NE DAJ SE KAMENA LJEPOTICE (2):
VELIKA PREVARA
Povijest će pokazati kako se 1991. godine nije dogodio samo raspad Jugoslavije već ponajprije borba za toplo more koje je trebalo oteti od Hrvata ili dogodila se najveća prevara Hrvata kroz cijelu njihovu povijest. Ta je prevara tolikih razmjera da je teško vjerovati kako je mogla ostati skrivena. A opet, o njoj se javno ne govori čak ni danas.
Ta je prevara skrivena u takozvanoj politici Međunarodne zajednice, a zapravo politici sarajevskih agresora, nekih arapskih zemalja, Turske i Amerike. U svemu, Amerika se pojavila kao dužnik Turskoj za njenu ulogu u tamošnjim krizama. Turska je poželjela za plaću povratka na Balkan, potom u Europu zahvaćenu napredovalim degradacijskim društvenim procesima. Dakle, željela je iskoristiti povijesnu priliku i dovršiti boj pod Bečom.
Upravo zbog toga, od 1991. godine politička i svaka druga situacija u BiH po mirisu, okusu i boji nalik je na povijesno vrijeme 1461. – 1463. Razlika je samo u tome što je u cijeli proces uvučen i veliki dio međunarodne zajednice, što nije bio slučaj 1461. Sada turska agresorska politika prema Europi ima za savezništvo dobar dio upravo te Europe. „Bosna“ je danas baš kao i tada samo korak do pada. Pogotovo što su snage koje bi je trebale shrvati u njoj samoj. Problem čini samo Hercegovina, budući je ključna za izlazak Bošnjačko-muslimanskog naroda na more i stvaranje luka za nesmetano povezivanje sa blisko-istočnim zemljama. Tako bi se osigurala jedna sigurna uporišna točka za daljnje ekspanzijske planove.
Sve je počelo 1991. godine kada su u Stocu pregovarali predstavnici Muslimana i Srba o podjeli Neuma i Stoca, a poslije cijelog primorja od granice s Crnom Gorom do Omiša. U toj činjenici kriju se svi uzroci i povodi zadnjeg rata i svega onoga što se poslije, do današnjih dana, dogodilo. Pisac knjige „Sjećanje na Ramu“, svećenik franjevac, je 1918. godine napisao kako su tamošnji Turci za vrijeme dugogodišnje okupacije naših prostora postajali nemirni i opaki ako bi izgubili samo malo prostora uz toplo more. Taj sindrom je prisutan u vodstvu Bošnjaka – muslimana cijelog rata protiv Hrvata ali i dan danas.
Povedena je vojna na Hercegovinu pod motom – Ni hrvatska koza ne smije ostati u životu! Počinjeni su neopisivi zločini, do danas prešućeni. Klana su i djeca, silovane djevojčice, strijeljana djeca s bakom, razapinjalo se na križ, otvarale grobnice i kosti bacale u rijeku... I sve se to pravdalo spontanom reakcijom „ispaćenog naroda“ a ne kakvom planiranom i dobro smišljenom agresijom, poticanom od dijela međunarodne zajednice a sve u znanju i blagoslovu Amerike. Vjerovali su kako će agresor, takozvana Armija BiH zločin brzo i uspješno okončati, hrvatsko stanovništvo eliminirati i potom izbiti na more. Turska bi tako bila plaćena a šutnja bi brzo sve prekrila. Zagreb bi se ucjenjivao da sve progleda kroz prste. Pojeo vuk kenjca!
Herojskom borbom HVO je obranio Hercegovinu. Pao je vojnički plan osvajanja hercegovačkog i dalmatinskog primorja. Spašena je BiH, RH i cijela Europa. Bio je to novi boj pod Bečem, pobjeda vojnički briljantno izvedena.
Vidjevši da je propao vojnički plan, Amerika je odmah izišla s planom takozvanog sendviča: između Srba i Hrv