa, u znak odmazde zbog smrti jednoga svog djelatnika. Malo kasnije ubili su i četiri žene iz Kruševa.

Komunisti su pravdali počinjene zločine predstavljajući ih borbom protiv fašizma i deustašizacijom. A, evo, i danas im premalo odmazde i laži o nekažnjenim zločinima! Ne samo da su mnogi Hrvati nepravedno kažnjeni, nego su ta kažnjavanja poslužila i još služe za osudu čitava hrvatskog naroda, za nametanje kolektivne krivnje i za pravdanje zločina nad ovim narodom. Na jednom sastanku čelnika savezničkih zemalja, pri završetku Drugoga svjetskog rata dogovoreno je kažnjavanje svih zločina neprijateljskih vojnika, ali su dogovorili i da neće kažnjavati