Datum objave:  27. 3. 2009   

Reforma visokog školstva iliti Bolonjski proces čudo je kakvog ljudi do sada nisu vidjeli. Već danas taj proces može se mjeriti, primjerice, s otkrićem parnog stroja i slično. Sve ono što je do jučer bilo ne samo nemoguće već i nezamislivo, danas je slatka realnost. Pao je još jedan bastion, još jedna tabu tema namijenjena samo onima vrijednima, onima koji vole da uče, koje znanost zaista zanima. Već danas su visokoškolske diplome dostupne svima; plati pa se raduj! Već dugo godina djeca bogataša, nenavikla na rad i trud, bila su nepravedno odvojena od slastica visokoškolskog obrazovanja. Sirotinjska djeca počela su, ljudi moji, ne samo dobivati diplome već se i pitati u poduzećima i društvu. Bolonjski proces u visokom školstvu tu nepravdu je ispravio. Tata, ako ima para, svom djetetu kupi sve što ono želi te dok je sinčić na skijanju čeka ga diploma za rođendan. Kao tatin dar. Ako je diploma kupljena u nekom gradu gdje još nema asfaltiranog puta, diploma dođe poštom. Sve je riješeno. Zatim sin upiše doktorat. Studij traje tri godine a može i kraće. Profesor se u Japanu druži sa doktorandom, budućim akademikom, a sve za tatine pare te on postaje, dika očeva, doktor znanosti, Predsjednik upravnog vijeća i vlasnik tatine kompanije. Sve je to nekada bilo nezamislivo. Evo kako ovih dana svoj studij opisuje danas već diplomirani magistar struke (to je privremeni naziv njegove diplome, još se točne ne zna kako će se zvati!). "U ponedjeljak, nekako oko devet sati, upiso sam fakultet u danas već najjačem sveučilišnom europskom centru u Travniku. To ti je tamo iza onog ćoška što vodi prema onom mostu, znaš. U utorak sam cijeli dan slavio. U srijedu su me pozvali da diplomiram. Uvidjeli su kako sam pametan i pošten te nešto posebno nisam ni trebao činiti. U četvrtak sam slavio diplomu, napio sam se ko ćutuk!" Međutim, da tako i nije bilo, opet se jadni čovjek ne bi napatio. Bolonjski proces je uveo neke ključne novine u Visoko školstvo. Primjerice, studenti ocjenjuju profesore a ne obratno kao nekada. Ti sjediš u klupi a anketni listić ti je u ruci. Profesor se znoji a ti mu upisuješ ocjene. Dobiva sedam ocjena od svakog studenta. Najteže mu je kada ga ocjenjuju iz predmeta: kako profesor spaja teoriju s praksom. Jedna studentica priča: "Naš profesor donio naviljak vinove loze na predavanje pa pred svima nama obrezuje pruće samo da dobije prolaznu. A ja mu namjerno keca!" Međutim, da me krivo ne shvatite, ispiti postoje i po Bolonjskom procesu. Profesor ostavi zadaću na server i dok je kandidat (reče se pristupnik) na kavici do zore, tatin konzilij sastavljen od teta i tatinih prijatelja, rješavaju zadatke. Bolonjski proces je uspio na vrlo efikasan način sve stare lopovluke u visokom školstvu staviti pod nazor i pod okrilje zakona. Nema više profesoru lovu u indeks! Lova se od sada isključivo uplaćuje na banku ito legalno. Zna se što košta koliko i plati brajo! Jeste da se u visokom školstvu pojavio kaos ali i on ima svoju zadaću. Kaos je poput vjetra koji se uvali u grane oraha u jesen pa mlati zrele plodove. Ispod je netko tko ih kupi pa tuca i jede slatke plodove. Nisu više samo vrane te koje se zrelih plodova dočepaju jeseni. Ne. Sada drugi profiteri čuče pod zrelim voćkama visokoškolskih institucija. Što ste se to, poštovani, prepali? Pitate se možda: pa tko će nam sada graditi mostove, tko će nas liječiti? Nemajte straha, dragi moji. Samo govorimo o visokoškolskim diplomama. Do posla ima još dosta: nekoliko komora i oko sedam certifikata. Za početak. Mnogi će odustati, vjerujte mi. A tatini sinovi su i tako već tamo gdje trebaju biti! Oni imaju super kompjutere a Bill će se pobrinuti za ostalo. Za pare opet, naravno. Neka se konačno zna gdje je čije mjesto! Ali, i moćnici će se na koncu prevariti. Svi će im procesi biti zaludu. Koštati će ih njihova demokracija. Jer, sve bi išlo da nije ruku u zraku. Eno, sada oni drugi imaju čak i svoga Predsjednika na putu do nove ere proleterskih ideja! Ja lijepa vremena, Bože moj, ko obraza nema!