Datum objave:  1. 7. 2009   

Došao posjetiti Hrvate u BiH stručnjak za hrvatski jezik iz središnjice Matice hrvatske. Oniži bradati profesor. Vične oči brzo "pročitaju" starijeg energičnog čovjeka koji se pokreće mržnjom protiv svega što je ispod crte Karlobag - Virovitica... Sve ispod su, po njegovom mišljenju, divljaci i "Bosanci". Posebno je ljut na one od njih koji sebe zovu Hrvatima. Hrvati a nisu iz Zagreba? I još tvrde da govore hrvatski jezik!? To ga boli više od drugog te je održao niz predavanja i ostavio nam papire da iz njih, kada on ode, učimo te da ih tiskamo. U svojim vatrenim govorima sokolio nas je da govorimo bosanski sa što je moguće više turskih riječi. Dodao je "Samo ne smijete reći pasulj. To nikada! Morate reći grah!" Saznali smo poslije kako je siroti profesor služio vojni rok na Kosovu te mu "pasulj" dodijao, tukao ga je svaki dan. Onako bez mesa. Tako se rodilo neprijateljstvo između njega i pasulja! Njegove govore i ostavljene papire je pročitao i Prof. don Ilija Drmić te je napisao svoje mišljenje. Pročitajte ga opcijom više. Potrudite se da tekst pročitaju i drugi ako mislite da bi to moglo biti korisno.

1. Ovaj tekst treba lektorirati prema hrvatskom pravopisu, hrvatskoj gramatici i stilskim zakonitostima hrvatskoga izričaja. Naime, autoru su se potkrale pogrješke koje odudaraju od hrvatskoga standardnog jezika kojim govore Hrvati u današnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te diljem svijeta.

2. Pojam “bosanskohercegovački Hrvati“, kako piše autor ovoga teksta, veoma je diskutabilan i on za sobom povlači i drugi pojam a to je “hrvatski jezik bosanskohercegovačkih Hrvata“. Hrvat može živjeti u bilo kojoj državi i da se uvijek isto naziva, te jezik kojim on govori jest hrvatski jezik sa svim svojim povijesnim činjenicama i inačicama, a posebno je to kada živi u jednoj državi.

Danas sam bio u Stocu prije nego ću dobiti na čitanje ovaj tekst. Pogled mi je i ovom zgodom bio usmjeren prema brdu na kojem je podignut stari grad u kojem se nalazio zatvor u turskom razdoblju. Opisan je taj zatvor u kojem su mučeni mnogi Hrvati koji su čuvali svoj narodni, vjerski i ljudski identitet. Hrvatski jezik dobio je svoju osnovu na temelju govora upravo tih Hrvata koji su junački patili, kao i na temelju govora Hrvata na ostalim našim prostorima. Sva hrvatska akcentuacija potječe odavdje. Dr. Mirko Peti ne može prihvatiti činjenicu da su jezični korijeni suvremenoga hrvatskog jezika u Humskoj Zemlji, koja igrom političkih okolnosti nije u sastavu suvremene Republike Hrvatske, nego je u sklopu BiH. No, mnoštvo Hrvata iz ovih naših krajeva odselilo se u mnoge hrvatske krajeve u Republici Hrvatskoj, te su sa sobom ponijeli i jezične datosti, posebice oni koji se nastaniše u Slavoniji, kad ih već spominje gosp. Mirko. Budući da su osnovane dvije države, Republika Hrvatska i Republika BiH, sada treba pošto poto rasjeći i jezik istoga naroda koji živi u Hrvatskoj i u BiH. Mi Hrvati u BiH učimo istu hrvatsku gramatiku i pravopis, te nam je sve hrvatsko sveto i zajedničko u nasljeđu, tj. štokavština, čakavština i kajkavština. Mi isto kažemo mlažnjak ali sa štokavskom prozodijom bez obzira što je ta riječ nikla u kajkavskom jezičnom ozračju. Zagrebački Hrvati, da malo problematiziram ono “bosanskohercegovački Hrvati“, danas govore u svakidašnjem razgovornom hrvatskom jeziku i na dalekovidnici di umjesto gdje, a ovdje je kod nas di u svojoj didovini, kao i kod Hrvata koji su se zaustavili na našem uzmorju, primorju i po/morju. No, nećemo sada reći da je ovo standardni hrvatski jezik Zagrebačkih Hrvata. Ta vrsta govora ima svoje ime, kao što i u BiH postoji ime za one govore koji su vezani za gradove gdje je dobrano izmiješano hrvatsko, muslimansko, srpsko i koje drugo stanovništvo. Namjerno sam gore napisao riječ odavdje, 100 % hrvatska, što je rabi Meša Selimović, te smatram da tu riječ treba standardizirati u hrvatskom jeziku, ali to sada ostavimo postrance.

3. Autori navedeni u ovome tekstu, takav je dojam, ulaze više u političku problematiku u svezi s narodima koji obitavaju prostore BiH, nego u lingvističku problematiku jezika kojima oni govore. Lingvistika ipak zahtijeva više opreza i izdignutosti iznad običnih svakidašnjih politikantskih razgovora koji imaju svoj cilj kojemu se mora onda podvrgnuti i jezično pitanje u ovome pravcu što ga zastupa i dr. Peti, tj. potrebno je definirati protivno povijesnim činjenicama u svezi s Hrvatima i u svezi s hrvatskim jezikom neki novi jezik s naslovom “hrvatski jezik bosanskohercegovačkih Hrvata“, ne bi li se i na toj lingvističkoj razini usjekla orisnica između hrvatskoga jezika kojim govore Hrvati u Hrvatskoj, a moguće i drugi narodi koji napučuju hrvatske prostore, i Hrvati u BiH. To znači da bi “bosanskohercegovački Hrvati“ (ako pišemo Gradišćanski Hrvati velikim slovom, zašto M. Peti piše “bosanskohercegovački Hrvati“ malim slovom i bez crtice spojnice u riječi “bosanskohercegovački“, jer u toj interpretaciji ti Hrvati u BiH jesu ipak drugi i drukčiji Hrvati kad ih se naziva “bosanskohercegovački“, a oni hoće da su samo Hrvati jer ne znaju pljuvati u vlastitu bešiku, kolijevku u kojoj su čuli prve riječi svoga jezika, koji se zove hrvatski) trebali pisati i objavljivati svoj pravopis, svoju gramatiku, stilistiku... kod svega onoga što imamo: i pravopis i gramatiku i stilistiku... Naš je pravopis i onaj Londonac i onaj Gajev, Babukićev, Martićev... U tom smislu trebat ćemo prijevod Biblije, liturgijskih knjiga, među kojima je Misal središnjica, zatim Brevijar... Što bi onda za nas značila hrvatska književnost nastala na škojima i klijetima,