|
Datum
objave:
22. 6. 2009
Kišni vihor hercegovačkih potopnih polja
I ovaj predzadnji tjedan prije ljetne stanke, želimo tematski ostati s jedinom nam Hercegovinom, onom koja je od strane sarajevskih agresora još 1991., ali i mnogo prije toga, određena za koridor njihova nasrtaja prema plavetnilu mora. S tom Hercegovinom želimo ostati zauvijek ali na poseban način ovaj tjedan. Publicirati ćemo tri osvrta Prof. dr. sc. Pere Marijanovića na tri aktualne knjige posvećene Hercegovini ili životu u Hercegovini. Ti osvrti, javno izneseni, govore o Njoj i o njenoj prošlosti, crtajući jasnu viziju Njene i naše budućnosti. Ta budućnost može biti samo blagoslovljena i lijepa kada se u Njoj rađaju autori koji svojom umjetničkom snagom mogu lako premostiti dubine prošlosti sve do svijetlih visova Njene budućnosti, od Huma do vječne Hercegovine! Danas donosimo osvrt autora na pjesništvo Ljube Krmeka. Ljubo Krmek je mladi pjesnik u kome je, na najljepši mogući način, zasočio stari humski kalem, te pukla ljetoras u pjesničke visine. On je stvorio pjesničku viziju divljeg kišnog vihora na potopnim hercegovačkim poljima. Pokrenite opciju više i pročitajte osvrt. Ako vam se svidi, učinite da ga i vaši prijatelji pročitaju!
Prof. Dr. Sc. Pero Marijanović Sveučilište u Mostaru TEORIJA O VIHORU VODI U PJESNIŠTVO LJUBE KRMEKA Vihor, posebice onaj ljetni hercegovački, može se promatrati s čistog fizikalnog aspekta ili samo s onog simboličnog. Najbolje je istovremeno sa oba, što je moguće ako se uvaži misleni sustav kamenočovjeka, hercegovačkog humljanina. Njegova svijest, jednako ležerna, prelazi čas iz fizičkog svijeta u onaj duhovni i simbolični. Potom se vraća, odnosno nehajno šeta kuda joj drago poput kakvog klatna. Svoj svijet, svijet kamenočovjeka, plete nitima realnosti i nitima legendi istodobno. Čovjek s kamena je već odavno izgradio svoj poseban svijet, virtualni svijet, koga je suvremena civilizacija tek nedavno otkrila. Tamo, u taj svoj virtualni svijet, skrio je i svoje kamene crkvice pred najezdom Turaka i tako ih „spasio“, što u stvarnom svijetu nikada ne bi uspio. Njegov virtualni svijet ima svoju povijest i svoj pravni sustav zasnovan na referentnoj ravnini na kojoj stoje vile i njihova specifična sklonost prema istini i pravdi. Eto u taj svijet, jednakom logikom, zalazi i iz njega ležerno izlazi naš pjesnik, poput igle u igri švela; čas je njen trag vidljiv s jedne strane platna ali se zato samo sluti s njegove druge strane. Vihor, u logičnom sustavu kamenočovjeka, svijetu Komjena ponosnika humskog i kletvenika u bilo kom sustavu vladanja ljudima, samo dolazi, ali iz njega nikada ne izlazi. On iznenada postaje ali zato tu umire i nestaje. Ima snagu, ali samo kada traje, poslije se o njoj priča. Njegova je moć velika ali neodređena, neshvatljiva i neobuzdana. Ona budi slutnju i nadu možda u crni oblak koji će s pučine donijeti vodu žednoj, ispucaloj zemlji. Zato ljudi tu njegovu snagu jednostavno prihvaćaju, s njom se raduju i dive joj se vjerujući kako na svoj magičan način predskazuje i priziva kišu. Za pjesnika je važna ta fizička manifestacija sile i neodređenosti kao i nada koju ona budi kod ljudi. Nada da će poslije vihora biti bolje iako je on zapravo samo divlji i neobuzdan i možda ima samo nejasnu vezu s kišom za kojom se žudi. Vihor ima i svoju suprotnost u prirodi Hercegovine ito u podnevnom lahoru vrelih ljetnih dana. Taj je vjetar prazan i on mlati, buba neodređeno u granama drveća te se ne doživljava promjenom stanja koju bi ljudi željeli već naprotiv samo njen sigurni nastavak. Narod ga u ljutnji još zove „bleso“ ito ne zato što zaista besciljno lupa u granama već zato što, umjesto da iznosi pljevu iz žita kada se ono „prebaca“ ili vije, on je tamo zapravo vraća i još je jače s njim mješa. Zato je čovjek na njega ljut i nastoji ga poniziti i uvrijediti možda čak i više nego to zaslužuje. Pjesnik također razlikuje takav vjetar od vihora i to se sluti po sudbini čovjeka a ne po tome što bi mu on možda podrugljivo zavikao „bleso“. Takav vjetar jednostavno nema vrijednost, sobom ne nosi slutnju na neko dobro, makar bila i skrivena, on ne budi nadu u ljudima, on je jednostavno i samo prazni vjetar. .... Bilo nas je Sedam Robova
|
|