Datum objave:  5. 12. 2007   

Povelika je noga u Bijelke. Još od najranijega djetinjstva na njima prevaljuje velike pute. Tko bi toliku djecu u naručju nosio? A potom, idi za ovcama, vrati krave, prigledaj konje... Po cijeli dan na nogama. Zato su velike i takve moraju biti. Neke žene u selu, prave se pametne, pa za noge kazuju neke ko brojeve. Vako: ti nosiš kaloše broj taj i taj. Jedna od njih reče Bijelki: kada kupuješ kaloše pitati će te koji broj nosiš. Ti reci 47. Nemoj se sramotiti. Bijelko samo odmahne glavom, svašta. A danas baš mora na Dom u prodavaonicu da kupi kaloše. One lanjske pustile vodu. Pa šlapaju. Nakupi se puno vode u njih pa kada u čiju kuću uđe sve iz njih teče ko potoci ili manje rijeke. Pita kaloše u trgovca. Koji broj? Svašta. Nikada se do sada to nije pitalo. Pruži ti jednu pa primjeri uz nogu. Koji broj nosiš? Eto 47, pa ti sada vidi. Sve ga trgovac nekako zagleda ali mu donosi par. Bijelko izuva one raspukle pa malo zateže čorape, kalčine. Bijele dakako. Tako da lašnje sjednu u nove kaloše. Trgovac se čudi tolikim nogama. Kako se obuvaš jadan, kada su ti tolike noge? Bijelko ga mirno gleda pa će: - A koliko je nebo, jadan bio dabili, pa ga svedno dragi Bog za čas naoblači!