Datum objave:  17. 8. 2011   

Dan pred Veliku Gospu, krenusmo u potragu za metalnim halkama (tur. halka-prsten, kolut) u Radimlji o kojima se dugo priča da postoje. Ovoga puta smo naumili posjetiti pećinu Tavnicu za koju se priča da sigurno u njoj imaju neke halke, ali nije jasno čemu su služile. Dva najbolja poznavatelji kanjona Radimlje iz Barana, posebno onoga djela u blizini Istupa, istodobno čvrsto uvjereni da su u toj pećini halke, su krenuli da sve to pokažu.

Kako i ne bi poznavali taj teren kada imaju imanja na tome terenu. Pojedine bašče se i sada obrađuju, međutim brojna imanja su neobrađena. Navodnjavanje imanja je osigurano otvorenim kanalima a na pojedinim mjestima voda teče „akvaduktima“ napravljenim od priručnih sredstava, i sve to dobro radi i bez imalo utrošene energije.

Na putu od Barana prema kanjonu bili smo zabrinuti hoće li to izdržati stari RENAULT koji je od predviđenih pet sjedala imao samo jedno, i to ono gdje sjedi vozač. Vjerojatno bi se i ono skinulo da ikako može bez njega. Iako smo u početku posumnjali u vozilo, ubrzo smo se uvjerili da će vozilo izdržati, i zaključili da je upravo ovo vozilo najpodesnije za ove poslove. Usput smo se prisjetili brojnih priča o Radimlji i Istupu, pčelama koje su nestale iz pećine Orljevac kada se čovjek umiješao u njihov život, putovima koji su vodili od Ljutaca preko Krivodola, zatim iz Donjeg Hodova, pa iz Gornjeg Hodova preko Istupa, iz Dabrice i naselja sa Hrguda prema Baranima, a svi ti puti preko naselja Poplašići u Stolac. Tu su i brojne druge priče za koje nije jasno jesu li stvarno na nečemu utemeljene ili su san nekadašnjih čobana na baranskim i hodovskim stranama Radimlje.

Prolazimo preko mjesta zvanog Sedlo, s lijeve strane su stećci na Gubcu, zatim u kanjon, i odluka je pala da se odmah ide u pećinu da se vide te halke. Naoružani dobrim svjetiljkama, foto aparatima, kamerama, dalekozorima i svom drugom opremom jedva čekamo kad će se te halke pokazati svijetu. Sva ta moderna tehnika bi zakazala da nismo ponije kosor bez kojega ne bi mogli pristupiti pećini jer je zarasla u grmlje. I eto nas konačno u pećini. Zanimljiva pećina nema što, prisjetimo se i pokojnog profesora Marijanovića koji bi zasigurno znao kako je nastala, ali nas ta tema puno ne zanima, mi smo usmjereni samo u potragu za halkama o kojima je toliko ispričano priča. Odmah na ulazi je ravan pod pećine, veličine oko dva četvorna metra, gdje smo sjeli da se odmorimo. Iznad nas je pećina uskog kružnog oblika koja se dizala vertikalno uz lagano sužavanje poput dimnjaka. Vrh pećine se ne vidi ali se tvrdi da je visoka oko sedam do osam metara. U gornjem djelu pećine je mrak. Manja skupina slijepih miša se uznemirila jer nije navikla da im netko remeti odmaranje. Odmah uzimamo svjetiljku i jasno se ukaza vrh pećine. Baranci se nađoše u čudu kad ne ugledaše halke, a bile su tu, u vrhu pećine. Međutim, nakon dužeg razgledanja pećine svjetiljkom njih dvojica ugledaše halke, i to obojica na istom mjestu, smo vele pokrila ih paučina. Ja ništa od toga ne vidim, ni halke ni paučinu. Ali tehnici se neće ništa ukazati što oko ne vidi pa smo to više puta fotografirali i zaključili da se fotografije do detalja pregledaju na računalu. Detaljnim pregledom na računalu, izgleda… nema ih, ali i vi pogledajte, tko znade.

Nakon posjete pećini otišli smo na Istup, osvježili se vodom koja izlazi iz brda, a njih dvojica su ubrala voća za kuću u baščama. Potražnja za halkama, vezovima za brodove, ćupovima zlata neće prestati ovom našom posjetom Radimlji jer toga ima, kako narod tvrdi.