Zarobljavanje
Bilo je to jednog zimnog prohladnog dana. Oblačnost je bila niska, nekako u visini našega leta. Naša grupa je letjela po zadatku kada smo upali u jaku protuavionsku paljbu. Ubrzo sam otkrio kako susjedni avion gori a malo zatim sam osjetio jak udarac u moj avion a on se zatim i zapalio. Prema pravilima za takve slučajeve, treba se žurno udaljiti od neprijateljskih položaja, što je moguće više dok avion ne padne. Tako se šansa preživljavanja povećava ili ste čak mogli pasti na teritorij koji kontroliraju vaše snage.
Pilota u drugom zapaljenom avionu sam dobro poznavao jer sam mu u letačkoj školi u Mostaru bio instruktor leta. Za njega su me vezale i neke posebne uspomene. On je bi mnogo mlađi od mene, točnih godina se ne sjećam. Prezivao se, čini mi se Horvat a bio je iz okolice Varaždina. Među rijetkim pitomcima bio je jako visok, krakat i mršav. Jedva je stao u pilotsku kabinu.
Još dok je trajala obuka u Mostaru pokazivao je znakove velikog straha. Nije se smio odvažiti da sam poleti i tako položi završni ispit. Razmišljalo se čak da se otpusti kao neuspješan pitomac. Međutim, ja sam smatrao da je pogreška u njegovu instruktoru a ne u njemu. Zamolio sam da ga prepuste meni te ako ne uspije da se tek tada otpusti. Tako je i bilo. Ja sam i tada važio za taktičnog i smirenog instruktora te sam u obuci imao velikog uspjeha.
Nekoliko smo puta poletjeli te kružili oko Mostara. Nakon kratkog odmora, prišao sam mu i rekao glasom koji nije trpio pogovor:
- Sine, letiš sam. Samo smireno.
Problijedio je ali mi ništa nije odgovorio. Ja sam u zadnje sjedište stavio vreću s pijeskom kako bi avion letio vodoravno. Poletio je a mi smo ga pratili pogledom. Napravio je krug oko Mostara i uspješno prizemio. Poletio je još jednom i opet uspješno prizemio. Postao je jedan od najboljih pitomaca a kasnije je i drugima pomagao.
Sada smo oba letjela zapaljena. U daljini se vidjela rijeka. Instinktivno sam znao da smo spašeni ako uspijemo preletjeti rijeku. Radionom sam nazvao kolegu i to mu rekao. Jedini način da zapaljeni avion odvezete malo dalje je okretanje u zraku, a to je vrlo teško. Ja sam uspio ali on nije. Pao je u polje s istu stranu rijeke. Ja sam na jedvite jade preletio rijeku i pao na neku oranicu. Brzo me je uhapsila ruska vojna policija, ubacila u njihov automobil i odvezli u logor. Kasnije sam shvatio da je to zapravo bio njihov aerodrom. Policajci su mi usput kazali da su kolegu prije vojne policije pronašli seljaci te su ga tu i dotukli. Mene su zatvorili u nekakvu ćeliju iz koje sam virio van. Malo se moglo vidjeti, mračilo se i bilo je maglovito. U ćeliji je bilo vrlo hladno i bio sam sam. Zaključio sam po grmljavini motora da je to aerodrom a ne neki logor te da je tu malo zarobljenika. Kolegu nisu dovodili te sam zaključio da je zaista ubijen.
Sutra dan sam zamijetio kako mimo moje ćelije prolaze neka meni poznata lica. Prepoznao sam pilote onih koća s kojima sam se u više navrata borio i nisam ih htio oborit