Datum objave:  8. 2. 2010   

U rubrici Duhom protiv tiranije, ovoga tjedna objavljujemo sjećanje slavnog ratnog pilota Nikole Vučine (1907. - 2001.). Tekst je napisan vjerno, onako kako mi je on svoj život više puta ispričao. Znao je prijateljima pričati iste sličice više puta, ali svaki put jednako do u najsitniju pojedinost. Pričao je vrlo zanimljivo a priča se sastojala od niza oživljenih sličica. Tekst donosimo u tri nastavka, kao doprinos povijesnoj građi jednoga strašnoga vremena koje je stavilo na kušnju i tisuće naših ljudi. Današnji, prvi nastavak, govori o njegovoj borbi u Rusiji, do zarobljavanja.

Nikola Vučina

Istočno bojište

Većinu II svjetskog rata proveo sam u ratnom zrakoplovstvu na Istočnoj bojišnici (15.(Kroat)/JG 52). Ja sam letio na avionu tipa  „Messerschmit“, dok su Rusi letjeli na mnogo slabijim avionima koje smo mi zvali „koće“. Prema našim avionima, to su bile gotovo igračke. Pilot je trebao podići avion iznad cilja, ostaviti komande, uzeti pušku te ciljati. Mi smo imali suvremene borbene avione sa strojnicom i topom u osovini aviona, kroz elisu i sve je bilo „na pucu“. Zbog toga je borba u zraku bila izrazito neravnopravna. Podvizi ruskih zrakoplovaca bili su gotovo samoubilački.

Kada god sam to mogao, nisam htio koristiti tu očitu prednost i obarati koće. Često sam oči u oči gledao protivnika.  Bili su to nezaboravni trenutci. U očima pilota se čitao strah koga bi svako ljudsko biće osjećalo. Bio je praktično bespomoćan. Namjerno sam promašivao sigurni pogodak. Koće bi se udaljile a posade bile srete da su ostale žive. Nisam to činio iz nekog osobitog političkog osjećaja, već iz čistog ljudskog i vojničkog. Često sam u zraku susretao ista lica Rusa, gotovo smo se poznavali.

Kada sam bio dežurni pilot – lovac u vojarni, mi bi organizirali i zabavu. Javili bi nam da idu ruske koće. Redovito sam se javljao kao dobrovoljac a želja mi je bila da spriječim zračni pokolj. Druga bi stvar bila da smo bili ravnopravni jer sam bio strastveni letač i borac.

Posebno se sjećam jednog događaja koji je meni bio i tragičan i smiješan. Naime, mom avionu je zatrebao servis te sam morao letjeti u neki logor gdje su bile radionice za opravak i servisiranje zrakoplova. Tamo je bilo mnogo aviona i pilota koji su pripadali raznim narodima. Meni su rekli da nisam prijavljen za ručak u vojničkoj menzi te sam se trebao nekako snaći. Bio sam jako gladan a vrijeme je bilo prohladno, čak i hladno. Škrto sunce je koliko toliko grijalo (bilo je rano proljeće) i ja sam na krilu moga aviona rasprostro jednu krpu u koju sam zamotao dosta hrane. Nabavio sam i malo pića te sam sebi govorio da se dobro najedem i uživam u slobodnom vremenu, jer sam morao dugo čekati da dođem na red u hangaru. U tom času se oglasio alarm za uzbunu: zračni napad.

Rekli su da se moramo skloniti jer dolaze ruske koće. Meni se avion i onaj ručak nisu ostavljali te sam oklijevao. U daljini se vidio ruski avion koji je letio nisko. Bio je sam a niti jedan naš avion nije bio u zraku. Kada je bio iznad nas rukom izbaci neku eksplozivnu napravu. Ja potrčah a ona bomba ravno pade na moj jadni avion te ga zapali. Ode i onaj moj ručak!

Brzo iza toga Rusi su imali vlastite vrlo dobre avione, ravne našima, te se situacija na bojišnici promijenila.