Nekim slučajem nađe se Čovjek na Drvetu križa (vidjeti sliku). Dođe u samu njegovu sredinu, tamo gdje mu jedna grana ide uspravno gore, druga opet uspravno ali dolje, jedna vodoravno ulijevo, druga vodoravno udesno. Tu, u toj sredini, stajaše Glava. Bila je sva krvava, izudarana, izmučena, okrunjena trnovom živicom. Bio je to strašan prizor i Čovjek odluči pobjeći. Čim prije. Ali kuda? Cilj mu je samo jasan: što dalje od mjesta muka. Razmišljao je ovako: dole je tijelo raspetoga i nema smisla tuda bježati. Gore je opet strmo i trebalo bi mi puno truda. Želja za bijegom je jaka ali opet ne toliko da bi se puno truda trebalo u to potrošiti. Postoje i lakša rješenja.
- Pođem li lijevo, po vodoravnoj daski križa, mogu ići brzo a velikog truda ne trebam. Čak mi se put čini nekako ugodnim. Više neću gledati muku raspetoga a možda me i kakve ugodne vizure budu tamo čekale. Ugodno s korisnim, moj je moto.
Tako i odluči. Odabra lijevi put te pođe. Bio je to zaista ugodan put. Raspeti se iza tebe muči a ti ugodno koračaš i definitivno se udaljavaš od njega. To što je on na drvetu križa, njegov je problem. Čak se malo i opustio kada ugleda ruku pribijenu čavlom u onu dasku kojom on ide. Sledi se.
- Kud baš izabra ovaj put?! Trebao sam onim desnim poći.
Ona ruka ispred njega se grčila od bola a čavao je naočigled proširivao rupu pod težinom tijela. Čovjek se instiktivno okrenu na daski križa te pojuri nazad. Samo da se čim prije udalji od toga mjesta ito što dalje. Uvijek je važno imati neko rezervno rješenje. Opet ne previše zahtjevno.
Domalo se nađe u onoj istoj početnoj točci, tamo gdje je stajala Glava. Trudio se ne gledati je ali je krajičkom oka ipak opazio kako ona njega pozorno motri. Gotovo trkom prođe pored nje te pojuri onim putom desno. Nimalo ugodan prizor, pomisli. Taman odahnu kada opet ugleda onaj isti malopređašnji prizor. Druga ruka se grčila od bola tik pred njegovim očima, možete misliti. A rezervnih rješenja on više nema.
Ta spoznaja konačno shrva Čovjeka. Instiktivno se vraćaše prema Glavi iako rezervnih planova za bijeg više nije imao. Bio je zbunjen, izgubljen, dotučen. Reče mu Glava:
- Ti ne tražiš pravi već lakši put, Čovječe! A to dvoje često ne ide zajedno. Pravi put je onaj gore koji si od prve odbacio. A on jedini pouzdano vodi od mjesta muka. Samo, taj put traži truda! A ti si ga baš zato odbacio. Zraka koja izbija iz Kalvarije, prolazi Glavo