Datum objave:  27. 1. 2010   

Još ste na onoj stijeni u svetosti rijetke sjene kamenjara? Dobro! Ljetna je jara. Znajte, cvrčak tom svijetu ne pripada. On samo daje pozadinu na kojoj se crtaju svi ljetni glasovi i sve ljetne boje kamenjara. Ali, i pored toga cvrčak ne pripada tom svijetu, unatoč što se o tome misli. Još malo i čuti ćete

nove zvukove i osjetiti unutarnje boje tajnog života kamena. Čuti ćete sve one glasove koje ste ikada ranije čuli. Mnogi od njih su davno zaboravljeni i pripadaju svijetu djeteta i djetinjstva. Netko se negdje s nekim razgovara, netko nekoga doziva, zvoni zvono na vratu ovna predvodnika. Ono što upravo sada čujete je usnuli zvuk davno zaboravljenog zvona s crkvice u našem dolu. Opet graja, vika djece. Pa dozivanje pa stara, otegnuta pjesma. Djetinji čopor u trku. Netko negdje stavlja točku jasnim kuckanjem. Tko zna što taj radi u tajnom svijetu kamena. Piše, prepisuje ili potvrđuje neki važan dokument. Svuda okolo su raspukline u stijeni kroz koje proviruje vrijeme i poput plime, širi se okolo.

Malo ali živahno točilo je s vaše desne strane. Pokreće ga ljetna jara, u njoj su mu sva bila. Po svemu sudeći to je glavna arterija vremena koji ovuda protječe. Tu je i onaj što stavlja točku ili crta pečat na neki dokument u vremenu što se roji iznad kamenjara. Sam Bog zna tko je taj i što mu je zadaća.

Počašćeni ste na jari, sami ste na kamenjaru. Fragmenti skrivenog života kamena vam iznenada promaknu pred očima: mrav koji poslije objeda trlja prednje noge i umiva mravlje lice, gušter što potrči pa stane poput kakve djetinje igračke. Između svijeta cvrčka i svijeta kamena na ljetnoj jari samo je muha zujara što od cijelog svijeta jedino traži umorno i znojno lice težaka...

Gozba je na plitari. Milioni kubika svježe, hladne vode stislo se samo u nekoliko kapi pri njenom dnu. To je jedino mjesto na kugli zemaljskoj na kojem se živa bića druže uz borbu za koju kap vode. Borba je to samo radi druženja. I tako će svatko piti. U roju dolijeću ose, pčele, muhe, plitari se žurno približava i gušter kao da je on jedini od svih živih bića na tom kamenjaru. A tu je još jedna zmija, poskok, miš s cijelom obitelji, jedan blavor i tuce lasica. Svi se bore za kap vode iz plitare i svi piju. Opet se bore i opet piju. U vjekovima što su ovuda prošli, nitko živ nije ostao žedan na plitari! Zapravo, njena voda je također potrošna osim onih nekoliko zadnjih kapi. One su nepotrošne. Svi ih piju a one su uvijek na broju. Dugo je do prvih jesenjih kiša i do potrošne vode koja će pasti u izobilju. Ali, ne živi se od nje već od ono nekoliko zadnjih, nepotrošnih kapi plitare.

Svi nekuda žure. I svi već vijekovima stoje kraj plitare. I stvari i živa bića. Naposljetku, valja opet na loznicu što malo podalje raste, uz kržljavu smokvu. Maločas je tamo palo cijelo jato vrabaca. Ipak, oni neće sve pojesti. Jer i oni moraju na plitaru popiti koju kap vruće vode. Plitara je jedino jezero čiste, hladne, okrijepe vode u cijelom ovom kraju, koliko se zna. Više takvih jezera tu nikada nije ni bilo.

Plitara i jeste, već vjekovima, jezero što čuva ono nekoliko nepresušnih kapi vrele, zamućene vode. Nema časa kada se u nju ne utopi koja osa ili muha što očajno krilima podiže veliku buru na nepreglednom oceanu od nekoliko kapi vode. Vlastita bura će ih na koncu, mrtve, odnijeti na suprotnu obalu, koja je strma i gdje ostali obično nikada ne piju.

Ne bojte se, nikoga nema blizu vas. Sami ste na kamenjaru. Osim što brišete znoj i tjerate zujaru, pogledajte koji put na onu kosu gore. Sunce joj se prikrada. Na vrijeme idite kući, bolje vam je.